Mladenka Šarić

Pandemija je otvorila mnoga pitanja, a jedno od važnih je i kako se u toj nenormalnoj stvarnosti osjećaju djeca. No, nije pitanje dječjeg doživljaja svijeta otvoreno samo sada, u pandemiji. Pitanja o tome što djeca osjećaju, čega se boje, o čemu razmišljaju i kako doživljavaju svijet oko sebe spadaju u ona koja se ne mogu zatvoriti, jer su djeca u središtu svijeta koji se neprestano mijenja, neovisno o tome je li stvarnost u njemu „normalna“ ili „nenormalna“. 

Kad govorimo o aktualnom trenutku, ugledna psihologinja Marina Ajduković, koja iza sebe ima mnoga znanstvena istraživanja s djecom i mladima u fokusu, ističe da djeca svih uzrasta i iz svih socioekonomskih okruženja duboko proživljavaju društvenu izolaciju, muče ih usamljenost, zbunjenost i tjeskoba, bore se s frustracijama jer su spoznala što to znači biti izbačen iz svog prirodnog okruženja u kojemu je najvažnija rutina redovan odlazak u školu, druženje i odrastanje s vršnjacima i prijateljima. Osim što im sve navedeno nedostaje, djeca preuzimaju stresove koji muče njihovu obitelj i realno je očekivati da će se depresivnost i anksioznost, koja je među hrvatskom djecom bila izražena i prije pandemije, pogoršavati.

ČAK 94 POSTO DJECE ZADOVOLJNO ŽIVOTOM, ALI…

Sve to, međutim, ne znači da su djeca u Hrvatskoj potonula u pesimizam svojstven odraslima. Nedavno predstavljeno istraživanje „Subjektivna dobrobit djece u Hrvatskoj“, provedeno lani u suradnji UNICEF-a i Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu daje manje tmurnu sliku. Naime, čak 94 posto djece koja su u njemu sudjelovala reklo je da su zadovoljni svojim životom!

Riječ je o globalnom istraživanju, provedeno po metodi Children’s Worlds istodobno u 40 zemalja. U hrvatskom istraživanju sudjelovalo je 3507 djece u dobi od 8, 10 i 12 godina, učenici su iz 237 razreda, 41 osnovne škole iz svih županija. Njegova je neprocjenjiva vrijednost u tome što donosi glas djece. Prof. dr. sc. Marina Ajduković bila je voditeljica istraživačkog tima, u kojemu su bile i mlade znanstvenice doc. dr. sc. Lida Rajhvajn Bulat, doc. dr. sc. Lucija Vejmelka i dr. sc. Nika Sušac. I premda ih veseli to što hrvatska djeca kažu da su zadovoljna svojim životom, znanstvenice su svjesne da je stvarnost puno složenija te da činjenica da oko 20 posto djece u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva nalaže da se podatak o prevladavajućem zadovoljstvu djece interpretira s posebnim oprezom.

Pet do sedam posto djece svakodnevno nema dovoljno hrane u kući, a sedam do 10 posto djece nema svoj krevet nego ga dijeli s bratom, sestrom ili nekim od starijih ukućana…

„Kad se pogledaju rezultati istraživanja u cijelosti, dolazimo do zaključka da su djeca, pogotovo dobi koju smo imali u istraživanju, iznimno lojalna odraslima. Jako im je stalo do nas odraslih i nastupaju kao naši saveznici. Možemo reći da imaju poriv da nas zaštite i poštede svoje kritičnosti, da se prilagode, da tim prilagođavanjem očuvaju obraz svojih roditelja i nastavnika“, kaže prof. Ajduković.

S jedne strane, dakle, stoji optimističan rezultat koji kaže da je 94 posto djece zadovoljno životom, ali u nastavku, kad govore o negativnom doživljaju svijeta na površinu izlazi zabrinutost velikog broja djece materijalnim stanjem u obitelji. Za čak 42 posto djece od samo osam godina upravo to je izvor zabrinutosti, što znači da iako mali vide strahove svojih roditelja.

„Njihova bojazan povezana s egzistencijom obitelji izašla je na vidjelo kroz odgovore na neka specifična pitanja u istraživanju. Analizirajući ih utvrdili smo da u obiteljima pet do sedam posto djece nema dovoljno hrane u kući, i to svaki dan, da sedam do 10 posto djece nema svoj krevet nego ga dijeli s bratom, sestrom ili nekim od starijih ukućana… Ovo je istraživanje provedeno u 40 zemalja i zanimljivo je da, kad se govori o stanovanju, najzadovoljnija su djeca iz Albanije i Hrvatske. Zadovoljniji su uvjetima stanovanja od djece iste dobi u Skandinaviji, Velikoj Britaniji, Švicarskoj ili Njemačkoj… To što naša djeca kažu da su zadovoljna uvjetima stanovanja, a istodobno ih od sedam do 10 posto nema svoj krevet, pokazuje tu spremnost djece da se prilagođavaju, kao i to da ne žele opterećivati roditelje svojim zahtjevima jer su svjesni teškoća s kojima se nose“, govori prof. Ajduković, i dodaje da je istraživanje donijelo mnogo dirljivih spoznaja, koje se nadovezuju i na neka ranija istraživanja.

