Ankica Mamić, komunikacijska savjetnica

Hrvatsku su u 2020. godini zadesile višestruke nevolje. Epidemija i dva jaka potresa previše su i za one puno veće i uređenije od nas. Nažalost, kod nas puno toga ne štima ni u mirno doba, a kriza samo ogoli do kraja svu nemoć, nesposobnost i besmislenost sustava u cjelini. Premijer je nedavno rekao kako je Hrvatska „u permanentnom kriznom upravljanju“.

Iako je to zapravo točno, pitanje je kakvo je ono u praksi i kako se ovom krizom upravlja. Nakon potresa u Zagrebu, kada su prvo lokalne vlasti, izostankom pravovremene i adekvatne reakcije pokazale svoju nemoć, ovaj posljednji, jači i razorniji na području Petrinje, Siska i Gline samo je potvrdio da u Hrvatskoj za krize ovakvih razmjera nismo spremni. Tko je za to kriv?

STIHIJA POSTALA HRVATSKA NORMALNOST

Pa, možemo reći krivi su svi oni koji su upravljali ovom zemljom od završetka Domovinskog rata, jer stihijski pristup svemu postao je normalan, uobičajen i svima prihvatljiv model postupanja. Tako se stihijski pristupilo i obnovi porušenih kuća nakon rata, što je sada opet došlo na naplatu, a stihijski se nažalost upravlja i ovom posljednjom katastrofom na potresom pogođenim područjima.

U danima nakon razornog potresa svjedočili smo raspadu lanca odgovornosti i zapovijedanja…

Od raspada lanca odgovornosti i zapovijedanja, kaosa u kojem se više ne zna što i u kojem trenutku nakon potresa radi vojska, policija, Civilna zaštita, Crveni križ, tko i kada aktivira robne zalihe i što uopće u njima postoji, puno je gore i štetnije nepostojanje plana komunikacije. To je posebno važno u ovakvim katastrofama, u kojima tisuće ljudi u sekundi ostane bez krova nad glavom, u kojima je strah, neizvjesnost i nesigurnost osjećaj koji ne prestaje. Krizu ne možemo predvidjeti, ne možemo znati u kojem će se trenutku dogoditi potres ili druga katastrofa. Ipak, kad govorimo o kriznom komuniciranju, za krizu moramo biti spremni puno prije nego što se ona dogodi.

KOMUNIKACIJSKA KATASTROFA

Za to unaprijed treba pripremiti krizni komunikacijski plan, oformiti krizni tim s jasnim procedurama koje bi jasno odredile tko, što i kada radi, koja je čija uloga i tko o čemu daje izjave. Komunikacijske improvizacije u ovakvim su događajima nedopustive, jer svaka izgovorena riječ ima posebnu težinu.

kad govorimo o kriznom komuniciranju, za krizu moramo biti spremni puno prije nego što se ona dogodi. Komunikacijske improvizacije u krizi su nedopustive, jer svaka izgovorena riječ ima posebnu težinu…

Upravo zato sve ovo čemu sada svjedočimo nakon potresa, uz organizacijsku, možemo nazvati i komunikacijskom katastrofom u kojoj glavnu riječ vode oni najodgovorniji. U skladu s pravilima krizne komunikacije, i u ovom slučaju trebalo je pokazati empatiju, zabrinutost i suosjećanje sa svima pogođenima potresom, kao i zahvalnost i poštovanje svim običnim ljudima koji su se iz svih krajeva Hrvatske istog trena organizirali i pohitali u pomoć. Umjesto empatije i zahvalnosti, slušamo optužbe, omalovažavanje i prebacivanje krivnje nadležnih za vlastitu nesposobnost i neorganiziranost na građane koji pomažu.

S lijeva na desno: ministar Horvat, župan Žinić i šef Civilne zaštite Trut u izjavama su pokazali potpuni izostanak suosjećanja

Tako su šefu Civilne zaštite Damiru Trutu bili krivi navijači koji su istu večer došli čistiti grad od ruševina, drugima građani koji su zatrpali Crveni križ prehrambenim i higijenskim potrepštinama, županu sisačko-moslavačkom Ivi Žiniću krivi su oni koji dovoze kontejnere i kamp kućice po privatnim linijama da bi bar dio ljudi, čekajući uspavanu birokraciju, imao gdje provesti noć, ministru Damiru Horvatu smetaju kuhari heroji, koji su svih ovih dana pripremali tisuće toplih obroka građanima, jer je to, kako on kaže, previše, a pojedini su si uzeli za pravo i određivati tko obrok zaslužuje, a tko ne.

VEZANE VIJESTI

U POTRESU PAO MIT O LIDERSTVU Bandić ne razumije metropolski karakter Zagreba

POTRES OGOLIO BANDIĆEVU NESPOSOBNOST U krizi vjerujemo samo ljudima s kredibilitetom

KAKO VRATITI POVJERENJE

Iako je premijer Plenković pokušao umanjiti štetu pozivajući na sinergiju i zajedništvo nadležnih i svih koji sudjeluju u pružanju pomoći, u tome nije uspio. Jer tu sinergiju i suradnju na koju poziva, svojim postupcima i načinom komunikacije „ruše“ upravo oni od kojih se očekuje da budu faktor kohezije.

Premijer bi trebao naučiti da upravljanje krizom nije moguće bez adekvatne komunikacijske strategije

Kako vratiti povjerenje u institucije, u državu koja krivi građane za brzu reakciju, samoorganiziranost u pružanju pomoći i sve ono što rade, a što bi trebala činiti ona sama? Kako opravdati tromost i neučinkovitost sustava koji izgubljen u birokratskim zavrzlamama nije u stanju reagirati u trenutku u kojem je to dužan činiti?

pREMIJEROV POZIV NA ZAJEDNIŠTVO NIJE USPIO ZATO ŠTO sinergiju i suradnju na koju poziva, svojim postupcima i načinom komunikacije „ruše“ upravo oni od kojih se očekuje da budu faktor kohezije…

Iako u tragediji koja nas je zadesila ne bi smjelo biti podjela, pobjednika i poraženih, država je nažalost u ovom slučaju posramljena, poražena i ona koja dijeli umjesto da spaja. Ponovno je pala na ispitu komunikacije, a popraviti i umanjiti nastalu štetu nije nimalo lak zadatak.

Učenja i ponavljanja gradiva nikada dosta. Vjerujemo da će oni koji trebaju iz ovoga ipak nešto naučiti. Isprika, priznanje pogreške, zahvala onima koji su je itekako zaslužili, empatija i suradnja umjesto optužbi i prebacivanja krivnje. „Permanentno krizno upravljanje“ o kojem je govorio premijer bez adekvatne i upravljane komunikacije osuđeno je na neuspjeh.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here