Sanja Bachrach Krištofić, grafička dizajnerica i članica Obnovimo Zagreb

Prije dva dana u Zagrebu je srušena kuća Mlinarić ili Mlinarich, sagrađena krajem 18., početkom 19. stoljeća. Ispred kuće (u kojoj je Vatroslav Lisinski, gotovo zaboravljen, umro 1854. godine) postavljena je njegova bista 1969. godine. Riječ je o zaštićenom spomeniku kulture na adresi Jurjevska 32, u povijesnoj gradskoj jezgri. Kuća je desetljećima bila neodržavana i propadala je na očigled. Doživjela je sudbinu Paromlina, sudbinu koja, bojim se, očekuje brojne kuće koje su dio našeg naslijeđa i kulturne baštine.

Već godinama gledam i bilježim Zagreb, ali i druge gradove, njihovu tužnu sudbinu, propast… Bojim se hodati centrom grada, više nego nakon potresa u ožujku. Bojim se za sigurnost svojih prijatelja. Strah me je za starije građane, ali i za djecu koja kreću u školu kroz labirint nesigurnih zgrada i urušenih pročelja. Ne znam što bih učinila na mjestu roditelja. A sve to u Zagrebu, glavnom gradu samostalne države Hrvatske. Nabrojano, na žalost, sada vrijedi i za niz gradova i mjesta Sisačko-moslavačke županije.

S.O.S ZA ZAGREB ZVONI JOŠ OD 1977.

Događaji i prirodne katastrofe koje su nas pogodile zadnjih (gotovo) godinu dana, suočile su nas, na dnevnoj bazi, s (ne)funkcioniranjem lokalne i državne uprave. Tražeći fotografije i dokumente vezane uz šetnje gradom i putovanja kroz Petrinju, Glinu i Topusko, Kostajnicu (koje sam tek u tragovima našla), naišla sam na neke podatke, dokumente iz kojih izdvajam tek dva. Na simboličkom nivou oni govore sve o dugogodišnjem odnosu politike i vlasti prema mišljenju i stavovima nepristranih stručnjaka, aktivista ili “običnog puka”.

Nevjerojatno, ali istinito – kuća Mlinarich u povijesnoj jezgri bila je zaštićeni spomenik kulture (FOTO: Barbara Vujanović)

Kao reakcija na brojne probleme s kojima se već tada suočavao Zagreb, godine 1977., održana je akcija “SOS za staru zagrebačku gradsku jezgru”. Sastojala se od izložbe, objavljenih tekstova, fotografija, niza emisija na Trećem programu Radio Zagreba. Četiri teme bile su okosnica programa: grad kao spomenik kulture i vitalno državno (tada republičko) središte, kvalitetno stanovanje u staroj jezgri, onečišćenje okoliša i trošnost zgrada, odnos prometa i zelenila te novi život i urbanistički smisao stare jezgre. Suvremeno – kao da je osmišljeno i napisano danas.

Inicijativa nije zaboravljena, pa na FB stranicama možemo naći grupu imena “SOS za baštinu za stari Zagreb vol. II”. Govori to o važnosti izvorne akcije, ali i o nagomilanim, očito neriješenim problemima kroz gotovo pola stoljeća. Akciju je najavio i vizualno pratio amblemski plakat Borisa Bućana, koji gotovo proročanski navješćuje današnje stanje jednog od simbola grada – katedrale, zapravo grada samog.

KUĆA MLINARICH Doživjela je sudbinu Paromlina, sudbinu kojA, bojim se, očekujE brojne kuće koje su dio našeg naslijeđa i kulturne baštine…

Gotovo 20 godina kasnije, 1996. godine, u vrijeme poratne obnove, iz usvojenog Državnog proračuna, izdvajam dva podatka. Od tada tražene svote za zaštitu spomenika kulture osigurano je tek devet posto, a zapanjuje podatak da za stavku Obnova ratom oštećenih spomenika kulture nije odobrena – ni kuna. Poruka koju iščitavam jasna je i nedvojbena: tog trenutka obnova postradale kulturne baštine nije bila hrvatski državni interes.

