ŽENE ZA ŽENE
Predsjednica nije iskoristila mandat da senzibilizira Hrvatsku za ženska pitanja

 

Mladenka Šarić

Petogodišnji mandat prve hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović analizira se i analizirat će se s raznih aspekata, s posebnom strašću, naravno, u sljedećim mjesecima kako kampanja za predsjedničke izbore bude dobivala na zamahu. No, rijetko će se tko zapitati koliko je činjenica što je na čelu države žena utjecala na položaj žena u društvu, na kolektivno žensko samopouzdanje, na snažnije sudjelovanje žena u javnim poslovima, na osvješćivanje neravnoteža i nejednakosti s kojima se žene suočavaju, na školsko gradivo u kojemu se nastavljaju prenositi zastarjeli obrasci puni predrasuda o tome koja je “prava” uloga žene… Nažalost, od toga što je na čelu Hrvatske žena, žene u Hrvatskoj nisu dobile ništa.

Žensko pitanje u Hrvatskoj nije, naravno, toliko “atraktivno” pored onih silnih neriješenih ideoloških prijepora, bitaka koje “ustaše” i “partizani” bjesomučno vode kad god se ukaže prilika, pa se zvijezde domaće političke pozornice položaja žena sjete samo prigodno, od jednoga do drugog Međunarodnog dana žena. Njihova se zainteresiranost za tu temu iscrpi u čestitkama punim izlizanih fraza, koje “kopipojestaju” svake godine, u ružama koje podijele suradnicama u svojim političkim uredima, koje su, dakako, opet kupile žene koje za njih obavljaju tisuće tajničkih poslova, pa tako i naručivanje prigodnih cvjetnih daraka suradnicama…

ŽENE NA KRAJU POLITIČKOG POPISA

Kako bilo, tako je kako je, od muškaraca u hrvatskoj politici teško je očekivati više od površne kurtoazije, ali žene u politici morale bi shvatiti da je njihova odgovornost snažno se zalagati za to da uprosječena percepcija uloge hrvatske žene ne bude svedena na njezina četiri zida, zbrinutu djecu i zadovoljnog muža, jer žena je toliko puno više od toga… Nažalost, i njima je položaj žena u društvu među zadnjima na popisu političkih tema, pa u tome nije iznimka ni predsjednički mandat Kolinde Grabar Kitarović.

Kolinda Grabar Kitarović pretvorila je ženstvenost u svoju najvidljiviju predsjedničku politiku

Bilo bi, istina, nepravedno ne zamijetiti da je hrvatska predsjednica visokoj politici dala jaku injekciju ženstvenosti, no kad je riječ o kompleksnom položaju žene u hrvatskom društvu njezin doprinos daleko je ispod energije koju je uložila u vlastiti vizualni identitet. Dok svojim haljinama, frizurama, trepavicama, dijetama kojima je stesala predsjedničko tijelo od suvišnih kilograma, strasti prema oružju, nogometu i pjevanju neprestano hrani medijsku publiku, nismo u proteklih pet godina često čuli govore o potrebi osnaživanja djevojčica, kako kroz obitelj, tako i kroz obrazovni sustav da bi izrasle u samopouzdane, aktivne i energične mlade žene, o položaju žena na tržištu rada, o radnoj diskriminaciji žena u zrelim godinama, o raskidanju privremenih radnih ugovora sa ženama koje zatrudne, o diskriminirajućim intervjuima za posao na kojima žene moraju odgovarati planiraju li, kad i koliko puta zatrudnjeti, o ženama žrtvama nasilja koje udaraju glavom u hladan zid bešćutnih institucija države koja bi ih trebala štititi, o sramotnoj podzastupljenosti žena u politici i biznisu, o udžbenicima u kojima se i dalje djevojčice (i dječake) uči da mama kuha, a tata gleda televiziju, o političkim strankama koje su spremne plaćati visoke novčane kazne radije nego staviti 40 posto žena na svoje izborne liste… Hrvatska je predsjednica vjerojatno svaki od navedenih problema koji put negdje spomenula.

O ravnopravnosti spolova i osnaživanju žena i djevojaka kao preduvjetu osnaživanja čovječanstva govorila je na skupovima Vijeća žena svjetskih lidera, kojemu je predsjednica. O tim stvarima je razgovarala, primjerice, i s kanadskim premijerom Justinom Trudeauom. No, političkim razgovorima u Hrvatskoj najčešće dominiraju druge teme, ženska pitanja vrlo rijetko. A za postizanje stvarne ravnopravnosti žena, za stvarnu, a ne deklarativnu izgradnju društva jednakih prilika za djevojčice i dječake, za žene i muškarce, potreban je snažan i prije svega kontinuiran javni zagovor, i zapravo je velika šteta što prva predsjednica u povijesti moderne Hrvatske nije iskoristila mandat koji upravo dovodi kraju i svoj predsjednički utjecaj da u fokus pogura jednu jaku i autentičnu političku temu.

hrvatska JE predsjednica visokoj politici dala JAKU injekciju ženstvenosti, no kad je riječ o kompleksnom položaju žene u hrvatskom društvu njezin doprinos daleko je ispod energije koju je uložila u vlastiti vizualni identitet…

