Mladenka Šarič

 „Najbolji smo kad je najteže“, rečenica je koju su mnogi izgovarali duboko ganuti, gledajući kolone osobnih automobila, kombija i kamiona koje su dan poslije strašnog potresa krenule prema razorenoj Baniji. „To je ono veliko hrvatsko srce“, govorili su gledajući desetke tisuća nepoznatih ljudi kako u sportske dvorane ili druge punktove u svojim gradovima donose vrećice i kartonske kutije pune hrane, higijenskih proizvoda, vodu, odjeću, deke, jastuke, šatore…, sve za što su mislili da će pomoći ljudima Banije koji su u nekoliko sekundi postali beskućnici pod hladnim zimskim nebom. I ne može se poreći da silna solidarnost koja u trenutku i spontano poteče kao rijeka podiže moral u nesretnim vremenima i puni srce nadom. Kao da ni sami ne možemo vjerovati da postoji tolika dobrota. Iako smo ljudi, kao da nas ta strana ljudske prirode uvijek iznova iznenadi.

KRIZE IZ LJUDI IZVLAČE NAJBOLJE

Puno smo se puta uvjerili da dramatične situacije uistinu izvlače iz ljudi najbolje osobine i da se poput nekog dobrog virusa solidarnost u takvim prilikama širi, rekli bi epidemiolozi, eksponencijalno. Nažalost, puno puta smo se uvjerili i da taj zanos traje kratko te da oni koji su bili u fokusu kolektivne brige odjednom postaju sadržaj koji se prosuđuje, analizira, koji izaziva zazor. Oni s kojima se suosjećalo postali su oni u koje se sumnja, koje se gleda kroz drugačije povećalo i na koje se lijepi teret odgovornosti za situaciju u kojoj su se našli. Hoćemo li takvoj transformaciju kolektivnog duha svjedočiti u slučaju razorene Banije, vidjet ćemo uskoro, nakon što se spusti adrenalin. Lakmus papir bit će društvene mreže, koje uz mnoge pozitivne strane, često budu poput virtualne kanalizacije iz koje pokulja smrad koji zatruje živote stvarnih ljudi.

Potres na području Banovine spontano je pokrenuo val solidarnosti, dok je ista situacija u Zagrebu ostala bez odjeka

O čemu govorimo znaju Zagrepčani iz centra grada koji su stradali u potresu još u ožujku. Od kolektivnog suosjećanja i potpore u nevolji vrlo brzo postali su žrtve snažnog vala stigmatizacije u kojoj su im preko noći nalijepljene etikete onih koji su dobili što su zaslužili, jer zlo se prije ili kasnije vraća, jer je ono što im je potres uništio oteto, pa time i prokleto… Odjednom su postali sami odgovorni za svoju nesreću jer nisu održavali zgrade, jer ne prihvaćaju činjenicu da život u centru velikog, k tome i glavnog grada ima svoju cijenu, a ona ne može biti simbolični iznos pričuve. Optika se promijenila i postali su odgovorni za sve, pa i za ono što sami nisu mogli napraviti ni isfinancirati, a to je statičko, protupotresno učvršćenje cijelih stambenih blokova u centru grada… Oni s periferije kojima je potres srušio kuće odjednom su bili odgovorni za svoju nesreću jer nisu dovoljno čvrsto sagradili kuće, znali su da se nalaze na trusnom dijelu, neke su kuće davno sagrađene bez građevinske dozvole…