DJECA SPREMNA NA ŽRTVU

Posebno dirljivim je doživjela razgovore u kojima su djeca u riziku od siromaštva otkrivala da najviše brinu za zdravlje svojih roditelja te da su već u 7. i 8. razredu spremna odustati od zanimanja za koje se žele školovati i upisati neku strukovnu školu zato što će ondje na praktičnom dijelu nastave dobivati malu naknadu koju će moći dati roditeljima i tako im olakšati financijsku situaciju. Dirljivo je, veli, vidjeti kako oni već s 13 i 14 godina postaju svjesni da se samo jedno od djece u obitelji može dalje školovati i tome prilagođavaju svoj izbor zanimanja. „Žurno treba promijeniti to što u Hrvatskoj srednjoškolsko obrazovanje nije obvezno. Sustav mora omogućiti djeci da se školuju“, kaže prof. Ajduković.

Djeca u Hrvatskoj boje se za zdravlje svojih roditelja

Materijalni problemi u obitelji snažno utječu na psihološki i emotivni razvoj djece. „Kroz više razrede osnovne škole djeca počinju doživljavati stigmatizaciju, isključuje ih se iz društva, odbacuje, postaju žrtve vršnjačkog nasilja… Počinju izbjegavati društvo vršnjaka jer gotovo nikad ne mogu platiti kavu, a mnogi postanu predmet izrugivanja i zalijepi im se etiketa tipa „to je ona koja samo pije vodu…“ Imaju snažnu potrebu da u komunikaciji prema van čuvaju obraz svoje obitelji i svoj, a s druge strane, spremni su se odreći svojih želja i svjesni su da neće moći iskoristiti sve svoje potencijale“, govori prof. Ajduković.
Na pitanje znači li to da su već tako mali i mladi, spremni na žrtvu, ona odgovara: „Da, spremni su se žrtvovati. Godinama radim sa sustavom socijalne skrbi i puno puta sam se uvjerila da je u obiteljima koja žive u siromaštvu puno snažniji faktor kohezivnosti koju opisujem kao čuvanje obraza i brigu jednih za druge. Roditelji se odriču zbog njih, pa su se i oni spremni odricati za roditelje. No, ne treba to romantizirati. Treba pomoći takvim obiteljima kako bi djeca mogla ostvariti što više svojih potencijala“.

Čak 42 posto djece od samo osam godina zabrinuto je zbog materijalnog stanja u obitelji…

Nažalost, kaže, Hrvatska na tom planu ne stoji dobro. Godinama, primjerice, nije povisivan iznos dječjeg doplatka, nije pratio ni krizu, ni troškove života… A time se, ističe prof. Ajduković, može odmah olakšati roditeljima i smanjiti pritisak koji osjećaju djeca. Drago joj je, kaže, da se napokon o tome počelo govoriti na državnoj razini.

„Mora nas dirnuti i zabrinuti podatak da pet do sedam posto djece nema u kući dovoljno hrane. Nedavno je pokrenuta akcija „Besplatan obrok za svu djecu u školama“ i u tom kontekstu često čujem pitanje zbog čega bi država, k tome u krizi, plaćala obrok i djeci bolje stojećih roditelja. Reći ću vam zašto – da sačuvamo obraz siromašnijoj djeci! Ne bi trebalo biti tako teško zamisliti kako se osjeća, recimo, petero djece u jednom razredu kojima se kaže „vaši roditelji nemaju, pa će vam platiti škola, država…“ Time se jača stigmatizacija siromašnije djece. Zbog toga da bi ta djeca imala bolju sliku o sebi, da ne bi bila izdvojena i da ne bi bila po tome drugačija društvu se isplati platiti taj obrok i djeci čijim roditeljima to ne bi bio problem“, rezolutna je prof. Ajduković.

