ZAŠTO ŽENE SUMNJAJU U SVJEDOČANSTVA O NASILJU
Odgajane smo da ne vjerujemo ženama

Mladenka Šarić

Zbog čega žene šute o nasilju? Zbog čega su ponekad do zadnjeg daha spremne nositi teret traume i svojom šutnjom štititi nasilnike? Zbog čega nisu odmah vrisnule na sav glas i uprle prstom u one koji su ih zgrabili, pribili uza zid, gurnuli ruku pod suknju, prodrli im smrdljivim jezikom do grla samo zato što su to u tom trenutku poželjeli, što im je došlo, što su one bile zamamne u svojoj lijepoj mladosti toliko da su im se sline skupile u u nasilničkim ustima? Zbog čega žene guraju u sebe patnju pokrenutu činom nasilja i nasilnicima omogućavaju da žive životom “normalnih” ljudi, da imaju obitelj, djecu, status u društvu, da se uspinju na hijerarhijskoj ljestvici i da na svoj čin sramotne uzurpacije nečijeg tijela i života gledaju kao na nešto što možda nije sasvim u redu, ali nije ni za tako strašnu osudu?

ŽENE ŠUTE ZBOG ONIH KOJI SE PITAJU ZAŠTO ŠUTE

Zbog čega žene šute – pitaju se mnogi svaki put kad se o nasilju nad ženama počne govoriti javno, pa se to isto pitaju mnogi i ovih tjedana dok čitaju o svjedočanstvima žena koje su konačno progovorile o seksualnim napadima koje su pretrpjele. Odgovor na to pitanje u svojoj je biti vrlo jednostavan – šutjele su i šute upravo zato što je previše ljudi koji pitaju zbog čega šute.

Šute jer znaju da će biti stavljene pod sumnju, da će im analizirati svaku riječ, emociju, epizodu koju opisuju i pitati se lažu li, pretjeruju li, žele li nekome uništiti život… Žalosno je i razočaravajuće što ima i toliko žena među onima koji se pitaju zbog čega žene šute o nasilju i zbog čega odjednom odluče progovoriti godinama, čak i desetljećima poslije. Kad bih naišla na ružne i obeshrabrujuće komentare takvih žena znala sam se upitati kako je moguće da žene ne razumiju žene, kako je moguće da barem kad je riječ o nasilju nema neke frekvencije na kojoj ćemo sve jednako zatitrati jer smo doživjele neki napad ili možemo zamisliti da ga doživljava naša kćer, sestra, prijateljica… Žene koje su proživjele nasilje ne šute samo zbog sumnjičavosti i podrugljivosti muškaraca. One šute i zbog žena koje će podozrivo, bez suosjećanja, ili s onim lažno suosjećajnim riječima reći: “Razumijem, grozno je to, ali…”, i time relativizirati to što im se dogodilo, a potom će se usuditi se čak i javno, jer im to omogućava internet, posumnjati u vjerodostojnost žrtve i staviti je pod moralno povećalo, propitivati njezine motive da izbaci iz sebe traumu…

Ogromna većina nas koje pripadamo zrelim generacijama žena, koje smo rođene prije 50-tak, 60-tak i više godina, odgajane smo da je žena uvijek nekako odgovorna za vlastitu nesreću jer je sigurno napravila nešto pogrešno…

Tragajući za odgovorom zbog čega žena ženi tako lako okreće pilu naopako i spremna je žrtvu prokazati kao izazivačicu s predumišljajem, najlakše je reći da je riječ o primitivkama, lažnim moralnim vertikalama, zluradim ženama koje se, stavljajući žrtvu nasilja pod sumnju, osvećuju svim onim ženama koje su kroz život doživljavale kao ljepše, izazovnije, uspješnije, sretnije od sebe, one kojima je sve uvijek polazilo za rukom… Najlakše je popljuvati, izvrijeđati i okrenuti leđa kao da su smrdljivi talog društva tim ženama koje sumnjaju u istinitost svjedočanstava o nasilju i zaključno podcrtavaju da su se one koje danas govore što su proživjele nekad davno itekako koristile svojom ženstvenošću i ženskošću kako bi manipulirajući muškarcima postigle svoje ciljeve. Bilo bi najlakše, ali ne bi dalo odgovor zbog čega je tako. Možda, čak ne bi bilo ni pravedno, ma koliko to moglo zvučati apsurdno.