ŽRTVE SVUDA OKO NAS

O čemu govorimo znaju i žrtve koronavirusa, koje su u onom sad već davnom prvom valu zaraze imale veliku društvenu potporu i razumijevanje. Strah od bolesti koja je globalnoj zajednici oduzela kontrolu potaknuo je osjećaj solidarnosti i zajedništva. Ljudi su se organizirali, pomagali jedni drugima, suosjećali s oboljelima i njihovim obiteljima. No, vrlo brzo počela su stizati osobna svjedočenja o stigmatizaciji. Ljudi koji su bili zaraženi ili oboljeli osjećali su osudu i često neizrečen naglas, ali snažno prisutan stav da su krivi za svoje stanje jer su bili neodgovorni, te da svojom neodgovornošću mogu izazvati smrt drugih ljudi… Oko njih i njihovih obitelji odjednom se stvarao nevidljivi sanitarni kordon izolacije. Kod drugog vala zaraze kolektivna solidarnost više i nije bila tema. No, stigmatizacija jest, a nevolje koje nam je priredila 2020. godina dobra su prilika za osvješćivanje i razumijevanje tog problema, jer sklonost stigmatizaciji nije tek loša osobina nekog pojedinca, nego dio ljudske prirode koji može voditi prema diskriminaciji i isključivanju žrtava stigmatizacije iz društva, ali i utjecati na oblikovanje društva u cjelini.
Stigmatizaciju su osjetili i osjećaju mnogi. Osjetili su je hrvatski branitelji kad su se pokušali uklopiti u poratno društvo. Osjetili su je građani srpske nacionalnosti koji su se morali nositi sa sumnjama u svoju lojalnost Hrvatskoj. Osjećaju je pripadnici romske manjine kojima je dijelom i zbog toga onemogućena uspješna integracija u društvo. Ona je teret koji nose ljudi oboljeli od raznih vrsta karcinoma, epilepsije, mentalnih bolesti…

Sa stigmatizacijom da su neodgovorni i gotovo ubojice drugih suočili su se i mnogi ljudi oboljeli od Covida-19

Što je stigmatizacija znaju i ljudi na potresenoj Baniji koje je država sve godine poslije rata zanemarila i zaboravila, ostavila u siromaštvu i pred zidom. Sa stigmatizacijom se bore bivši ovisnici kojima su rijetki spremni dati priliku da stanu na noge. Stigmatizaciju osjećaju ljudi pod ovrhama kojima su blokirani računi, nezaposleni, siromašni, samohrane majke, osobe s invaliditetom, migranti, homoseksualne osobe, pretili ljudi, stari ljudi, žrtve nasilja…. I mogli bismo tako nabrajati satima, pa tek za ilustraciju koliko daleko se može otići s predrasudama, recimo da se na stigmatizaciju znaju žaliti čak i iznimno lijepe žene kojima je stigma njihova ljepota, jer, naravno, lijepa žena ne može biti pametna, ona je manipulatorica, sve što ima ili što je postigla rezultat je te manipulacije „vizualom“ budući da iza te fasade nema sadržaja…

U Staroj Grčkoj stigma je podrazumijevala znak utisnut na tijelu, opekotinu ili porezotinu, koji je govorio da je ta osoba manje vrijedan član zajednice. Danas, srećom, nema fizičkog označavanja žrtava stigmatizacije, ali to ne znači da je njihova patnja zbog stigmatizacije manja. Što je uzrok sklonosti stigmatiziranju? Što je to u ljudskoj prirodi što nas čini sklonima osuđivanju i isključivima? Zbog čega čovjek postaje vuk čovjeku koji treba razumijevanje i potporu? Postoji li tipovi ljudi koji stigmatiziraju i tip ljudi koji su žrtve? I može li se taj poriv za stigmatiziranjem kontrolirati kako se ne bi prelio na društvo?

VJEROVANJE U PRAVEDAN SVIJET

_ Nije da mi želimo biti vukovi jedni drugima, i da se netko rađa da bi bio žrtva, a drugi da bi stigmatizirao. Stigmatizacija je, pojednostavljeno rečeno, posljedica neznanja i straha. Kad govorimo, primjerice, o bolesti o kojoj ne znamo dovoljno, kao što je u slučaju pandemije Covida-19, imamo kombinaciju neznanja i straha. Zbog toga što o tome ne znamo ništa ili znamo jako malo osjećamo pojačani strah za svoj život i živote ljudi koje volimo, pa pokušavamo stvari staviti pod kontrolu tražeći objašnjenje koje će nam biti razumljivo. To objašnjenje pronalazimo u transferiranju odgovornosti na ljude koji su se zarazili. Uostalom, dominirajuća službena komunikacija je evidentno kontraproduktivna jer je svedena na glavnu poruku “Budimo odgovorni“, što znači da oni koji su se zarazili i ugrožavaju druge nisu bili odgovorni _ objašnjava socijalna psihologinja Željka Kamenov, redovita profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kojoj je upravo stigmatizacije tema znanstvenog interesa.

