Sonja Kožul

Svatko tko se bavi komunikacijom želi znati kako su poruke koje šalje primljene, postižu li svrhu, je li ih primatelj razumio i hoće li ga to navesti na odgovarajuću akciju. Stoga postoji i odgovornost onoga tko šalje poruku za njezin sadržaj, ali i neka vrsta produžene odgovornosti u vezi reakcije kakvu će poruka izazvati kod primatelja. Stvari su jednostavne kod online trgovine: ukoliko niste zadovoljni proizvodom, možete ga vratiti i dobiti povrat svog novca. Takva dobra praksa jednostavno je zakon ukoliko želite dugo i prosperitetno raditi. I dok je cilj online trgovaca jednostavan i samorazumljiv, stvari se kompliciraju kod političkih poruka i medijskih napisa.

Nekad, davno prije digitalne revolucije, bio je izazov doznati što ljudi misle. Pojavom društvenih mreža i njihovim nezaustavljivim metastaziranjem među populacijom, stvari postaju jednostavnije. Ali, samo naoko, jer, u trenutku kad su portali svoje članke preselili na društvene mreže i čitateljima ostavili mogućnost komentiranja, Pandorina je kutija bila otvorena.

KULMINACIJA AGRESIJE NAKON UBOJSTVA DJEVOJČICE

Budući da već godinu dana živimo poluživot u uvjetima pandemije, a kraj joj je i dalje neizvjestan, društvene mreže, a osobito Facebook, preuzele su ulogu širitelja vijesti, postale su medij koji omogućuje da se svačiji glas čuje. I to doslovno. Nađe se tu pozitivnih i konstruktivnih komentara, ali u manjini, jer mnogo je više agresivnosti, netolerancije, nepristojnosti, sipanja uvreda, prokazane nepismenosti, zatucanosti pa i ordinarne gluposti.

Iza anonimnih prozora anonimni agresivci prosipaju otvor, agresiju, primitivizam po društvenim mrežama…

Po meni, kulminacija je postignuta proteklih dana kad se bijes javnosti kolektivno okrenuo prema socijalnim radnicima nakon tragičnog događaja obiteljskog nasilja koje je završilo smrću djeteta. Ne branim nikoga tko loše radi svoj posao, ali atmosfera na društvenim mrežama postupno je prerasla u pravi poziv na generalni linč, koji se umalo i dogodio u jednoj drugoj ustanovi socijalne skrbi. I tu leži pitanje čija je to odgovornost. Kao i obično, nakon nemilog događaja svi peru ruke pa je odgovornost svačija i ničija.

Pristojni ljudi prestaju komentirati po internetu, pa prostor zauzimaju agresivci…

Jesu li mediji pretjerali i dobrano zagazili u žutilo najgore vrste svojim načinom izvještavanja o tragediji i opscenim perpetuiranjem priče te poticanjem čitatelja na komentare? Mislim da jesu. No, još je gore što su društvene mreže poslužile kao katalizator frustracija niskih strasti, koja se iskazivala kroz komentare ispod objavljenih članaka. Bilo je tu svega – od zalaganja za smrtnu kaznu do želje za fizičkom torturom sad već zatvorenih roditelja/nasilnika pa do traženja glava socijalnih radnika. Tragedija je neporeciva, ali pravdu ne može dijeliti rulja s društvenih mreža.

UBIJENO POVJERENJE U INSTITUCIJE

To me neizbježno dovodi do uništenog povjerenja u institucije. U zemlji u kojoj se svako malo otvori nova mega afera o korupciji i lopovluku na samom društvenom vrhu, tamo gdje stoluju elite, gdje ispada da je svatko tko je bio u prilici nezajažljivo grabio što je mogao pa onda isto tako notornoj činjenici da takve vijesti slabo ili uopće ne djeluju na rejting stranaka i političara, što drugo nego osjetiti mučninu. I pitati se u kakvoj to zemlji živimo? Među kakvim ljudima?

Dobar dio onih koji si uzimaju za pravo komentirati bilo koju temu za koju nemaju osobitog znanja ni pameti prečesto nisu ni pročitali neki članak, a među onima koji su ga pročitali, dobar dio njih uopće ga nije razumio. Da, i to se vidi iz priloženih komentara. Pa slijede uvredljiva nadmetanja u sipanju uzajamnih uvreda među komentatorima zbog različitog mišljenja…

Postoji i nada da sve više ljudi prestaje bilo što uopće komentirati na društvenim mrežama, da li zbog ravnodušnosti ili pametnog izbjegavanja nepotrebne konfrontacije. No time se prostor prepušta agresivcima niskih strasti u njihovoj žudnji da ih se čuje jer, eto, baš oni rado prosipaju „bisere“, uvjereni u svoju pravednost i nepogrešivost… Već izvjesno vrijeme Facebook me iritira, a u ovoj pandemijskoj godini ispada da mu se stalno vraćam i čitam članke koje prenose s portala, a onda prečesto i komentare. Podsjeća me to na situaciju kad se na rani napravi krasta pa je moraš otkinuti bez obzira što znaš da ćeš požaliti…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here