Mladenka Šarić

Ono što je tužno ne mora nužno biti i ružno. Tuga nas ponekad podsjeti na ljude koje smo voljeli, na mjesta na kojima smo uživali, na stvari koje smo propustili napraviti iako smo željeli… No, u samo sedam proteklih dana čak su tri slučaja izašla u javnost da bi nam još jednom pokazala kako je to kad se sjedine – ružno i tužno. Ružno zato što je jadno, bijedno, gadljivo… Tužno zato što se u tome ružnom nađoše i pregaženi snovi i ideje s kojima je prije 30 godina niz generacija krenuo da će graditi jednu dobru i pravednu Hrvatsku. I kad se tim generacijama ljudi po tko zna koji put kao pljuska posred lica vrate sjećanja na te njihove naivne snove, kad se opet pokaže da su bili iluzija, mjehurići od sapunice, nije neobično da ih obuzme tuga… Ružno i tužno spojiše se, dakle, u tri pravosudna slučaja koji nam kazuju kakvo je hrvatsko pravosuđe i kako se u njemu gleda na nasilje kao kazneno djelo i na žene kao njegove žrtve.

MALA ZEMLJA ZA VELIKE PRAVOSUDNE APSURDE

Slučaj prvi – Bernard Jakelić. O njemu smo pisali, pa samo nekoliko fakata za podsjećanje. Bivši zamjenik glavnog ravnatelja Hrvatske udruge poslodavaca, kojega je 15 kolegica prijavilo pravobraniteljici za ravnopravnost spolova Višnji Ljubičić za spolno uznemiravanje, nakon čega je ona podnijela kaznenu prijavu, neće biti sudski gonjen jer je stvar otišla u zastaru. Zakon, naime, ne propisuje da slučajeve spolnog uznemiravanja DORH procesuira po službenoj dužnosti, a žrtva ima pravo pokrenuti postupak u svega tri mjeseca od počinjenje djela. I što smo dobili? To da su žrtve, njih 15, još jednom zgažene. Zgazio ih je sustav koji bi ih po logici stvari trebao štititi. Osoba koja ih je s pozicije moći godinama vrijeđala, gazila, spolno uznemiravala štipkanjem, pipkanjem, nazivala ih pogrdnim nazivima i nudila svoje međunožje… odlazi kao da se ništa nije dogodilo. HUP mu je isplatio 900.000 kuna otpremnine jer mu je ugovor raskinut prije isteka, a na sudu je pokrenuo parnicu kojom traži od HUP-a naknadu štete…

Oni i one, suci i sutkinje, imaju sve instrumente u rukama pomoću kojih mogu biti društveni korektiv. Oni i one ne ovise o političkim promjenama, ne moraju pristajati na ucjene… ONI I ONE ODLUČUJU HOĆE LI KAZNE ZA NASILJE BITI UVJETNE ILI NE…

Slučaj drugi – Alojz Tomašević. Požeško-slavonski župan pravomoćno je osuđen za nasilje nad suprugom Marom, ali neće u zatvor jer je presuda uvjetna. Štoviše, u ovom trenutku zakoni su napisani tako da se čak i kao osuđeni obiteljski nasilnik može na sljedećim lokalnim izborima ponovno kandidirati. Istine radi, upravo je pokrenuta izmjena zakona kojom bi se onemogućilo kandidiranje na izborima pravomoćno osuđenim nasilnicima…

Za nasilej nad suprugom Alojz Tomašević osuđen je na 10 mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine…

No, vratimo se na činjenicu da je presuda uvjetna, dakle župan je lijepo kod svoje kuće, jer gdje bi bio, a ako u sljedeće dvije godine počini nešto slično ići će u zatvor na 10 mjeseci. I to je to! Naši bi stvari rekli – Gdje si bio? Nigdje! Što si radio? Ništa! To što je ženu fizički i psihički zlostavljao, što ju je šamarao, udarao, bacao na pod, grabio za vrat… sve to za hrvatsko pravosuđe nije tako strašno, i to su o ovom slučaju pokazala čak dva suda – onaj u Slavonskom Brodu koji je donio prvostupanjsku uvjetnu presudu i onaj u Karlovcu, koju ju je ovih dana potvrdio.

VEZANI ČLANCI

ODBAČENA PRIJAVA PROTIV BERNARDA JAKELIĆA Stanje u Hrvatskoj redovno: žrtva zgažena, nasilnik pošteđen

Očito je da u perspektivi nekih sudaca nasilje u obitelji spada u one uobičajene probleme u svakom braku, kako je sam Tomašević opisao napade na suprugu zbog kojih se našao na optuženičkoj klupi, rekavši da to, po njemu, i dalje spada u odnos između njega i njegove supruge, da je to obična svađa, a ne slučaj za sud. Naravno, logično je da optuženik za nasilje u obitelji rezonira upravo tako, ali razliku koja pokazuje društvu postoji li tolerancija na nasilje ili ne pokazuje sud! Ovaj slučaj jedan je od mnogih koji pokazuju, dakle, gdje je problem. Muškarac, moćni političar, pravomoćno je osuđen za nasilje i za kaznu – pušten na slobodu! Još jedan dokaz da Hrvatska nije mala zemlja za veliki odmor, nego mala zemlja za velike pravosudne apsurde, zar ne?