“Nije da mi želimo biti vukovi jedni drugima, i da se netko rađa da bi bio žrtva, a drugi da bi stigmatizirao. Stigmatizacija je, pojednostavljeno rečeno, posljedica neznanja i straha…”, kaže SOCIJALNA psihologinja Željka Kamenov

Jedna od spoznaja do kojih su psiholozi došli proučavajući mehanizme stigmatizacije jest da se sklonost osuđivanju drugih temelji na vjerovanju čovjeka u pravedan svijet, odnosno temelji se na uvjerenju da se dobrim ljudima u pravilu ne događaju loše stvari te da ako se nekome dogodi nešto loše, to znači da je ta osoba to izazvala svojim ponašanjem ili lošim odlukama. Ako se netko zarazio koronom, to je zato što nije bio odgovoran. Ako je netko izgubio posao, to je zato što je bio loš radnik. Ako je nekome propala tvrtka, to je zato što nije bio sposoban. Ako neku ženu muž tuče, to je zato što ni ona nije dobra… Naša slika svijeta temelji se na uvjerenju o pravednosti u kojoj se dobro vraća dobrim, a zlo zlim…

Siromašni ljudi odbačeni su na društvenu marginu

_ Riječ je o strahu od gubitka kontrole. Jer, ako ne bismo vjerovali u pravedan svijet, to bi značilo da se svakome u bilo kojem trenutku može dogoditi nešto loše, a s time se čovjeku teško nositi. Strah od gubitka kontrole vrlo je važan uzrok stigmatizacije. Da bismo normalno funkcionirali nama je potrebna iluzija da imamo kontrolu. Naravno, svi mi znamo da je u mnogim situacijama nemamo, i da nam se mogu dogoditi loše stvari, i da za njih ne moramo biti krivi, da ih nismo izazvali vlastitom nepažnjom ili lošim odlukama… Ali, potreban nam je osjećaj ili uvjerenje da su stvari ipak u našim rukama. Jer, kad bismo prihvatili da se stvari događaju bez razloga, to bi izazvalo paralizirajući strah i dovelo do toga da se ne bismo usudili izaći na ulicu… Zato je čovjeku lakše vjerovati da se sve događa s nekim razlogom. I zato u situacijama koje ga plaše ili o kojima nema dovoljno znanja dolazi do zaključka da ako se nekom dogodilo nešto loše, mora da je on je to na neki način izazvao i da je za to odgovoran jer dobrim ljudima, koji dobro postupaju, koji paze… loše se stvari neće tako lako dogoditi – kaže prof. Kamenov.

Ta ideja pravednosti, odnosno dobivanja prema zasluzi, služi nam kao svojevrsno sidro i utočište, tumači naša sugovornica, jer ako bismo prihvatili kao pravilo da se loše stvari događaju ljudima koji dobro postupaju srušio bi nam se čitav životni koncept. To je razlog zbog kojeg ljudi reagiraju stigmatizacijom kad čuju da se netko razbolio od Covida-19, ali i od karcinoma, neke mentalne bolesti, da je postao ovisnik, da je izgubio posao, da mu je propao poduzetnički projekt… U takvim situacijama ljudi traže odgovore zbog čega se to dogodilo, pa propituju kako je ta osoba živjela, je li bila odgovorna, je li se zdravo hranila, je li pazila dovoljno na sebe, je li se trudila… Opravdanje koje pronađemo brani nas od spoznaje da se to isto već sutra može dogoditi i nama, unatoč tome što živimo po pravilima, dobro postupamo, pazimo na sebe, trudimo se…