ZAROBLJENICE MENTALNOG NASLJEĐA

Naime, ogromna većina nas koje pripadamo zrelim generacijama žena, koje smo rođene prije 50-tak, 60-tak i više godina, odgajane smo da budemo upravo takve kakve su žene koje uskraćuju razumijevanje i povjerenje ženama koje su doživjele neki oblik nasilništva. Dobro ste pročitale – odgajane smo da budemo takve. Odgajane smo da sumnjamo u ženu i njezinu vjerodostojnost, jer žena sama po sebi vrijedi manje. Odgajane smo da je žena uvijek nekako odgovorna za vlastitu nesreću jer je sigurno napravila nešto pogrešno. Odgajane smo da su među najvažnijim odlikama dobre žene pristojnost, posluh, marljivost, spremnost na žrtvovanje i brižnost. I šutnja, svakako – šutnja.

U podsvijest je programirana teza da se dobrim djevojkama ne događaju loše stvari…

Usađivana nam je slika idealnog života žene u kojoj je stup sigurnosti muškarac, a žena mu zbog toga mora svakodnevno iskazivati zahvalnost time što će biti pristojna, marljiva, poslušna, brižna, što će se žrtvovati i što će šutjeti. Prevedeno, to bi značilo da žene koje su doživjele nasilje nisu bile onakve kakve su trebale biti, da nisu slijedile ta nepisana pravila, da su zbog toga bile roba s greškom i da, stoga, nema ništa čudno ako su tu grešku primorane platiti. “Zbog čega bi, dakle, takvim ženama trebalo pokazati razumijevanje? Suosjećanje? Povjerenje? Kako mi koje smo se držale pravila nismo doživjele takve napade? Same su krive… Zar ne? Jer, ako nisu same krive to bi značilo da mi moramo mijenjati cijeli vrijednosti koncept u kojemu smo odrastale i živimo…??? Ne, ne, ipak su same krive… Tako je jednostavnije….”, takav je vjerojatni kovitlac misli koje se roje u ženskim glavama sklonim osudama.

OBRASCI O LOŠIM ŽENAMA

Ako, na primjer, profesor uvali jezičinu u usta svoje mlade studentice, naslijeđeni tradicionalistički obrazac će reći: To je zato što ona nikad nije ni bila pristojna djevojka, vulgarno se odjenula i vulgarnošću ga je zavela. Pristojnim curama to se ne događa… Drugi obrazac, pak, prema kojemu su žene manipulativna bića koja samo traže način kako će po svaku cijenu realizirati svoje ambicije istu će situaciju komentirati ovako: Ta je sigurno to tražila, jer zna da od njega može izvući korist, ipak je on muškarac s utjecajem i vezama. Uvijek je bila pohlepna. Ponudila mu se, to je trgovina… 

Odgajane smo da su među najvažnijim odlikama dobre žene pristojnost, posluh, marljivost, spremnost na žrtvovanje i brižnost. I šutnja, svakako – šutnja…

Mentalni obrasci koji se u patrijarhalnom društvu prenose s jedne na drugu generaciju žena, prema kojima su žene uvijek drugotne, održavat će se sve dok ne bude dovoljno žena koje će uspjeti same sebe preodgojiti i odmaknuti se od naslijeđenih stereotipova. Puno nas je, a utvaram sebi da i ja spadam među mentalno reformirane žene, koje smo u tome uspjele. I moram reći da to nije nimalo lak posao.