CENZURIRANJE GOVORA O NASILJU

Slučaj treći – Neva Tolle. Akrivistica za ljudska prava, dugogodišnja koordinatorica Autonomne ženske kuće, u kojoj su sklonište pronašle brojene žene i njihova djeca žrtve obiteljskog nasilja. Koincidencija kojom upravlja nevidljiva ruka sudbine režirala je, eto, da baš na  Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca, Nevi stigne vijest s Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu da je okončana pravosudna trakavica koja je zahvaljujući domaćem pravosuđu trajala punih 17 – da SEDAMNAEST – godina, zbog čega je na Europskom sudu za ljudska prava podigla tužbu protiv Republike Hrvatske. Ukratko, suci u Strasborgu odlučili su da je hrvatsko pravosuđe povrijedilo pravo Nevi Tolle da slobodno govori  o temi koja je od velikog javnog interesa, a to je zaštita žrtava obiteljskog nasilja. Sve je počelo davne 2003. godine, kad je Autonomna ženska kuća pružila zaštitu ženi, inače strankinji udatoj za Hrvata, i njezinu djetetu koji su bježali od nasilnog supruga i oca.

Nevu Tolle hrvatsko je sudstvo osudilo za klevetu jer je zlostavljača nazvala zlostavljačem (Foto: Story.hr)

Uskoro je dotični javno prozvao Nevu Tolle da je pomogla njegovoj supruzi u otmici djeteta. Nakon toga je Neva Tolle u radijskoj emisiji odbacila te optužbe, rekla da AKŽ pruža zaštitu ženama žrtvama obiteljskog nasilja, ali ne utječe na to kad će one napustiti kuću i gdje će nakon toga otići. Nakon toga, dotični je tužio Nevu Tolle da ga je javno prokazala kao obiteljskog nasilnika i time oklevetala. Nakon toga, u parnici dugoj šest godina Općinski i Županijski sud u Zagrebu pravomoćno presuđuju da je Neva Tolle kriva za klevetu, uz argument da tužitelj nije pravomoćno osuđen za nasilje i dodatak da osuđujućom presudom žele spriječiti Nevu Tolle da u sličnim slučajevima iznosi klevete te djelovati odgojno da se ne mogu iznositi takve tvrdnje bez pravomoćne presude. Nakon toga, Tolle je podigla ustavnu tužbu, Ustavni sud ju je odbacio. Tada je krenula u Strasbourg i dobila presudu koja je žestoka pljuska domaćem pravosuđu, koje su u ovom slučaju postavilo i kao vrhunski cenzor,  i to baš u problematici nasilja u obitelji i nad ženama, stajući na stranu osobe osumnjićene za nasilje. Što više reći!?

BLAGOST PREMA NASILNICIMA

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić često upozorava na neodgovarajući pravosudni tretman kaznenih djela nasilja u obitelji, ističe da su suci i sutkinje preblagi te da je većina presuda uvjetna. Upravo time, tim uvjetnim presuđivanjem, tim aktom milosti i razumijevanja za nasilnike, sudstvo pokazuje kakav je prevladavajući stav prema nasilju i njegovim žrtvama. Uvjetne presude kazuju žrtvama da pretjeruju, da su to problemi (baš kako i Alojz Tomašević kaže) koji trebaju ostati u braku, između četiri zida, da nema ništa loše u pokojem šamaru, pa i guranju u dovratak, vrijeđanju i omalovažavanju, da jednoj ženi ne bi trebalo biti tako nepodnošljivo da joj šef gurne ruku u grudnjak ili pod suknju…

uvjetnim presuđivanjem, tim aktom milosti i razumijevanja za nasilnike, sudstvo pokazuje kakav je prevladavajući stav prema nasilju i njegovim žrtvama. Uvjetne presude kazuju žrtvama da pretjeruju…

Kad gledamo čime sve u Hrvatskoj nismo zadovoljno i tražimo krivce, pogled automatski okrenemo prema Vladi, Saboru, vladajućim garniturama… No, kad je riječ o pravosuđu, o presudama, tretmanu pojedinih kaznenih djela i njihovih počinitelja, sva je vlast u rukama sudaca i sutkinja. Oni odlučuju koliku će kaznu netko dobiti, hoće li biti uvjetna ili neće, oni procjenjuju hoće li svojim presudama i obrazloženjima poslati poruku koja će javnost odgajati u smjeru nulte tolerancije na nasilje ili tolerancije nasilja. Oni i one, suci i sutkinje. Oni i one imaju sve instrumente u rukama pomoću kojih mogu biti društveni korektiv. Oni i one, suci i sutkinje, ne ovise o političkim promjenama, ne moraju pristajati na ucjene… Naprimjer, prema kaznenim propisima, koji su potkraj prošle godine izmijenjeni, za obiteljsko je nasilje mogla biti izrečena kazna  od tri mjeseca do tri godine zatvora, dakako bezuvjetna. Kad su propisi pooštreni, minimalna je kazna s tri mjeseca podignuta na godinu dana zatvora, a za koji god rok trajanja sud izabrao, on može odlučiti da kazna bude bezuvjetna. Birajući uvjetne kazne za nasilnike pravosuđe čini još jedan krug nasilja nad žrtvom. I to je to. Mogu drugačije, ali izabrali su da to u većini slučajeva neće činiti…

Zato je svojedobno kao revolucionarna vijest odjeknula prvostupanjska odluka zadarske sutkinje Mitre Meštrović, koja je nasilnika koji je premlatio mladu djevojku u kafiću, osudio na pet godina zatvora zbog čega je iz sudnice automatski odveden u pritvor. Kasniji rasplet slučaja nije išao tragom odluke sutkinje Meštrović, što je još jednom pokazalo koliko je pravosuđe ogrezlo u toleranciju i nerazumijevanje nasilja nad ženama… Nažalost!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here