Jer, za poboljšanje položaja žene u hrvatskom društvu, za rješavanje niza pitanja i neravnoteža koje postoje, nije dovoljno pokazati da Hrvatska može izabrati predsjednicu. Može, i što dalje? To je dobar korak, ali što tiče ženskog pitanja, to je korak u prazno ako poslije njega nema stalnih i prepoznatljivih aktivnosti. Žene u politici imaju obvezu voditi računa o ženama u društvu. Prva među njima to može činiti najsnažnije i najupečatljivije. Predsjednica, naravno, nema ovlasti pokrenuti i provesti bilo kakve promjene, ali svojim djelovanjem može itekako senzibilizirati društvo za teme koje ostaju izvan vidokruga. Za to joj ne trebaju ovlasti, za to ima na raspolaganju čitav javni prostor. Osim toga, pitanje položaja žene u društvu jedno je od rijetkih koje uistinu može okupiti svjetonazorski različite skupine, jer tu nema ideologije (ili barem ne mora prevladavati), to je jednostavno pitanje zdravog razuma koji govori da se golemi društveni potencijal ne koristi dovoljno jer mu se svjesno sužava prostor, postavljaju mu se zapreke, svodi ga se na ukras demokracije… Bilo bi sjajno da se o tim stvarima govori stalno, i da to čini žena izabrana ne na najmoćniju, ali na najvišu političku dužnost u zemlji.

BESKRAJNA PROMENADA KRPICA

Nažalost, kao mnoge žene na visokim političkim pozicijama, ne samo u Hrvatskoj, nego i u mnogim puno razvijenijim državama i u međunarodnim organizacijama, tako i hrvatska predsjednica to ne čini onako kako bi trebalo. Ona je ženstvenost ponudila kao svoju najvidljiviju politiku. I to je učinila tako da se od svega što kao predsjednica radi najviše vidi ono što je obukla. Istina, može se reći da je odbijanjem da robuje stilskim normama i potenciranjem svoje ženstvenosti pokušala pomaknuti granice u poimanju toga kako žena u politici mora izgledati. Može se reći da je pokušala razbiti obrazac modne uštogljenosti koji se nekako podrazumijeva za ženu u politici. No, u tome je otišla predaleko pretvorivši u javnom diskursu svoj mandat u beskrajnu promenadu krpica, cipelica, frizurica, pjesmica… Njezinim mandatom žene za sebe, nažalost, nisu dobile ništa, osim, cinično rečeno, “utješne nagrade” da ako se poklope neke vanjske okolnosti i unutarstranačke silnice na dužnost predsjednice u Hrvatskoj može biti izabrana i žena. Ne zato, dakle, što je najbolja, što je karizmatična, što je liderica…, nego zato što su se poklopile vanjske okolnosti i unutarnje silnice.

LJEVICA NA ČELU S SDP-OM NIKAD NIJE KANDIDIRALA ŽENU NA PREDSJEDNIČKIM IZBORIMA. HDZ JE TO UČINIO DVAPUT, ALI SAMO ZATO ŠTO SU MISLILI DA ĆE IZGUBITI, PA SU SMATRALI DA NEĆE BITI VELIKA ŠTETA AKO PORAZ DOŽIVI ŽENA…

Zanimljivo je pogledati unatrag i vidjeti kako su uopće stajale stvari s kandidiranjem žena na predsjedničkim izborima. Glavne strane lijevog spektra predvođene SDP-om nikad nisu kandidirale ženu. HDZ je to, pak, učinio dvaput. 2005. godine kandidirali su Jadranku Kosor, odnosno žrtvovali su je jer je bilo jasno da će Stipe Mesić osvojiti novi mandat, pa im je bilo lakše da se sramota poraza zalijepi za jednu ženu, nego za nekog od HDZ-ovih muških “junaka”. Prije pet godina HDZ je kandidirao Kolindu Grabar Kitarović, ali ne zato što su smatrali da je najbolja, nego zato što nisu imali jakog kandidata pa su podržali njezinu ambiciju računajući da neće biti velika šteta za stranku ako s njom izgubi. Probudili su se tek kad je nakon prvog kruga postalo jasno da može pobijediti… Druge kandidatkinje za predsjednicu dolaze u pravilu iz malih stranaka i nemaju izborni potencijal.

I za kraj, netko će možda reći da žensko pitanje nije toliko važno da bi se na njega trošila energija i vrijeme, da je to problem kojim se stignemo baviti kad riješimo neke važnije, poput primjerice iseljavanja mladih ljudi iz Hrvatska. Dobro, kao odgovor na to evo protupitanja: Mislite li da se iz Hrvatske iseljavaju samo muškarci? I da među onima koji se iseljavaju nema žena koje su se susrele s diskriminacijom, nasiljem, staklenim zidom, podcjenjivanjem samo zato što su žene, koje nisu učili kako je ženin glavni posao da rodi djecu i brine o mužu…?

No, budući da je pitanje položaja žene u društvu vječno jer u Hrvatskoj nikad nema dovoljno volje da ga se stvarno počne temeljito popravljati, uvijek se može na tome raditi. Predsjednica bi, na primjer, mogla u svome Uredu ugostiti mlade hrvatske robotičarke, djevojčice koje upravo ovih dana sudjeluju na Svjetskom robotičkom natjecanju u Kini, gdje su pozvane zahvaljujući dobroj suradnji organizatora s Institutom za razvoj i inovativnost mladih – Croatian Makers, koji je pokrenuo poduzetnik i filantrop Nenad Bakić s idejom pružanja jednakih prilika djevojčicama i dječacima u Hrvatskoj da stječu znanja koja će ih učiniti konkurentnima na svjetskom tržištu rada. I ne samo ugostiti, nego i govoriti o tome koliko je važno da se obrazuju, da budu snažne, samouvjerene i hrabre mlade žene, i to ne samo za njih, već u budućnosti i za Hrvatsku…