Pripremila iz raznih izvora Andrea Štalcar Furač

Onaj tko je Petrinju upoznao tek dirnut stresnim prizorima nakon potresa, taj će teško razumjeti stvarni opseg štete jednog povijesno nezamjenjivog grada. No, Petrinja je bila i ostala grad glazbe. Ona je danas, kao i tijekom Domovinskog rata, nešto tiša. Stisnula se u dubinu duše kako bi jednom, kao i nekada , odzvanjala ulicama neke nove Petrinje.

Sjećamo se male Sare kako svira Elegiju Rudolfa Matza ispred ruševina petrinjske glazbene škole. Dirljiv prizor. Svirala su djeca za svoju školu i grad iz dana u dan. Svirali su i za svoju dušu.

Za krhotine života koje će netko jednom morati sakupiti ispod ruševina grada. Pažljivo, polako, tiho. Grad u kojem glazba ne utihne ni kad je najteže Petrinja spada među starije gradove kontinentalne Hrvatske.

Ime Petrinja prvi se put spominje 1201. godine, no smatra se da su na njenom širem području naselja uspostavljena još u jedanaestom stoljeću. Godine 1240. o Petrinji se piše kao o gusto naseljenom mjestu.

Petrinja je mali grad s bogatom glazbenom kulturom i tradicijom. U Petrinji je od njezine izgradnje do danas glazba, odnosno zborsko pjevanje jako popularno i njegovano, o čemu svjedoče brojna osnivanja pjevačkih društava i zborova, ali i pojedinci iz Petrinje koji su svojim radom i entuzijazmom uvelike pridonijeli tradiciji zborske kulture. Upravo je u Petrinji, davne 1864. godine, osnovano najstarije pjevačko društvo u Hrvatskoj, Hrvatsko pjevačko društvo „Slavuj“, koje i danas djeluje.

I CAR FERDINAND PODRŽAVAO GLAZBENO DRUŠTVO PETRINJE

Magistrat vojnog komuniteta Petrinja pomagao je glazbenu školu u svome gradu, opskrbljivao je nastavnim pomagalima te davao plaću učiteljima. Učenici su priređivali koncerte koji su bili poznati u glazbenom životu grada, a potporu Glazbenom društvu davali su i istaknuti ljudi Monarhije, među njima i sam car Ferdinand zajedno sa suprugom. Sredinom 19. stoljeća rad Glazbenog društva, a samim time i rad glazbene škole počeli su stagnirati, vjerojatno se našavši u financijskim neprilikama.

To je možda i razlog zbog kojeg je tadašnji petrinjski gradonačelnik J. Wagner, i sam podrijetlom Čeh, u svome dopisu iz 1850. godine vlastima u Egeru poziva najmanje 10 obitelji da pod povoljnim uvjetima presele i dođu živjeti u Petrinju. Naglašeno je da obitelji moraju biti dobri poljodjelci, “a u svakoj obitelji najmanje jedan član treba znati svirati na jednom ili više glazbala, kako bi s najmanje 10 svirača te obitelji mogle nastupati u službi gradske glazbe”, a budući da petrinjska glazba, prva i jedina glazba na području Banovine, trenutno nema dovoljan broj glazbenika kao članovi glazbe “imali bi naseljenici lijepu zaslugu”. Na taj oglas odazvalo se nekoliko obitelji i tako je u Petrinju sredinom 19. stoljeća doselilo nekoliko obrtnika, umirovljeni učitelj te nekolicina zemljoradnika.

BURNA POVIJEST “KAMENOG” GRADA

Petrinja, stoljećima važno gospodarsko, prosvjetno i kulturno središte Banovine, a danas i cijele Sisačko-moslavačke županije, prema nekim povjesničarima postojalo je već u zadnjim stoljećima opstanka Rimskog Carstva (3. i 4. st. n.e.), a njezin naziv svoj korijen najvjerojatnije vuče ili od latinizirane grčke riječi petrus (kamen) ili pak po crkvi sv. Petra što se na tim prostorima nalazila još od vremena Sisačke biskupije.

Povijest kaže da je Petrinja bila važno gospodarsko, povijesno i kulturno središte…

Stara srednjovjekovna Petrinja o kojoj svjedoči prvi pisani trag iz 1240. godine, poveljom Bele IV. dobila je povlastice slobodnog kraljevskog grada. Nakon propasti stare Petrinje, 1592. godine Turci predvođeni Hasan pašom Predojevićem po nalogu iz Carigrada grade Yeni Hisar ili Novi grad, odnosno novu Petrinju s ciljem osvajanja dobro utvrđenog Siska. Zbog nesloge hrvatskih staleža i nemogućnosti namicanja potrebnih novčanih sredstava za izdržavanje petrinjske vojne postrojbe, Petrinja je poslije 1600. godine pripala Slavonskoj krajini kao zasebna teritorijalna jedinica Varaždinskog generalata. Prošla je kroz više razvojnih faza, a često je nazivana petrinjskom krajinom, grofovijom, vojvodstvom i sl. Unatoč tome što hrvatski ban na ovom području nije mogao uspostaviti punu vlast, ipak se za taj dio Hrvatsko-slavonske vojne krajine ustalio naziv Banska krajina, odnosno Banovina.