U obiteljima 5 do 7 posto djece svakodnevna je oskudica hrane

Dobrostojeći roditelji, govori, mogu dati doprinos na drugi način, donirati školi, a svakako mogu učiti svoju djecu empatiji i prihvaćanju drugih, mogu ih učiti da blagostanje u kojemu žive, i za koje kao djeca nisu zaslužni, ne smije biti razlog za bahatost, izrugivanje, nasilje…
„No, to je šire pitanje građanske solidarnosti koja kod nas baš i nije na cijeni kod svih društvenih skupini. Posebnu pažnju treba usmjeriti upravo na afirmaciju solidarnosti. Često se čini da nje u Hrvatskoj manjka, da nema empatije koja je temelj solidarnosti. Ipak, prošle je godine kroz razne humanitarne aktivnosti prikupljeno više od 20 milijuna eura, što je 125 posto više nego ranije. Iza toga stoji mnogo građana, mnogi od njih sa skromnim prihodima. Bitno je da oni govore djeci i unucima zbog čega doniraju. Bitno je da se zna što sve na primjer UNICEF ili SOS-dječje selo čine za djecu zahvaljujući donacijama, a čine mnogo. Kao što kaže Marina Škrabalo, upraviteljica Zaklade Solidarna, solidarnost treba postati novo normalno. Navela sam primjere organizacija čije je transparentno ulaganje doniranog novca standard dobre prakse“, zaključuje prof. Ajduković, koja je, inače, vodila i opsežna istraživanja „Indikatori dobrobiti i siromaštva djece u Hrvatskoj u doba krize: Kako prekinuti začarani kruga siromaštva djece?“ te „Ekonomske poteškoće obitelji, psihosocijalni problemi i obrazovni ishodi adolescenata u vrijeme ekonomske krize“.
Što bi trebalo činiti da djeca odrastaju u uravnotežene osobe, veliko je pitanje, kako za roditelje, tako i za stručnjake i državu. Naša sugovornica upozorava da bi osnovni zadatak društva trebao biti da se očuva zadovoljstvo koje osjećaju kao mali.

Pokrenuta je akcija “Besplatan obROK u školi za svu djecu” i  često čujem pitanje zbog čega bi država, k tome u krizi, plaćala obrok i djeci bolje stojećih roditelja. Reći ću vam zašto – da sačuvamo obraz siromašnijoj djeci!

„Potrebno im je pomoći da budu zadovoljni životom u cjelini, a to im možemo olakšati tako da ih učimo kako da se nose s neugodnim raspoloženjima, da prihvaćaju sami sebe, da imaju pozitivne odnose s ljudima… Prihvaćanje i preuzimanje odgovornosti i obaveza značajni su instrumenti u procesu učenja za život. Iznenadilo me je, recimo, što je ovo istraživanje pokazalo, i to u svim dobnim skupinama, da samo 25 posto dječaka i 30 posto djevojčica u dobi do 11 godina pomaže u kućanskim poslovima, a upravo to je jedan od najjednostavnijih načina da se djecu uči prihvaćanju i preuzimanju odgovornosti i obaveza te tome što to znači biti aktivan član svoje obitelji“, kaže prof. Ajduković.

RODITELJI SKLONI IDEOLOGIZACIJI SREĆE

Dodaje da se može postaviti pitanje jesu li roditelji, koji ne misle da je potrebno uključivati djecu u redovne obaveze u kućanstvu, opterećeni ideologizacijom djetinjstva vidljivom u ideji da je prioritet sreća, pa ako dijete nije sretno što mora iznijeti vrećicu sa smećem, onda i ne mora. Nužno je osvijestiti, kaže, da se takvim pristupom djetetu ne osigurava ono što mu je razvojno važno u procesu odrastanja – svijest o odgovornosti i obvezama.

„Zanimljivo je usporediti Hrvatsku s istim istraživanjem u drugim zemljama. Naši učenici od 2. do 4. razreda su pri vrhu Europe kad je riječ o općem zadovoljstvu školom, a pratili smo tri aspekta: zadovoljstvo onim što su naučili u školi, zadovoljstvo drugom djecom i zadovoljstvo odnosom s nastavnicima. Njih oko 90 posto zadovoljno je u školi. Onda dolazimo do 6. razreda i padamo ispod prosjeka drugih zemalja koje su sudjelovale u istraživanju. Odjednom imamo eskalaciju nezadovoljstva. Tada je samo 75 posto učenika zadovoljno u školi. Raste nezadovoljstvo drugom djecom i opada osjećaj da je nastavnicima stalo do njih. To je posljedica pritiska na djecu koji se pojačava u višim razredima. Nema više sigurnosti nižih razreda osnovne škole, kad su četiri godine imali jednu učiteljicu ili učitelja. Sad imaju više zahtjevnijih predmeta, puno nastavnika, manje usklađenosti među njima. Očito je da već kad imaju 11 ili 12 godina u njihov svijet ulazi konkurencija. Sve postaje predmet natjecanja. Djeca u 6. razredu su nezadovoljnija i prijateljstvima u školi. Tu se prvi put snažno suočavamo i s padom solidarnosti. Čak 30 posto djece reklo je da sumnja da bi im druga djeca u nečemu pomogla. Ovo istraživanje ocrtava svijet odraslih. Jer, ako djeca imaju problem sa solidarnošću, to je zbog odraslih koji ih tome nisu naučili“, ističe prof. Ajduković.