STRAH OD DRUGAČIJEG

Kao društvena bića brinemo jedni od drugima i želimo biti zajedno. Logično je da velike masovne nevolje, poput pandemije i potresa koje smo iskusili, izazivaju poriv da se pomogne, potiču solidarnost i zajedništvo. Isti se poriv javlja i na razini pojedinca, jer kad čujemo da se netko bori s teškom bolešću suosjećamo i želimo pomoći. To je naša emocionalna potreba, ali čovjek ima i kognitivnu potrebu razumjeti svaku situaciju. Postavlja pitanja i traži odgovore jer želi demistificirati uzroke i utvrditi odgovornost, kaže naša sugovornica. Kad je nešto drugačije od onoga što poznajemo i čovjek si to ne uspijeva objasniti pronalazi interpretacije koje mu se čine smislene i prihvatljive.

Jedan od najčešćih uzroka društvene stigmatizacije je siromaštvo. Biti siromašan, nezaposlen, s blokiranim računima… znači biti izbačen iz socijalnog okruženja kojim dominiraju potrošačke navike…

_ Tako nastaju stigmatizirajuća uvjerenja po kojima su, recimo, homoseksualne osobe to postale vlastitim izborom, a ne rođenjem. Ili su žrtve nasilja same skrivile to što su žrtve nasilja. Ili djeca s ADHD-om nisu djeca kojoj treba pomoći nego su to neodgojena i zločesta djeca… Takve interpretacije, naravno, nisu točne, ali one mnogim osobama olakšavaju da sebi protumače neke situacije ili pojave koje ne razumiju, s kojima se ne slažu i koje u njima izazivaju strah. Jer, u strahu od drugačijeg skriva se strah od urušavanja vlastite slike svijeta, vlastitih uvjerenja i stavova. Ako, recimo, homoseksualnost nije izbor stila života nego dolazi s rođenjem to znači da i moje dijete može biti homoseksualno. Ili ako je ADHD zdravstveni problem, a ne sinonim za pretjerano „živo“ dijete, to znači da i moje dijete može trebati stručnu pomoć i da moje odgojne metode nisu dovoljne… Stigmatizacija je, dakle, i odgovor na strah od gubitka vlastitih pogleda na svijet – tumači prof. Kamenov.

I djeca s ADHD-om žrtve su stigmatizacije kojom ih se obilježava kao zločestu i neodgojenu, a ne djecu koja trebaju pomoć

Jedan od najčešćih uzroka društvene stigmatizacije je siromaštvo. Biti siromašan, nezaposlen, s blokiranim računima… znači biti izbačen iz socijalnog okruženja kojim dominiraju potrošačke navike. U svibnju 2020. godine naša je sugovornica zajedno s 12 kolegica s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu provela istraživanje „Kako smo?“ o životu u Hrvatskoj u doba korone. Pokazalo se da je siromaštvo najveći rizični faktor za depresije, stres, anksioznost… Istraživanje, pak, koje je prije nekoliko godina rađeno u okviru jedne doktorske disertacije o tome kako društvo reagira na siromašne ljude, kakvi su stavovi o siromašnima i jesu li im ljudi spremni pomoći, pokazalo je da prevladava stav da su oni sami uzrok svog siromaštva.

_ Veliki dio ljudi vjeruje da su sami krivi, a ovisno o tome čemu tko pripisuje uzroke njihova siromaštva, oblikuje i svoje stavove o njima, ali i odlučuje koliko je spreman pomoći. Ako zaključe da je netko postao siromašan zbog nebrige države, loših zakona, nečijeg grabeža, ili kao sad zbog potresa, ljudi su se spremni angažirati i pomoći. No, ako procijene da je netko siromašan zato što se nije htio školovati, ne angažira se dovoljno u traženju posla, ako je prgava osoba, ako se nije znao izboriti za sebe… suosjećanje nestaje i nema poriva da se takvim ljudima pomogne. Naravno, nijedan od argumenata koji su ubili empatiju ne mora biti točan, ali to nije važno. Oni su odigrali svoju ulogu, dali su alibi koji omogućava skidanje odgovornosti sa sebe da pružimo pomoć jer se jednostavno radi o ljudima koji to nisu zaslužili… _ kaže prof. Kamenov, dodajući da je potrebno educirati ljude o uzrocima siromaštva i o tome da je važno pružiti ruku i pomoći drugome da stane na noge.

