Mladenka Šarić

Antropologinja Margaret Mead svojedobno je rekla svojim studentima da je čovjek svoju civilizaciju začeo u trenutku kad je shvatio da je važno pomoći drugome čovjeku i da nas ta spremnost da pomognemo i da brinemo jedni od drugima razlikuje od ostalih životinja… Solidarnost kojoj svjedočimo nakon razornog potresa na području Petrinje, Siska i Gline potvrđuje nam upravo tu ljudsku spremnost da se pomogne drugome, da se žrtvuje, da se uskoči, da se odvoji od sebe, da se bude prisutan… Na najljepši mogući način potvrđene su sve one vrijednosti, koje je čovjek, kako je poučila Margaret Mead svoje studente, ugradio u svoju civilizaciju.

SOLIDARNI PREMA STUPNJU PATNJE

Toliko nas intenzivno pune te banijske slike dobrote i povezanosti koja se rađa na najdubljoj razini ljudskosti da se mnogi proteklih dana pitaju zbog čega ne može uvijek biti tako. Zbog čega ne možemo uvijek biti takvi? Zbog čega se ta neograničena i masovna plemenitost iskazuje samo u katastrofama? Zar se sve oko nas mora srušiti da bismo se pokazali kao ljudi u onom najboljem poimanju ljudskosti, a to je da budemo na raspolaganju jedni drugima? Iskustvo nas uči da je odgovor: “Da, sve se mora srušiti. Bez dramatičnih okolnosti čovjek svoje najbolje osobine najčešće zadrži u sebi…”

No, solidarnost i suosjećanje ne prate jednakim intenzitetom sve katastrofe niti se poklanjaju svim žrtvama katastrofe na isti način. Kao da na podsvjesnoj razini u glavama ljudi postoji stupnjevanje solidarnosti i suosjećanja, pa se prema procjeni stupnja nečije patnje iskazuje i solidarnost. Kao da neki mali vrag u podsvijesti šapuće: “Svakome prema zasluzi. Nisu svi zaslužili isto, pa čak i ako im je iskustvo stradanja jednako strašno”. Na Baniji svjedočimo solidarnosti koja je u najmanju ruku proporcionalna stupnju razornosti potresa, ako nije i za koji stupanj snažnija od njega jer budi nadu da sve može biti dobro i da ljudi neće ostati prepušteni sebi, da ljudi neće ostaviti ljude da potonu u blatu i pustoši koje ih okružuju.

Kad je riječ o Zagrebu, međutim, stupanj solidarnosti i suosjećanja obrnuto je proporcionalan snazi potresa koji ga je pogodio u ožujku, a onda još jednom udario prije dva tjedna kao strahovit odjek s Banije. Golemi su u ožujku bili razmjeri razaranja povijesne jezgre grada, od stambenih zgrada, kulturnih, zdravstvenih i obrazovnih institucija do tornjeva katedrale kao njegova prepoznatljivog vizualnog identiteta. Markuševac, podsljemensko naselje u kojemu je bio epicentar, raspao se kao kula od karata, kuće su se srušile, ljudi su i danas bez krova nad glavom.

Potres u Zagrebu izazvao je šok, ali suosjećanje je brzo isparilo…

Mnogi Zagrepčani i danas, punih 10 mjeseci nakon potresa, žive kao izbjeglice – u kontejnerima, kod rodbine ili prijatelja, u podstanarskim stanovima, budućnost im je nesigurna i neizvjesna… Oni koji su mogli popraviti svoje kuće i stanove, učinili su to. Oni kojima materijalni uvjeti to nisu dopuštali, zapeli su u bezdanu birokracije i beskrajnog čekanja, oni ne vide svjetlo na kraju tunela. Mnogi žive na vlastitu odgovornost u zgradama obilježenim naljepnicama koje upozoravaju da su privremeno ili trajno neupotrebljive. Svjesni su rizika, ali jednostavno ne mogu drugačije.

