Željka Barbarić

I kad misliš da imaš nešto u rukama, nemaš. Sve je to varka. I dovoljna je sekunda da jedan manje-više običan dan postane jedan od onih kojih se čovjek sjeti kad razmišlja o nekim traumama koje su ga zaskočile. Tog, sad znamo dramatičnog i traumatičnog utorka, 29. prosinca, ove famozne 2020. godine bila sam na vađenju krvi. Nije bilo lako… Sjedila sam na stolcu u jednoj zagrebačkoj poliklinici i šalila se s medicinskom sestrom koja je pokušavala otkriti u koju venu da me pikne. Naime, prije nje pokušala je to učiniti njezina kolegica, ali budući sam ja specijalna u svemu pa i kad je riječ o vađenju krvi, nije joj to uspjelo i pozvala je iskusniju kolegicu da proba. Mlada staložena žena, veselog duha uzela je, kako je kazala, bejbi iglu i obavila to iz prve, ne dajući se smesti mojim čudnim venama. Činilo se da je sve u redu, dan ide dalje, a onda je počelo…

TRAUMATIČNO VAĐENJE KRVI

Osjetile smo potres, isprva polako. Dovoljno je bio jak da bude više nego zamijećen, a ipak nedovoljan da izađemo iz prostorije i zgrade. Trajao je i trajao i kad sam već pomislila Sad će stati – uslijedilo je nešto neopisivo. Zgrada se počela ljuljati, stvari kliziti po prostoriji, bolesnički krevet micati se po sobi… Dok su zidovi zgrade kao kakve krpe plesali lijevo-desno sestra i ja istrčale smo u dvorište. Srećom prizemlje je i bilo je to brzo. Prizor koji me, pak, dočekao vani bio je zastrašujući. Moj suprug sjedio je u našem autu koji je veliki, teški karavan, a koji se lijevo-desno ljuljao kao travka na vjetru. “Bože, kako smo sitni”, prošlo mi je kroz glavu, a vjerujte bilo je prostora za razmišljanje jer potres je i u slabijem i jačem naletu tresao. I i tresao i tresao… Negdje sam pročitala da je trajalo oko pola minute. Meni se činila vječnost.

Potres ću zaboraviti, ali uvijek ću pamtiti lice mlade medicinske sestre, majke koja je očajnički pokušavala dobiti na mobitel svoju 6-godišnju kćer…

Inače, nisam tip osobe koja histerizira u teškim trenucima. Je li to zbog nanizanih godina ili zbog naravi, u glavi su mi se odmah počela vrtjeti moguća rješenja problema. U kriznim situacijama odradim staloženo što mislim da moram ili naučeno što se od mene traži. No, nakon toga adrenalinskog odrađivanja, a vjerojatno i zbog toga, nakon svega sam mrtvo tijelo,  umrtvljeno preživljenim stresom. Tako je bilo i u utorak, na dan strašnog potresa koji je ubio sedmero ljudi i ostavio tisuće bez doma, smrznute, uplašene, na cesti… Kad smo stigli doma u Rijeku sjela sam u fotelju, klonule mi ruke i nisam se uspjela maknuti čitavu večer. Prijateljima koji su me nazvali govorila sam da me potres nije previše prestrašio. Možda čudno zvučim, ali stvarno nije. Ipak jedan trenutak, jedan izraz lica, jedno krhko, mlado tijelo, suze u očima… – neću zaboraviti.

Dramatična iskustva podsjete nas na vrijednosti solidarnosti, razumijevanja, suosjećanja…

Naime, nakon što smo izletjele iz zgrade moja medicinska sestra vratila se još jednom u ordinaciju po mobitel. Držala ga je u rukama koje su se drhtale. Zapravo, cijelo joj se tijelo treslo, oči su joj bile pune suza i tako je, sva u grču, bjesomučno okretala broj telefona… Strašno je bilo što mobiteli nisu radili, nije bilo moguće dobiti vezu, sekunde su bile minute, minute sati. Ali ipak! Javila se! Mala djevojčica, na šestom katu zgrade javila se! Mama, dobro sam! Sve je u redu! Moja medicinska sestra – mama – čula je glas svog najdražeg bića.

K VRAGU I KORONA, DOĐI DA TE ZAGRLIM…

Gledala sam je tako ranjivu, izbezumljenu, a u meni je rastao očaj! Padalo mi je na pamet da će dobiti srčani udar koliki strah je vrištao iz svake stanice njezina tijela! Pala mi je na pamet moja kćer i možebitna situacija u kojoj bi ta majka koja očajnički naziva bila ja, a djevojčica koju zove – ona, moje dijete. Krenula sam prema toj mladoj ženi, kao starija žena, kao starija mama, možda i baka uskoro. Prošla mi je kroz glavu korona, prošlo mi je kroz glavu sve ono što nam serviraju o povredi privatnosti i osobnog prostora, prošle su mi kroz glave sve idiotarije današnjeg doba. Sve sam poslala kvragu! Toj ženi treba zagrljaj! Trebaju joj utjeha i ljudski zagrljaj. Stisnula sam je čvrsto uz sebe i šapnula Sve će biti OK! Osjetila sam otpor u prvi tren, ali odmah je nestao… Polako, ali onako kako to samo hrabre mame znaju, opustila se i prestala tresti. Pribrala se. Ajme! Pa nismo Vam niti vaticu nakon vađenja krvi stigli staviti! – pojurila je u ambulantu i vratila se očistiti me od krvi.

“Krasan vam je danas bio dan”, kaže ona na kraju uz osmjeh. “Prvo smo vas bockali u prazno, pa pogodili, pa ste doživjeli potres u Zagrebu i na kraju ste morali tješiti sestru koja vas je bola. Znate mi smo vam svi još od proljeća izbezumljeni, onaj potres nas je izludio…”

Ništa nisam komentirala, što na to reći, a da to nisam upravo vidjela svojim očima. Satima nakon potresa ljudi su bili na cesti. Kiša je padala, puhalo je i bilo zima, stajali su na cesti. Potresi će doći i proći, zgrade će se popraviti, ali na ljudskim dušama ostat će ožiljak. I zato ljudi čuvajmo jedni druge, grlimo se i to ne samo u vrijeme potrebe, nego stalno. Svega će biti nas neće – govorili su stari. Iskoristimo dobro naše vrijeme.

Ne, neću se sjećati za koji dan te odvratne trešnje, ali taj užas u očima majke neću zaboraviti nikad. Ne znam je li stvar u 2020.-toj, ne znam i hoće li 2021. godina biti bolja,  ali nije me briga. Želim samo da ova završi.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here