Kuća u kojoj je umro Lisinski, umrla je zbog nebrige o kulturnom naslijeđu koje nam je ostavljeno…

Nameće se misao da je to moglo mnogima koristiti, jer su se na mjestu srušenih gradskih i drugih povijesnih cjelina, teško oštećenih kuća već tada mogli graditi veći, “ljepši”, “stariji” objekti. Ogoljeni prostori, bez kulturnog naslijeđa i stanovništva idealan su prostor za razne vrste investicija.

IGNORANCIJA I PARTIKULARNI INTERESI

U našem se slučaju ukorijenila ignorancija spojena s partikularnim interesima, u kojoj je tisućljetna baština (a to su i gradske cjeline, poput stare zagrebačke jezgre) ostavljena po strani, da čeka neka bolja vremena. Jer, ako je odoljela kroz tisuće godina, izdržat će još neko vrijeme. Ministar obnove i razvitka, potpredsjednik hrvatske Vlade, bio je dr. sc. Jure Radić, koji je držao da prvo treba riješiti pitanje prognanika, a onda nadgradnju (u koju je, očito spadala i baština, kultura). Što se (zapravo) dogodilo s obnovom, ali i nadgradnjom svjedočimo danas.

Je li normalno godinama okretati glavu, puštati da uništenje buja ubrzanom progresijom sa svakom novom zimom, kišom, tučom, poplavom, potresom?

Ali, ništa se ne mijenja, ponavljaju se obrasci u kojima nam nije jasno čija je briga hrvatska (baština). Je li ona uopće briga naših vlasti ili možda neke EU institucije? Čija su briga mjesta i ljudi stradali u proteklom ratu, čija smo svi mi briga? Ili smo samo poslužili i danas služimo kao vijest koja se zaboravi kada posluži određenoj svrsi?

Je li normalno godinama zanemarivati sve što se dogodilo, okretati glavu, puštati da uništenje buja ubrzanom progresijom sa svakom novom zimom, kišom, tučom, poplavom, potresom? Bez stvarnih i velikih promjena ostat će uzaludan trud stotina vrijednih i nepotkupljivih, poštenih stručnjaka i stručnjakinja, aktivista civilnog društva i pojedinaca koji se zalažu za pravedna i dugoročno održiva rješenja.

KUĆA JE ODAVNO PALA

Završit ću ovaj kratak tekst citatom Ive Maroevića, iz teksta pod nazivom “Pazi, kuća pada (država i baština)”, objavljenog u časopisu Vijenac 1996. godine, a vas molim da ga pročitate od početka do kraja: ” Završio bih jednim malim i banalnim primjerom. Jučer sam prolazio Mesničkom ulicom u Zagrebu pokraj nekoć lijepe historicističke zgrade u kojoj je smješten dio prostorija Glavnog povjerenstva za Zagreb, Državne uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine. Ispred kuće su koso postavljena dva štapa, kao kad pada snijeg s krova ili kad se obavljaju radovi na krovu. Između njih hrpice i komadići odlomljene žbuke, a na štapu natpis “pazi kuća pada“. Metafora je savršena. Nedostaje tek kutija za milodare i konzervator sa šeširom u ruci pred kućom. Nota bene, to je ulica kojom narodni zastupnici i članovi hrvatske Vlade ulaze na Gornji grad. No, oni rijetko idu pješice. ne može se ni slučajno dogoditi da im kuća Državne uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine, koja pada, padne na glavu.”

Déjà vu – već viđeno. Što dodati nego – kuća je, ovaj puta, zaista pala. Da li na naše glave ili na glave odgovornih – na nama je da odlučimo koju ćemo stranu odabrati.

  • Na priloženim fotografijama rušenja kuće Mlinarich zahvaljujemo Barbari Vujanović

1 komentar

  1. Zaboravili ste napomenuti da je jedna od prvih kuća u susjedstvu zapravo kuća voditelja konzervatorskog odjela koji je i odgovoran za takvo stanje u Zagrebu. Naravno nije bilo intere$a pa ga nije bilo niti briga

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here