Kao vojno i trgovačko obrtničko središte Krajine Petrinja od kraja 1809. do 1813. godine poput mnogih drugih hrvatskih mjesta ulazi u sastav „Napoleonove Ilirije“. Postaje značajna točka za trgovački promet između Indije i Francuske. Kraj Kupe se podižu velika skladišta za pretovar robe, dovršava se već ranije započeta izgradnja cesta od Kostajnice do Petrinje, sade se lipe po vojnom vježbalištu. Grad ima vlastito kazalište i domaću gradsku glazbu.

KULTURA I OBRAZOVANJE PONOS SU PETRINJE

Petrinja je bila prepoznatljiva i po prosvjetno-kulturnom životu svojih stanovnika. Organizacija školstva ustalila se u gradu od 1774. godine, kada je ovdje osnovana tzv. normalna (glavna) škola. Pohađati i završiti petrinjsku glavnu školu, do 1816. godine, jedinu na području Banske krajine i poznatu po vrsnim učiteljima, bila je želja ne samo djece petrinjskih stanovnika nego i žitelja cijele Banovine. Normalne škole trebale su biti uzor svim školama i u njima su radili najbolji učitelji. Svrha im je bila dati naobrazbu budućim upravnim dočasnicima i učiteljima. U njihovom sastavu nalazile su se trivijalne škole osnivane u manjim mjestima te djevojačke škole. Normalne škole osnivane su samo u najznačajnijim mjestima Vojne krajine: Karlovcu, Petrinji, Bjelovaru, Senju i bile su pod strogim nadzorom vojnih vlasti.

Grad koji je znao što je procvat…

O važnosti Petrinje moguće je suditi i na osnovi drugih oblika kulturnog života, osobito u doba hrvatskoga narodnog preporoda (1790.-1848.) kada, unatoč krutom krajiškom okruženju na ove prostore iz Civilne Hrvatske prodiru i hrvatska domoljubna nastojanja. To je osobito vrijedilo za Gradsku glazbu utemeljenju 1808. godine, Glazbeno društvo utemeljeno 1841., Čitaonicu-kasino (1842.), kao i podružnicu Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva iz Zagreba osnovanu 1843. godine.

Od 1907. do 1914. godine Petrinja je doživjela procvat na gospodarskom području. Godine 1907. dovršeni su radovi na regulaciji Petrinjčice, sagrađena je električna centrala i Petrinja je 8. listopada 1911. godine dobila električnu rasvjetu. Tijekom 1912. i 1913. godine sagrađen je gradski vodovod, a u to vrijeme počeli su radovi na izvođenju gradske kanalizacije. Gradska ubožnica (starački dom) neprekinuto radi od 1. prosinca 1910. godine, a stalni gradski kinematograf svečano je otvoren 8. listopada 1911. godine. Petrinja je nadaleko bila poznata po učiteljskoj školi, koja sa stalnim radom počinje 1862. godine. Od 1864. u Petrinji je osnovano i počinje djelovati Hrvatsko pjevačko društvo Slavulj, a 1880. ustrojeno je Dobrovoljno vatrogasno društvo.

ŽIVOT IPAK POBJEĐUJE

Petrinja je oslobođena u vojnoj operaciji Oluja u nedjelju 6. kolovoza 1995. godine. Oslobodili su je vojnici 2. gardijske brigade i 12. domobranske pukovnije. Petrinjci koji su od rujna 1991. godine bili prognanici, mogli su se konačno vratiti u svoj grad. Danas, gledajuće Petrinjce kako s tugom prebiru po ruševinama grada, dižući se iz pepela po tko zna koji put u povijesti, ne možemo ne zaključiti: O Petrinji smo dužni nešto naučiti kako bismo razumjeli što znači izgubiti grad ovakve povijesne važnosti.

Petrinja se kroz povijest više puta dizala iz ruševina, tako mora biti i sad…

Iz bogate povijesti za zaključiti je da Petrinja ima perspektivu. Sadašnjost je puno surovija. Život u Petrinji dana je sve više od života kakvog bi si bilo tko od nas poželio. No, u Petrinju se dolazilo i dolazit će se, živjelo se i živjet će se. Uvijek teško, ali inatljivo. Čitanjem o našim gradovima dobit ćemo i onu drugu stranu lica bogate povijesti koja nas poziva da ih otkrijemo i oživimo. Ne samo Petrinjci, nego i svi ostali.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here