VEZANE VIJESTI

PREKINIMO ŠUTNJU Čudim se ženama kojima je normalno da su tretirane kao smeće zato što su – žene | One nastupaju

KAD NE ŽIVIŠ PO PRAVILIMA Uskogrudnost žena prema ženama | One nastupaju

BUDIMO RAVNOPRAVNI (8) Ivana Šojat: U nas se žena bez muža još doživljava kao pas bez gospodara | One nastupaju

No, previše je onih koje nisu, i kojima je i dalje najvažniji kriterij za procjenu vjerodostojnosti nečije ispovijedi o proživljenom nasilju, to je li žena koja o tome govori bila pristojna, marljiva, poslušna, nesebična, brižna… S obrascima koje su im, odgajajući ih da jednom budu dobre žene, prenijele majke koje su, pak, to preuzele od svojih majki, one ne mogu bolje. Ne krivim ni njih, ni njihove majke, ni moju majku, jer želim vjerovati da jednostavno nisu znale bolje… Da su znale, učinile bi to.

MILANOVIĆEVA MUŠKA SOLIDARNOST

U glavama tradicionalističkim obrascima zadojenih žena svijet je upravo onakav kakvim ga je, komentirajući u medijima objavljena svjedočenja žena o nasilju kojemu su bile izložene, opisao predsjednik Zoran Milanović riječima da nije isto kad o “tome zapomažu glumice koje ne izlaze iz kreveta za manje od pet milijuna dolara” i kad o tome govore službenice, majke, mlade djevojke… To je svijet bez milosti.

“Nije isto ako je netko razmažena zvijezda pa se nakon 30 godina sjeti nekih stvari nakon što joj je bankovni račun prsnuo kao jodna voda u Sisku ili to radi i govori neka djevojka ili žena koja se pokušava probiti put do svoje sretne zvijezde…“, rekao je predsjednik države, i otkrio nam da on smatra kako pravo na zakašnjelo svjedočenje o nasilju imaju samo mlade, nerealizirane žene ili one koje su u hijerarhijski podređenom položaju prema nasilniku, ali ne i one koje su se, unatoč traumi, uspjele realizirati. Neki društveni razredi, kao i neki platni razredi, nemaju pravo tematizirati nasilje, poručuje nam predsjednik između redova, podupirući time uvriježeno mišljenje da su one ono loše što im se dogodilo – i ako im se uopće i dogodilo, reći će skeptici – uspjele dobro naplatiti. Jer, kako bi inače uspjele, zaključio bi cinik. Predsjednikove riječi sugeriraju da su žene koje su uspjele manipulirale i trgovale, upravo ono što misle (i pišu po internetu i društvenim mrežama) i žene koje ne znaju drugačije nego vrijeđati žrtve jer su zarobljene u usađenom im obrascu da se dobrim djevojkama ne događaju loše stvari.

Za nekoga je moć novac, za drugoga to su “pametne” društvene veze, ali jedina istinska moć koja mijenja ljude i društva je – znanje. Kao što čovjek nauči pisati, tako može naučiti biti tolerantan, empatičan, otvoren prema drugima…

Dosad smo se bavile ženama, ali sastavni dio priče o nasilju i prenošenju tradicionalističkih obrazaca su i muškarci. Poput, primjerice, spomenutog nam predsjednika države Zorana Milanovića, koji je zastupnice Daliju Orešković i Marijanu Puljak svojedobno nazvao narikačama jer su kroz ulični performance kritizirale njega, ali koji je sad za suce koji su se, suprotno propisanoj zabrani, zabavljali sa Željkom Kerumom u restoranu koji je morao biti zatvoren zbog epidemioloških mjera, dobrohotno rekao da suci nisu ni svećenici ni pripadnici neke sekte, da nije to što su napravili baš kak’ se šika, ali da ih on ipak ne bi osuđivao.