Na Baniji svjedočimo solidarnosti koja odgovara stupnju razornosti potresa, ako nije čak i snažnija od njega jer budi nadu da sve može biti dobro i da ljudi neće ostaviti ljude da potonu u blatu i pustoši koje ih okružuju…

Potres u Zagrebu izazvao je šok u Hrvatskoj. Nitko nije mogao ostati ravnodušan suočavajući se s razornom snagom prirode. Bila je nedjelja, tek je prošlo šest sati ujutro kad se sve zaljuljalo i počelo raspadati. Hrvatska se probudila zaprepaštena, zamrznuta u vizuri strahote i duboke spoznaje da je u nekoliko sekundi moguće ostati bez svega. Svi su u tom prvom trenutku suosjećali sa Zagrebom, solidarizirali su se s ljudima koji su bježali iz svojih kuća i stanova, osjećali su nemoć pred slikom središta glavnog grada svoje zemlje pretvorenog u krš, napuklog, nesigurnog za život…

UDARAC U TRBUH

No, suosjećanje prema Zagrebu brzo se rasplinulo. Prebrzo. Bilo je dovoljno nekoliko dana da potres nestane s naslovnica, da prestane biti važna vijest u televizijskim dnevnicima, da na društvenim mrežama kao najmasovnijim i najslobodnijim objavljivačkim platformama, na kojima uistinu vrijedi ona što na umu, to na drumu, riječi utjehe ustuknu pred grubim riječima koje su ranjavale i vrijeđale:  “Neka vam je…”, “Zaslužili ste…”, “Oteto prokleto…”, “Tko vam je kriv…”, “Šteta što vas nije i više razrušilo…”, “Eto, vam sad vašeg Bandića…”, “Da je bar srušilo Sabor i Vladu…”, “To je Božja pravda…”

VEZANE VIJESTI

ZAGREPČANI BEZ KROVA NAD GLAVOM PORUČUJU: Tragedija koja nas je zadesila ne smije pasti u zaborav – One nastupaju

Taj izostanak suosjećanja, pa čak i sladostrašće koje se može i danas povremeno susresti na društvenim mrežama, pogodio je dušu Zagreba gore od potresa. Odjednom su ljudi bili potpuno sami. I emotivno i praktično. U praktičnom životu, ni gradska ni državna vlast nisu stvorile djelotvoran sustav pomoći niti su do danas pokrenuli obnovu. Mjesecima se čekalo donošenje Zakona o obnovi, a sad kad zakon postoji, potreseni se stradalnici sudaraju s golemim popisom razvučenom na punih sedam stranica u kojemu se navodi čak 90 dokumenata koje moraju priložiti da bi uopće predali zahtjev za obnovu.

Dugo se čekalo i na čišćenje grada. Slike koje protekla dva tjedna dobivamo s Banije govore nam kako je to trebalo biti i u Zagrebu – danonoćno čišćenje i raskrčivanje ruševina da se razgrne i stvori prostor za život. U Zagrebu smo se tjednima provlačili kroz ruševine koje su se samo gomilale kako su ljudi počeli iznositi krš iz svojih stanova i kuća… Kako je danas živjeti u Zagrebu ilustrira i podatak da će se po središtu grada postavljati tuneli načinjeni od elemenata za skele, kao koliko-toliko sigurni koridori kroz koje bi djeca prolazila do škola. Dijelovi pročelja i dalje padaju na pločnike i hodanje centrom grada podsjeća na lutriju…

Kad je riječ o Zagrebu, stupanj solidarnosti i suosjećanja obrnuto je proporcionalan snazi potresa koji ga je pogodio u ožujku, a onda još jednom udario prije dva tjedna kao strahovit odjek s Banije…

U emotivnom smislu Zagreb je dobio udarac u trbuh od kojeg se i danas presavija, možda ne od bola, ali od tuge i razočaranja sigurno. Jer, sve se nekako može podnijeti i racionalizirati, i bahatost gradonačelnika, i distanciranost državne vlasti, i te ruševine koje su nas zarobile, i to čekanje zakona… Ali, izostanak solidarnosti i suosjećanja, pa k tome i sudaranje s pakostima usmjerenim prema Zagrebu, to se teško i danas podnosi… Na to se ne može oguglati.

Siromašni stanovnici Banije taknuli su srca tisuća volontera koji su im došliu pomoć

Nije, naravno, Zagreb očekivao ni konvoje s hranom, odjećom i mobilnim kućicama. Nije očekivao ni vojsku hrvatskih kuhara koji će ga hraniti. Nije očekivao ni kuverte s novcem dobrotvora iz čitavog svijeta. Bilo bi to nerealno. Nije situacija iz ožujka u Zagrebu bila ovakva kakva je danas na Baniji. I nije Zagreb siromašan poput zaboravljene Banije, iako u njemu živi puno siromašnih ljudi, pa i među stradalima u potresu ima siromašnih… Zagreb je div u odnosu prema siromašnoj i ostavljenoj Baniji. No, taj div od papira, taj naš glavni grad, napušten je u nevolji baš kao što je Banija bila napuštena u poratnim godinama. Dakle, nije Zagreb očekivao čudesa od akcija i vojsku volontera, poduzeća, mehanizacije, konvoje koji iz cijele zemlje kreću prema njemu… No, što je bilo normalno i ljudski očekivati tada, pa čak i danas, iako je zagrebački potres iz ožujka u proteklih 10 mjeseci odavno ohlađena juha za kojom nikome neće poletjeti ruka? Uglavnom suosjećanje, razumijevanje i ljudsku potporu, one vrijednosti na kojima je čovjek izgradio svoju/našu civilizaciju. Zašto je to važno? Zato što suosjećanje i potpora, osjećaj zajedništva u nevolji, imaju ljekovit učinak.