prof. dr. Željka Kamenov: Ljude treba educirati

Stigmatiziranje siromašnih, nezaposlenih, blokiranih… bitno otežava ionako težak život tih ljudi. Njihove socijalne veze su narušene, u njima raste osjećaj izoliranosti, a s pozicije „gubitnika“ teško je pronaći novi posao ili prvi posao, teško se otrgnuti… Za prevladavanje te, ali i bilo koje vrste stigmatizacije, bitna je institucionalna podrška i poruka koja se kroz to šalje, a to je da nije opravdano odbacivati nekoga, osuđivati ga, nego je za uspješno društvo korisno pomoći ljudima da se uključe u društvo i da ponovno budu ravnopravni članovi zajednice, kaže naša sugovornica.

INTERNET KAO PODRUČJE BIJESA, HUŠKANJA, OSUDE…

Na sklonost osuđivanju i stigmatizaciji snažno utječu i internetske platforme, od portala do društvenih mreža, odnosno to što su mnogima postale uvijek dostupan kanal za izlijevanje frustracija, bijesa, huškanje, govor mržnje… Internetom kolaju kontradiktorne informacije. Kad govorimo, primjerice, o pandemiji, svijet kao da je uronio u informacijski kaos kojim caruje isključivost. Ljudi se dijele po stavovima o svemu, pa se međusobno etiketiraju i optužuju, jedni su „antivakseri“, „ravnozemljaši“, drugi „kovididioti“ ili „kovid-naciji“… Jedni su zabrinuti za zdravlje i osuđuju sve za koje procjenuju da nisu dovoljno zabrinuti nazivajući ih „bioteroristima“. Drugi su zabrinuti zbog nametnutog jednoumlja i nekritičnosti, ograničavanja slobode i kršenja ljudskih prava. Podloga svemu su strah i neznanje u kombinaciji s velikom količinom kontradiktornih informacija kojima smo putem medija i društvenih mreža svakodnevno izloženi, kaže prof. Kamenov.

Internet je dostupan svima za sve, pa i za širenje stigmatizirajućih stavova…

_ A da ne spominjemo komentare! Prije pojave interneta agresija je ostajala u užim krugovima, a ljudi su se suzdržavali od žestokog vrijeđanja jer to nije lako učiniti oči u oči. No, sad se sve promijenilo. Sve se može napisati i objaviti iz vlastite sobe, ne moraš se čak ni predstaviti svojim imenom da bi iznio neki stigmatizirajući stav _ kaže prof. Kamenov, dodajući da globalni ambijent u kojemu živimo danas čini da se ljudi osjećaju moćni i da iznose čak i vrlo rigidne stavove bez ikakve kočnice. Osim toga, kaže, često nisu ni svjesni da stigmatiziraju nekoga kad mu prilaze patronizirajućim savjetima i s visoka ih podučavaju kako da riješe neki životni problem.

STIGMA ZBOG BOLESTI

Osobe oboljele od nekog oblika karcinoma, primjerice, često ističu kako se osjećaju obilježene kad čuju savjete da moraju razmišljati pozitivno ako se žele izliječiti i da je sve, pa i bilo koja bolest, zapravo u glavi… Iako takvi savjeti mogu biti izrečeni dobronamjerno, kod oboljelih osoba izazivaju krivnju jer ispada da su se razboljele zato što nisu bile pozitivne. Osjećaju, kažu, stigmu jer im se čini da okolina vrlo strogo i detaljno procjenjuje njihov život prije bolesti i osuđuje ih ako nisu otišli na vrijeme na pregled, ako su pušili, ako nisu vodili računa o prehrani, ako su ocijenili da su bili preambiciozni pa su nagomilali stres koji plaćaju bolešću…

VEZANE VIJESTI

PSIHOLOZI SAVJETUJU Nemojte stigmatizirati oboljele od Covida-19! 

