DNEVNIK UMIROVLJENE ŠOPINGHOLIČARKE
Brojim prvu mirovinu i sjećam se Trsta naše mladosti

Milena Jukić

Nek se javi onaj tko je isti mjesec, u samo četiri dana razlike, dobio posljednju plaću i prvu mirovinu! Zapravo, mirovinu za pet dana siječnja. E pa – ta sam! Friška penzićka nije se ni prebacila na novi “mod” (ne)rada, kad eto ti rješenja o mirovini. I to samo par dana prije isplate posljednje plaće. A rekli joj da se čeka dva mjeseca. U njenom slučaju rješenje stiglo točno mjesec dana od podnošenja zahtjeva. I gle čuda – penzija veća od izračuna koji je kao e-građanka zatražila od HZMO-a!

Nećemo se sad hvalit, al’ tek je nešto manja od prosječne zagrebačke plaće. Jest da na to treba platit neki porez i prirez Bandiću (za GUP?) te zdravstveno, al’ ostat će  dovoljno i za šoping. Samo se nada da nije u pitanju neka pogreška i da je Mirovinsko ne “skuži”, jer rješenje o mirovini zasad je – privremeno. Kažu iskusni penzići da stalno rješenje donosi više love. Ju-hu! Nećemo morati skupljat’ boce, kaže oduševljena kuma, koja će njezinim tragom u listopadu.

Kavana u kojoj smo nekad čekali da se otvore dućani danas je spomenik kulture jer ondje su dolazili slavni pisci…

Umirovljena šopingholičarka može se pohvaliti svekolikom pučanstvu kako je radila iznadprosječno dugo. Četrdeset godina i još malo preko toga. K’o sva dalmatinska dica ranih sedamdesetih, radila je svako ljeto nakon osnovne škole, za gimnazijskih praznika i studentskih ferija. Krenulo bi se magistralom ujutro i u puklo podne, kilometar ili dva do obližnjeg kampa ili hotela, nekad slavnog imena Nimfa. Nalazio se odmah do samostana. U koji su, pak, slali višak gostiju kad su bili prebukirani, a fra Duka ih primao otvorena srca. Da, isti onaj fra Duka, političar iz devedesetih, bio je jedan od prvih turističkih radnika u crkvenom okrilju. Vjerovali ili ne, navečer je i plesao s gošćama na terasi hotela. Jer, samostan i hotel tad su živjeli u “simbiozi”. Tko je ono govorio o mračnim vremenima?!

Trst je grad umirovljenika, pa imaju i spomenik

Tako se ljeti zarađivalo za krpice u Trstu, šoping-meki bivše države. Nije se pitalo za cijenu. Putovalo se busom u ponoć, a kasnije i autom.

U Stelli Polare, pored crkve Svetog Ante, pila se kava, jeo brioš i grozničavo čekalo otvaranje dućana na Corso Italia, Via Mazzini i Via Carducci. Danas tu kavanu krase table “Caffe storico” i “Caffe filosofico” jer su se u njoj sastajali Lord Byron i Italo Svevo. Kako li je samo naslutila da to nije običan kafić i da Trst nije obična šoping tura nego i poklonstvo velikim piscima?! Kulturna šopingoličarka!

Na upit carinika: “Imate li što za prijaviti?”, odgovaralo se u zboru: “Neeee!” Auto je pritom doslovce “smrdio” na kožu novih čizama koje bismo jedva navukle na noge otečene od hodanja, jer sve se zbivalo početkom rujna na temperaturi od 25 stupnjeva. Sve samo da se ne plati carina! Stare cipele bacile bismo u kontejner u Opicini, prije prelaska granice. Nek’ ostanu u zemlji u kojoj su rođene…

Čuvene tršćanske dućane Principe, Madras, Manon i Godina zamijenili su danas – baš kao i ovdje – high street brendovi. Skoro sve možeš kupit’ za 200 kuna i biti u trendu. Al’ nema u njima onog „”izdajničkog” mirisa talijanske kože (made in Bologna). Sve je zamijenila “ekološka” plastika. Pa se, tako, sad nosi imitacija kožnih hlača s kraja 70-ih. Friška penzićka tako je u svom redovitom tjednom obilasku Zare zatekla i časnu sestru. Pa recite da sam ja šopingoličarka!

U high street dućanima svatko pronalazi nešto za sebe