Zagreb ne može zamoliti nikoga da ga ne zaboravi, jer, ruku na srce, malo je onih koji su ga se nakon što se prvi šok u ožujku ugasio uopće i sjetili…

No, primjer Zagreba i njegove okolice pokazuje da suosjećanja i solidarnosti čovjek očito nema za bacanje. Otvara srce onima koji su siromašni, nemoćni, napušteni, zaboravljeni, koji su žrtve nemara struktura…, baš kao što Banija sa svojim gradovima i selima jest. Na Baniju su spontano, pokrenute porivom da pomognu, pohrlile tisuće, među njima i mnogi iz Zagreba. Zagrebu su, pak, vrlo brzo i spontano okrenuta leđa. Okrenuli su ih svi, i politika i puk, a ljudi kojima su stradale kuće i stanovi, više ili manje glasno, prozivani su da su sami za to krivi…

ŽRTVA PREZIRA PREMA POLITICI

Prozivka je krenula od gradonačelnika, ali se poput virusa proširila daleko izvan granica Zagreba. Prezir prema Milanu Bandiću preslikao se na odnos velikog broja hrvatskih građana prema Zagrebu. Prezir prema državnoj vlasti i HDZ-u, kao nosećoj stranci, također se pretočio u odnos hrvatskih građana prema Zagrebu, kao političkom i administrativnom središtu Hrvatske. Odjednom zahvaljujući ponajprije društvenim mrežama otkrivamo da tako puno ljudi u Hrvatskoj ima snažno izražene negativne emocije prema Zagrebu, da ga doživljavaju kao strano tijelo, kao nametnika, da ga preziru u svakom segmentu njegova karaktera pa i u njegovoj otvorenosti prema onima koji ga preziru…

Jedna starija gospođa na Baniji, koja je očito morala puno puta u životu iskusiti kako je biti ostavljen, rekla je jednog od proteklih dana u televizijske  kamere: “Nemojte nas zaboraviti”. Jer, ona dobro zna da sve, pa i ova plima dobrote, ima svoj rok trajanja. Ne zato što su ljudi odjednom sebični, nego zato što život jednostavno ide dalje. I svatko mora krenuti dalje. Zagreb ne može zamoliti nikoga da ga ne zaboravi, jer, ruku na srce, malo je onih koji su ga se nakon što se prvi šok u ožujku ugasio uopće i sjetili.

  • Naslovna fotografija prenesena s portala 24sata

6 Komentari

  1. Ovo u Baniji je odgovor, svima koji su zaboravili ne samo Baniju nego i Kordun. Službena politika nikada nije marila za Baniju i Kordun, jer tamo su pretežno živjeli Srbi. Odgovor su donacije i televizijske vijesti, koje su neumorne. BRAVO !

  2. Slažem se,Zagreb je zaboravljen.
    U Vinogradskoj cesti ima ljudi koji su si kupili električne bojlere i grijalice jer od potresa nemaju tople vode ni grijanja ,a jako je zima.žalosno!!!

  3. Slazem se sa puno toga sto ste rekli i kad sam pocela citati pomislim napokon netko tko razlozno razmislja, sve stoji, ali kad je krenula politika, nisam ja nego oni, i to samo jedni, poludjeli sam zar nemozete nista napisati da ne uplicete svoje stavove, da ne politizirate i tako vise nije nitko kriv vec politika, drzava, a i jedne i druge cine ljudi i najmanji covjek je zasluzan za to kako je. Mrznja prema Zagrebu shvatite ide od ljudi i to onih koji hrle biti i zivjeti u Zagrebu a iz dna duse ga ne vole. Pa pitajte se zasto su ti hrlili pomoci svugdje, a nisu hrlili u Markusevac, Zapresic, gornji grad itd. Ne osjecaju sa gradom koji ih hrani. Jednostavno i zalosno. A vi takvima dajete alibi da je netko drugi kriv. Svaka cast onima koji su bili i ovdje i ondje jer je tako jedino posteno.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here