Predsjednik Milanović trebao bi svoju poziciju koristiti za slabljenje ženomrzačkih obrazaca, a ne relativizirati ih…

Dakle, ni riječi o tome da su suci pozvani čuvati zakon i propise, a ne ih kršiti kao što su tom muškom terevenkom napravili. On ih ne bi osuđivao, jer, eto, nisu oni ni svećenici… Je li ta dobrohotnost posljedica toga što je riječ o muškarcima? To će svatko prosuditi za sebe. Ja smatram da jest, jer jednostavno i na muškarce su odgojem u patrijarhalnom društvu preneseni mačistički obrasci prema kojima gotovo ništa od onoga što oni naprave (osim krvavih zločina…) ne može biti tako strašno da se ne bi moglo razumjeti, tolerirati, oprostiti… Sjećam se razgovora s političarkom koja se bavila zakonskim pooštravanjem sankcija za pedofiliju koja je bila istinski zaprepaštena time da muškarci, među njima i visokoobrazovani, uopće nisu shvatili što bi to točno bila pedofilija ako je riječ, recimo, o djevojci od 15 godina! Za njih ona nije dijete, nije djevojčica, nije zabranjeno voće i što bi bilo loše u tome da je malo štipnu, stisnu, poljube… Muškarci u patrijarhalnom društvu naučeni su gdje je dobroj ženi mjesto, ne vide ništa sporno u ulogama koje su dodijeljene ženama i muškarcima, i pri tome njihov stupanj obrazovanja ne mora predstavljati nikakvu razliku u odnosu na muškarce koji nisu obrazovani.

OBRAZOVANJE JE KLJUČ PROMJENE

Problem je, naime, što obrazovanje koje dobivamo ne može učiniti od nekoga empatičnu, tolerantnu, otvorenu osobu koja će nečije iskustvo prihvaćati bez zadrške, koja neće uskratiti potporu žrtvi, koja neće istodobno obožavati svoju kćer, ali i smatrati da nema ništa loše ako nečijoj tuđoj, 18-godišnjoj kćeri gurne jezik u usta samo zato što joj je profesor… Da obrazovanje koje dobivamo pomaže u tom dijelu razvoja ljudske osobnosti, ne bismo imali rektora koji vrijeđa žrtvu seksualnog uznemiravanja i nagrađuje titulom njezina nasilnika, niti bi mu palo na pamet da najboljoj vojnoj kadetkinji u njezinoj generaciji kaže neka skine masku kako bi svi vidjeli njezinu ljepotu, jer, neizgovorena je rektorova poruka, ženska pamet nije nikad važnija od ženske ljepote. Pamet je, naime, najprije za muškarce, a tek onda za žene. Ne bismo imali saborske zastupnike koji se guraju grubo u maternicu, organ koji imaju samo žene, zahtijevajući zakonsku zabranu pobačaja i priželjkujući da će na ženskoj utrobi zaraditi političke bodove… Ne bismo imali u vrhu javne televizije ljude koji omalovažavaju žrtvu spolnog uznemiravanja…

Neki se ljudi rode s empatijom prema drugima, ali za sve one koji nemaju razvijen u sebi taj osjećaj razumijevanja za druge, potrebno je obrazovanje koje će ih učiti toleranciji i poštivanju granica. Sve se može nadograditi. Uostalom, nismo se rodili niti s vještinom pisanja. Naučili smo je. Isto tako, može se naučiti što je nasilje, kako razumjeti žrtvu, kako joj pomoći, što je neprihvatljivo ponašanje… Za nekoga je moć novac, za drugoga to su “pametne” društvene veze, ali jedina istinska moć koja mijenja ljude i društva je – znanje. Zato trebamo inzistirati na obrazovanju koje će današnju djecu izbaviti iz zamke naslijeđenih obrazaca koji nas mentalno drže u vremenima naših baka. Samo odgovarajućim obrazovanjem naši dječaci i djevojčice mogu postati ljudi koji će se prožimati, nadograđivati i podupirati, a neće jedni nad drugima vladati.