Prof. dr. MARINA AJDUKOVIĆ O DOBROBITI DJECE u RH Djeca govore da su zadovoljna životom jer čuvaju obraz svojih roditelja

_ Danas smo suočeni s imperativom nekog savršenstva i nerealnim perfekcionizmom. Često se ljudima šalju poruke „ti možeš utjecati na to, ti se možeš izboriti s tim, ako se ne izboriš ti si slab, ako se ne znaš s time nositi, u tebi je problem…“ Nuđenje instant rješenja također je oblik stigmatizacije – kaže prof. Kamenov. Posebno valja istaknuti stigmatiziranje osoba oboljelih od mentalnih bolesti. Još prije 15 godina naša je sugovornica zajedno s kolegicama psihologinjama, profesoricama Natašom Jokić-Begić i Anitom Lauri Korajlija, provela istraživanje o predrasudama prema osobama s mentalnim teškoćama u Hrvatskoj. Utvrđeno je da postoji široko prihvaćen negativan stereotip o osobama s mentalnim teškoćama jer je više od 50 posto ispitanika opisalo takvu osobu s osam osobina: nestabilan, nepredvidljiv, suicidalan, nesiguran, nervozan, problematičan, bolestan i neshvaćen. Više od 50 posto sudionika kazalo je da pribjegava zadržavanju veće socijalne distance prema njima. No, rezultati su također pokazali da što više ljudi znaju o osobama s mentalnim teškoćama, to su pozitivniji njihovi stavovi prema njima i veći stupanj prihvaćanja tih osoba.

_ To je zato što točne informacije smanjuju predrasude i stereotipe. Poznavanje stanja bolesti ili poremećaja, poznavanje ljudi koji to imaju, smanjuje loš odnos prema njima. No, ljudi danas nemaju dovoljno vremena upoznavati se s time, učiti o svemu… Najviše nauče iz direktnog iskustva iz iskustva osoba koje su im bliske. No, to, naravno, nije model za razvoj jednog društva u ispravnom smjeru. Da bi društvo imalo više empatije, da bi bilo manje stigmatizacije i predrasuda, potrebno je imati obrazovanje u kojemu to neće biti zanemareno. Od malena je potrebno učiti i odgajati djecu empatiji. U školama je potrebno afirmirati i odgojnu ulogu, jer obrazovanje bez odgoja nije formula za razvoj uspješnog i tolerantnog društva – ističe naša sugovornica. S djecom i mladima treba više razgovarati o emocijama, o komunikaciji među ljudima, treba više raditi na međusobnom uvažavanju, nenasilnom rješavanju sukoba… To ne bi smjelo biti samo dio izvannastavnih programa i aktivnosti nevladinih udruga, dodaje.

_ Ako govorimo o odnosu prema mentalnim bolestima i stigmatiziranju ljudi, važno je imati na umu da su depresivna stanja zadnjih godina u porastu u cijelom svijetu te se procjenjuje da će do 2040. godine depresija biti najprisutnija bolest na svijetu. Ako zajednica odgaja djecu da je sramota biti mentalno bolestan, hoće li ta djeca jednom kad odrastu i možda se suoče s vlastitim mentalnim demonima uopće biti kapacitirana da se nose s time – pita prof. Kamenov, dodajući da u uređenom društvu treba imati i razvijen program brige o mentalnom zdravlju stanovništva, budući da zdravlja nema bez – mentalnog zdravlja.

