Dubravka Lisak

U Hrvatskoj je nedavno otvorena značajna debata, a sve su oči bile uprte u žensku personu koja je javno ponizila taksista odbivši nositi masku u taksiju i potom objavivši post o tome na društvenim mrežama. Ne ulazim njezine osobne stavove, kao što ne želim isticati ni to da u nekim europskim državama, od početka pandemije, sva taksi vozila moraju imati zaštitnu pleksiglas pregradu koja vozača dijeli od putnika, čime se smanjuje mogućnost zaraze. Ne želim komentirati sadržaj nečega  što netko objavi na privatnom profilu, jer je to ipak privatan profil, iako treba uzeti u obzir da svaka javna osoba koja utječe na veći broj ljudi mora dobro odmjeriti svoje riječi i djela. Na žalost. U toj mi je priči zanimljiv fenomen tzv. cancel culture, o kojemu hrvatska javnost mora još puno naučiti. Naime, slučaj konkretne ženske osobe i reakcija na njezinu objavu, odnosno postupak, primjer je tzv. kulture otkazivanja. Ljudi su počeli blokirati stranicu koju vodi i pozivati i druge da to učine…

Zahvaljujući društvenim mrežama masovno odbacivanje može se proširiti poput požara

Pojavom Twittera, Facebooka i ostalih društvenih mreža mnoge javne osobe, a čak i one anonimne, dobile su mogućnost objavljivati sve i svašta, pa čak i svoje prljavo rublje vješati pred licima znanih i neznanih. Često svjedočim ružnim komentarima na račun glupih, debelih, ružnih ili jednostavno – nepoželjnih. Pod pojmom „nepoželjni“ prvenstveno mislim na one koji su drugačiji, bilo da su homoseksualci, teški konzervativci, oni koji vjeruju u male zelene ili da je Zemlja ravna ploča… Naravno da ne mislim da je Zemlja ravna ploča, niti da nas pod okriljem noći otimaju mali zeleni, ali u takve se rasprave povremeno znam uključiti nudeći argumente utemeljene na zdravom razumu, a ne na provali emocija. No, zdrava rasprava na društvenim mrežama i u medijima oduvijek je bila hrvatska boljka, jer najčešće vrijedi pravilo – ako nisi s nama, onda si protiv nas.

GOTOV SAM S TOBOM…

Što je to, dakle, cancel culture i zašto uopće o tome pišem? Prema Kimberly Foster, osnivačici web stranice For Harreit, koja je pisala o tom fenomenu, cancel culture je izraz koji se koristi za niz radnji. “Kultura otkazivanja može zahvatiti svakoga, od ljudi s najviše novca i privilegija u našem društvu, koji se mogu naći na udaru jer su govorili o nekome stvari koje su drugima bile neukusne do tzv. običnih ljudi, koji zbog kulture otkazivanja mogu izgubiti  posao iako su njihove izjave relativno manje bitne…” Kad se pojam cancel culture prvi put koristio među mladima na internetu, otkazivanje je bilo način da se kaže: “Gotov sam s tobom”. No, kako se otkazivanje sve više koristi na društvenim mrežama, to je preraslo u pozivanje drugih da odbiju neku osobu ili tvrtku koja je svojim izjavama ili potezima izazvala bijes, ljutnju, negodovanje… Masovno otkazivanje može uslijediti zato što netko ruši društvene norme – naprimjer, zbog davanja seksističkih komentara, ali može se dogoditi i zbog neslaganja s nečijim stavovima o politici, poslu, pa čak i o pop kulturi. Jedva prođe dan kada ne čitamo o nekoj javnoj osobi koja se “suočava s reakcijom” ili je primorana objaviti ispriku, dok rulja s Facebooka poziva da ih se blokira i tako im se unište poslovni aranžmani i oduzmu sredstva za život. Ponekad žrtve kulture otkazivanja iznose stavove koji se kose s inkluzivnim, suosjećajnim načinom gledanja na svijet, pa zato moraju platiti, ponekad je njihov gaf povijesni, pa zaista pomislimo što im je to trebalo.

Društveni su mediji zona bez nijansi i bez trunke perspektive. Mnogi ljudi ne žele čuti promišljene, višeznačne argumente. Ne žele prihvatiti mogućnost da netko drugi ima stav koji je suprotan od njihova. Umjesto da priznaju da su područja, recimo, reproduktivnih prava, prava transrodnih osoba, pitanja rasne nejednakosti i slično složena i da ih treba smisleno raspravljati, reakcija “mafije društvenih mreža” zatvara diskurs jedinstvenim stavom: ili si s nama ili protiv nas. Naprimjer, nisam poklonica stavova JK Rowling o trans ženama, ali prijetnje da će joj zbog toga što je izgovorila spaliti kuću ili objavljivanje prijetnji smrću neće unaprijediti raspravu o transrodnosti. Godine 2019., bivši američki predsjednik Barack Obama sudjelovao je u raspravama o kulturi otkazivanja i rekao da to nije aktivizam. Sličan argument iznijela je skupina više od 100 književnika i akademika, uključujući J.K. Rowling i Noama Chomskog, u pismu objavljenom u Harper’s magazine. Tvrdili su da je kultura otkazivanja stvorila netolerantno ozračje i oslabila norme otvorene rasprave. U pismu su kritizirali one koji su rekli da su pisci već bili na moćnim položajima i da cancel culture treba dati glas onima s manjim privilegijama.

