Andrea Štalcar Furač

Morali bismo i možemo je spoj koji naša generacija od pola stoljeća nadalje sluša cijeli svoj životni vijek. Vrijeme je pokazalo da svaka šuša misli da „može“, pa se tako i hvata teme, dok „morali bi“ nikad ne doživi formu „moramo“sada, mi, zajedno.

Odzvonilo je i onima koji misle da mogu, kao i onima koji misle da bi eventualno morali. Ostaje samo MORAMO –  sada, mi, zajedno.

Kad ljudi otvore dušu, sabiru krhotine vlastitih života, a mnogi u tome vidi mamac, naročito pred lokalne izbore, onda to sunce nikada ne svane. Pratim stalna previranja na razini država – lokalna vlast, država – lokalna vlast – mediji. Ta gomila dezinformacija protkana potrebom da se izvuče benefit za neke daljnje bodove toliko je gadljiva da teško pronalazim riječi kojima bih opisala tu nuspojavu. No, nemir je naše pogonsko gorivo.

Ljudi su nadobudno mislili kako će nas sve ovo dovesti pameti. Naročito su mislili kako se to odnosi na druge, nikako na njih same. Izmaklo nam se i tlo pod nogama. Trebala je to biti dupla doza pameti. No, ništa. Imamo samo “novo normalno” koje smo objeručke prihvatili kao spas i izgovor, a zapravo pojma nemamo što je – normalno. Jer, na ovim prostorima “normalno” ne stanuje. To je povijest zapisala. Nasilje, podanički mentalitet, iskorištavanje, potplaćivanje, dizanje buna da bi se za više prodao, to je naše staro i novo normalno. Jedino što smo iz svega naučili je da je toalet papir ključna stvar koju moraš imati u ogromnim količinama, s obzirom na količinu izmeta koju izgovaramo i radimo, pa je to onda opravdano. Preživjeli smo. Zamislite, p r e ž i v j e l i smo!

To nam je poklon, ali i kazna. Ne razumijemo mi to, ali je pred vratima. Ljudi će brzo naći krivca za svoju osobnu neodgovornost i nečinjenje, to je naše novo i staro normalno, no trebalo bi znati da su u zemlji navodnih katolika Božji mlinovi spori ali sitno, sitno melju. To je naše novo normalno. Ni maska ni distanca ni borba za život već mlin koji sitno i dugo melje. I nemreš mu niš!

Zagreb je kriv za sve

Zagreb je kriv što je živ. Zagreb je izgovor svakog lokalnog neuspjeha i nazadovanja. Zagreb je cilj svakog stranačkog poslušnika. Dakle, to su ljudi jasnih ciljeva i apetita. Kad jednom uđeš u tok rijeke, ona te nosi, kamo god da se nasukaš, dobro se nasukaš. Oni koji znaju ponešto o izborima, stranačkim preslagivanjima i križaljkama, kadrovima i izbornim obećanjima, ti se ne čude.


Nakon toliko godina čudi se javnost, a mediji vješto plasiraju priče o lokalnim šerifima koje imamo prilike upoznati kroz retke kriminala, nasilja, crne kronike ili katastrofa. Čemu čuđenje? Ti isti bili su u punoj snazi već na lokalnim razinama, ljudi su ih birali i podržavali, svoj model hranidbenog lanca nastavljaju na višoj razini.

Pred lokalne izbore nikad veća napetost. Očito s razlogom. Svi su gladni, a zdjela je jedna. I plitka. Sve plića…

Licemjerno je to iščuđavanje. Ne čude me ni oni lukaviji, koji odbiju napredovanje pa se uhvate za lokalnu pipu. Ona je jednako izdašna, ali manje na udaru javnosti. Ti su prekaljeni borci. Puno pametniji od ovih gramzljivaca koji jedva čekaju zakoračiti Markovim trgom kako bi konačno selu i majci dokazali da su netko. Pa kad padaju, to se čuje.

Kad znate da vam je „umro“ grad? Kad između dva zla birate manje.

“Mi smo živjeli u ovom gradu da bi živjeli, mi smo živjeli u ovom gradu da bi umrli, čak smo i umirali da bismo u ovom gradu živjeli, a sada živimo da bi iselili”, izjavio je karlovački aktivist Nikola Badovinac davnih godina. Nikad neću zaboraviti tu rečenicu.

Hrvatske gradove opustošene potkapacitiranim ljudima lokalnih dosega ne može spasiti promjena vlasti u jedne te iste potkapacitirane ljude lokalnih dosega, samo drugog političkog predznaka. Taj film smo već gledali…

Pred lokalne izbore nikad veća napetost. Očito s razlogom. Svi su gladni, a zdjela je jedna. I plitka. Sve plića. Svi mi koji nismo rođeni Zagrepčani dolazimo iz nekih “svojih” gradova. Od nas se očekuje da se s poštovanjem odnosimo prema Zagrebu, da gradove iz kojih dolazimo ne zaboravimo, a bilo bi prirodno da pozitivna iskustva i poveznice imamo priliku prenijeti u rodni grad bez da nas se gleda kao uljeze koji su odlaskom izdali “ekipu sa šanka”. Nas se često poziva da dajemo, beskompromisno, uvijek smo nešto dužni jer smo otišli, uvijek nas se etiketira kao one koji su učinili nešto loše, osjetiš to u svakom pristupu, pa vrlo brzo dolazimo do odluke da gradu treba okrenuti leđa. Zauvijek. Nije do gradova, do ljudi je.

Generacija nepoćudnih

Hrvatske gradove opustošene potkapacitiranim ljudima lokalnih dosega ne može spasiti promjena vlasti u jedne te iste potkapacitirane ljude lokalnih dosega, samo drugog političkog predznaka. Taj film smo već gledali. Naši gradovi trebaju nove ljude. Surovo ali jedino moguće. Generacija koja je danas u dobi od pola stoljeća, iskusna, realna, uglavnom beskompromisna, jedini je živi svjedok uzroka i posljedica. Svjedoci smo svih prosjaka iz zanata. Zato smo nepoćudni.

Generacije 50+ ostavljaju trag, a on je prejak da bi ga se olako shvatilo…

Od nas bi se rado uzelo, da bi neuki i kukavice opstali, ali bi nas se istovremeno i pobrisalo s lica zemlje. Jer ostavljamo trag. Taj trag je prejak da bi ga se olako shvatilo. Dok smo živi, mi 50+, svjesni i odgovorni – bit ćemo neprijatelji. Nismo birali tu poziciju, nametnuta nam je, prema tome – na nama je da MORAMO. Sami su to tražili oni koji uvijek misle da mogu. Otom, potom. A mi i možemo i moramo s onim alatima s kojima smo najvještiji: iskustvom, poveznicama, hrabrošću, nepotkupljivošću, jasnim ciljem i neopterećeni osobnom računicom. I svatko je bitan. Opet je na nama red. No, nemamo što izgubiti.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here