U 6. razredu osnovne škole snažno se suočavamo s padom solidarnosti. Čak 30 posto djece sumnja da bi im druga djeca u nečemu pomogla…

Rana adolescentska dob prvi je veliki životni izazov. Tada se djeca počinju osjećati nesigurnije u školi, manje su zadovoljni vršnjačkim druženjima, manje se i druže, manje su zadovoljni nastavnim gradivom i nastavnicima… Djeca koja su u osnovnoj školi doživjela nasilje u vidu odbacivanja i ruganja zbog siromaštva otkrila su u ranije provedenim istraživanjima da su olakšanje doživjeli tek kad su došli u srednju školu. Na pitanje zašto odgovor je bio da su tamo bili među svojima, kaže prof. Ajduković.

ZBOG STIGMATIZACIJE SVATKO U SVOME JATU

„To znači da su kroz izbor obrazovnih programa siromašnija djeca birala društvo druge siromašnije djece, a bogati su se družili s bogatima. Među „svojima“ siromašnija djeca nisu osjećala stigmatizaciju i pritisak“, objašnjava prof. Ajduković. Mnoga važna svjetska istraživanja pokazala su, nastavlja, da je izloženost vršnjačkom nasilju u dobi od 11 do 13 godina izrazito traumatizirajuće iskustvo. Ono dijete jako oblikuje, utječe na njegovu sliku o sebi i samopouzdanje. Stoga, od dječje dobi treba učiti djecu da je isključivanje i odbacivanje drugih loše te ih poticati da grade prijateljstva. No, u ovom našem individualiziranom i konzumerističkom vremenu i društvu to nije uvijek lako, kaže naša sugovornica. Zbog svega navedenog važno bi bilo uvesti preventivne programe u području mentalnog zdravlja već od 5. razreda osnovne škole.

kroz izbor obrazovnih programa siromašnija djeca birala su društvo druge siromašnije djece, a bogati su se družili s bogatima. Među „svojima“ siromašnija djeca nisu osjećala stigmatizaciju i pritisak…

„Potrebno je u nastavni program ugraditi sadržaje koji će jačati životne vještine i olakšati djeci da se nose s emocijama. U ranijim istraživanjima koja smo provodili među srednjoškolcima, uz podršku Hrvatske zaklade za znanost, dobili smo podatak da se 15,7 posto učenika prvog razreda srednje škole u zadnjih godinu dana namjerno ranjavalo. Najčešće su to djevojčice i djevojke iz obitelji kako ispodprosječnog, tako i iznadprosječnog materijalnog statusa. Većina kaže da im to pomaže u smanjivanju negativnih emocija, uključujući bijes, tugu i osjećaj odbačenosti. Oni time smanjuju emocionalnu bol, jednako kao što je pretila djeca pokušavaju smanjiti pretjeranom konzumacijom hrane. No, samoranjavanja počinju već u 6. i 7. razredu, i u tome prednjače djevojčice, koje, k tome, poučavaju jedna drugu kako da to čine. Ne kažu „Nemoj to raditi“ nego „Daj da ti pokažem kako se još možeš ozlijediti“… Nanošenjem bola sebi uzimaju predah od emocija s kojima se ne mogu nositi. Zato je važno učiti djecu da se znaju nositi s emocijama. To ukazuje i na potrebu uvođenja rodno osjetljivih programa prevencije u području mentalnog zdravlja, koji vode računa o specifičnim potrebama djevojčica i dječaka…“, kaže prof. Ajduković.
Jedan od ciljeva istraživanja je osnaživanje stručnjaka raznih profesija koji rade s djecom, a oni bi, smatra prof. Ajduković, najprije morali biti bolje plaćeni, trebalo bi ih biti više i trebaju imati organiziranu potporu koja će im omogućiti da se kvalitetnije nose s izazovima rada u društvu koje se ubrzano mijenja.

Izloženost vršnjačkom nasilju između 11 i 13 godina ostavlja trajnu traumu

„Pandemija je razotkrila mnoge probleme. Djeca imaju povećane emocionalne potrebe i manju motivaciju za rad, a stručnjaci koji bi im trebali pomoći i sami se nose s mnogim problemima koji se odražavaju na njihov rad – od toga da pred sobom imaju nove izazove, da je znatno veći radni pritisak i da su morali prilagoditi svoj način rada, da ih je premalo, do toga da se i sami pojačano brinu zbog neizvjesne budućnosti i proživljavaju strahove…“, upozorava prof. Ajduković, koja u suradnji s UNICEF-om vodi i program „Psihosocijalna podrška stručnjacima socijalne skrbi koji skrbe za djecu tijekom stresnih događaja velikih razmjera i katastrofa“.

  • Tekst je originalno objavljen u prilogu Obzor Večernjeg lista, a nalazi se na poveznici ovdje 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here