OSVETA PROMICATELJIMA PREDRASUDA

Otkazivači poput gospodina Paulinicha, koji je na Facebooku napravio stranicu s pola milijuna pratitelja, na kojoj objavljuje fotografije i video snimke konkretnih osoba s jasnim predrasudama i lošim ponašanjem prema drugim rasama i manjinama, koje se u žargonu nazivaju Karen, samo je primjer opakog djelovanja cancel culture u današnje doba. Karen je obično bijela žena, zahtjevna osoba koja se osjeća povlašteno i vrlo često je rasistica ili puna predrasuda. Paulinich kaže da mu je cilj iskoristiti društvene mreže da bi privukao pažnju na takve ljude, posramio ih i na kraju ih „cancellao“, ili ti po naški, „otkazao“. „Gotova su vremena kad ste mogli raditi što poželite“ – poručuje on. I zaista jesu.

U današnje doba svatko vas može snimiti i pustiti snimku na društvenu mrežu. Privatnost kao da ne postoji. Ali posljedice su jako velike. Oni koje zahvati takvo otkazivanje teško se  oporavljaju od gubitka reputacije ili primanja. Kritičari kulture otkazivanja kažu da je to  ekvivalent bijesne rulje koja se okomi na nekoga i odlučuje o njegovoj sudbini. Međutim, u realnom životu stvari kao i obično postaju puno teže. Kad je meta obična osoba, mogućnosti za isprike ili rješavanje problema još je manje. To može značiti da su financijske posljedice teže. Netko će morati platiti tu cijenu.

NA UDARU I POZNATI BRENDOVI

Ponekad se na meti cancel culture nađu i cijeli brandovi. Neki od njih su:

PEPSI: Kritiziran za reklamu protiv globalnih protesta, uključujući i Black Lives Matter

STARBUCKS: Kritiziran zbog upute zaposlenicima da ne nose majice s natpisom Black Lives Matter nego samo uniforme koje su im propisane

NIKE: Nakon izbacivanja linije Nike tenisica s originalnom američkom zastavom koja je sadržavala samo trinaest zvjezdica, kao u doba robovlasništva.

Zbog dizajna koji je legitimirao robovlasništvo u SAD-u i Nike se našao na udaru kulture otkazivanja

UNCLE BEN’S: promijenio je naziv u Ben’s nakon što su optuženi za promicanje stereotipova o crncima.

Međutim, brendovi koji se nađu na udaru kulture otkazivanja često mogu pronaći načine da premoste neki incident, za razliku od pojedinaca, koji mogu plaćati vrlo skupe posljedice. Nemojte me pogrešno shvatiti: internetski aktivizam treba mnogo glasova da bi se mogao čuti. I ljudi bi se trebali ljutiti zbog nekih problema. Ogroman broj ljudi koji su objavljivali o #BlackLivesMatter ili # RepealThe8th, #IBelieveHer ili #MeToo dao je svakom od tih pokreta svoju pogonsku snagu. Stotine tisuća ljudi čine ove socijalne probleme prevelikima da bi ih svi drugi mogli ignorirati, a to je prekrasna stvar, koja često rezultira promjenom paradigme. Ali, ponekad moramo vidjeti razliku između aktivizma i besmislenih mrežnih performansi.

Aktivizam znači pružiti ljudima kojima je potrebna platforma za razmjenu proživljenih iskustava tu mogućnost na način koji je za njih siguran i komforan. Aktivizam znači poticati ljude da o određenim problemima razmišljaju na drugačiji način. To ne znači ući u raspravu s nekim tko se ne slaže sa svakom notom vaše teze. To također ne znači javno ponižavanje ljudi zbog gluposti koje su govorili prije nekoliko godina. Putem Twittera, Facebooka, Instagrama, ljudima se otkazuje, šalju im se prijetnje smrću i, dok se korporacije trude da dekontaminiraju svoju marku i umile se rulji, pojedinci mogu zbog masovne histerije ostati bez sredstava za život.

Javno ukazivanje na nesavršenosti ili licemjerje ljudi može prerasti razinu gluposti koja im se zamjera. Uostalom, gotovo nitko nije savršen, a gotovo svi su licemjeri. Pozivati druge da nekoe otkažu naklonosti ili povjerenje nije aktivizam. Štoviše, može postati otrovno. Sljedeći put kad čujete da netko opisuje Facebook kao opaku septičku jamu ili kad pročitate da neka osoba najavljuje da će uzeti odmor  od društvenih mreža radi vlastita mentalnog zdravlja,  zaustavite se  na trenutak i zapitajte što joj se događa, što proživljava… Pametno je i dobro kloniti se primjene cancel culture. Dopustimo drugima da imaju svoje stavove, prestanimo se vrijeđati na društvenim mrežama, prihvatimo nečiju ispriku, ne zaboravimo da je svatko podložan pogreškama, prijetnje nikad ništa nisu riješile…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here