I osobe s mentalnim bolestima nose stigmu, a istraživanja pokazuju da se 50 posto ljudi od njih socijalno distancira

Većina ljudi smatra da oni ne stigmatiziraju nikoga, kaže prof. Kamenov. Civilizirani ljudi znaju da nije prihvatljivo stigmatizirati i odbacivati druge ljude, neovisno o razlogu zbog kojega netko postaje žrtva stigmatizacije. Kad su ljudi zadovoljni svojim životom, kad im je dobro i kad su smireni u pravilu se tako i ne ponašaju. Ali, kad se suoče sa stresom, nesigurnošću, kad im se kognitivni kapacitet istroši, tada mnogi automatski počinju gledati svijet oko sebe kao ugrožavajući i procjenjivati ljude na uskogrudan način. Odbacuje se ono što je drugačije, u središte stavljaju sebe i svoje potrebe…

ČUVAJMO SE GENERALIZACIJA

_ Ono što svatko od nas može učiniti je stalno se preispitivati kako se odnosimo prema drugim ljudima, kako razmišljamo o nekim situacijama i radimo li nešto što ne bismo htjeli da netko čini nama ili našoj djeci. Ako pomislimo da je neka žena sama na neki način izazvala nasilje kojemu je bila izložena, pokušajmo se zamisliti u toj situaciji i kako bismo se osjećali da netko tako misli o nama ili o našoj kćeri. Kad se preispitujemo iz pozicije vlastite kože stvari dobivaju drugačiju perspektivu _ kaže prof. Kamenov. Ističe da je važno znati da stigmatizacija žrtava bilo koje skupine dovodi i do njihove samostigmatizacije, odnosno i one same počinju prihvaćati tu sliku sebe, pa se okrivljuju zato što su zlostavljane, što su oboljele, što su ostale bez posla, što su blokirane, što su siromašne, što su ove ili one spolne orijentacije…

s razine pojedinca sklonog stigmatiziranju onih o kojima malo zna ili ne zna ništa, koji se po bilo kojoj osobini ne uklapaju u njemu prihvatljivu sliku svijeta, nije teško otklizati prema institucionalizaciji stigmatizacije na razini cijelog društva. JEDAN OD PRIMJERA JE HOLOKAUST…

_ Tužno je čuti dječaka u petom razredu osnovne škole koji ima problem s ADHD-om kako kaže za sebe da je loš i zločest. To su poruke koje on dobiva svaki dan, kojima ga se stigmatizira kao loše i neodgojeno dijete. Žrtvama bilo koje životne situacije – od nasilja preko bolesti do potresa – treba pomoći da se izvuku iz mentalnog stava da su dobile što su zaslužile. Važno je razumjeti kako stigmatizacija funkcionira, znati zbog čega joj kao ljudi pribjegavamo, educirati se o njoj i naučiti je prepoznati kod sebe i u svojoj okolini kako bismo u konačnici mogli utjecati na to da je bude što je moguće manje u cijelom društvu – ističe prof. Kamenov.

Ekstreman povijesni primjer institucionalizirane stigmatizacije je holokaust nad židovskim narodom

Naime, s razine pojedinca sklonog stigmatiziranju onih o kojima malo zna ili ne zna ništa, koji se po bilo kojoj osobini ne uklapaju u njemu prihvatljivu sliku svijeta, nije teško otklizati prema institucionalizaciji stigmatizacije na razini cijelog društva. Ratovi koje je velikosrpska ideologija, primjerice, pokrenula na prostoru bivše Jugoslavije, uključujući, dakle, i agresiju na Hrvatsku, primjer je politike utemeljene na stigmatizaciji. Povijest obiluje takvim primjerima, a jedan od najgorih je holokaust.

_ Institucionalizacijom stigmatizacije na razini društva političkim se instrumentima pronalaze „drugačiji“. proglašavaju se opasnima, njih se optužuje za sve što u društvu ne valja. Najekstremniji primjer je genocid nad Židovima u nacističkoj Njemačkoj. No, ima i novijih primjera, recimo genocid u Ruandi. Opasnost nastaje kad se „drugačiji“ proglase prijetnjom nacionalnoj sigurnosti i to postaje opravdanje za sve postupke prema njima, pa i one nečovječne. Stoga je potrebno čuvati se svih generalizacija i biti stalno na oprezu kako se neprihvaćanje različitosti ne bi pretvorilo u govor mržnje i nasilje nad nevinim žrtvama – zaključuje prof. Željka Kamenov.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here