Leonida Kifer

Zovem se Leonida. Imam lava (leon) u imenu i sigurna sam da ovo ime ne nosim bez razloga… Ono je utkano u moj put u ovoj dimenziji života na planetu Zemlja. Od rođenja se borim… Borim se kako prihvatiti svoju različitost, borim se za novi dan, borim se za zdravlje… Iako se čini jako izazovno stalno se boriti, danas ću reći da me ti izavoi grade i jačaju…. Guraju me naprijed. Jednako kao što me moji prijatelji, moj mali krug velikih ljudi, gura naprijed.

KORONA GODINA POTICAJ ZA SUOČENJE SA STRAHOVIMA

Jedno od rijetkih pitanja koje se do danas nisam usudila sama sebi postaviti je pitanje – Gdje se vidim za deset godina? Uvijek sam se sama od sebe branila misleći kako mi je život stalna borba za novi dan i da u takvom životu nemam vremena sanjariti što ću za deset godina jer „ionako ne znam kako će mi biti sutra“. Naravno da nitko od nas ne zna što ga čeka u budućnosti, no ova mi je nesvakidašnja korona godina pokazala da je vrijeme suočiti se sa strahovima i oslobođena ponovno graditi sebe… Pa i kroz snove (viziju), razmišljajući gdje sebe vidim za deset godina.

Nikad se nisam usudila Upitati gdje ću biti za 10 godina. Danas s 33 GODINE o tome razmišljam i vidim se okruženu djecom, aktivnu u društvenom poduzetništvu, kao predavačicu o toj grani ekonomije i kako koračam na svojim nogama, iako su mi rekli da to već s 40 više neću moći…

Pišući ovaj tekst, najprije od sebe otpuštam osjećaj bespomoćnosti što ne mogu spasiti cijeli svijet i svako živo biće. Empat sam. Izrazito snažno osjećam emocije i energije. Nema dana da ne pomislim – kome sam danas mogla pomoći, a nisam pomogla, jer nisam znala ili nisam stigla ili… Ovo je samo prva razina otpuštanja osjećaja bespomoćnosti… Čeka me još puno posla u potrazi za snagom i ravnotežom. No, ako me je život ičemu naučio u ove 33 godine, a vjerujem da me svaki dan nečemu uči, onda je to ne bojati se rada na sebi, sa sobom i u sebi.

I zato sanjam da ću za deset godina biti okružena djecom. Obožavam posao koji radim na polju društvenog poduzetništva, obožavam sustav koji imam prilike razvijati kroz svoj rad.  Ipak, prva intuitivna misao o mojoj budućnosti za 10 godina su djeca. Vidim se okružena djecom… I nije mi bitno hoću li roditi… Bitno mi je biti s djecom. Majčinski sam tip osobe i dugo mi je trebalo da prihvatim kao normalno da možda nikad neću roditi, ali i da shvatim da  roditi dijete ne znači uvijek i biti mu mama. Biti mama znači ljubiti, usmjeriti, ohrabriti, podržati, odgojiti… Voljeti iznad svega. I zato mi više nije važno hoću li roditi ili ću posvojit dijete, bitno je dati mu zdrav temelj za život, odgajati ga u duhu poštovanja prema svakom obliku života. Učiti ga razmišljati. I pokazati mu put ljubavi.

To što je visokobrazovana žena ne priječi je da se stalno educira

Iduća misao o meni za deset godina bila je – vidim se u društvenom poduzetništvu. Društveno poduzetništvo je najbolji odraz mene. Uistinu vjerujem u snagu ove posebne ekonomije koja na prvo mjesto stavlja ljude i planet, dok je profit na zadnjem mjestu. Nekako vidim da ću za desetak godina biti jedna od predavačica na temu razvoja društvenog poduzetništva ili zadružnog gospodarstva i da ću na taj način ostvariti svoju ogromnu želju za prenošenjem znanja. Čovjek koji ima znanje je bogat čovjek, no bogatstvo leži u činjenici da ga prenosiš drugima. Tebe će dodatno obogatiti, a drugi neće biti siromašni informacijama.

 Ima dana kad pomislim: “Ne želim život sa stalnom boli, bilo bi lakše da me nema…” A onda se sjetim riječi Ane Rukavine “Želim život”, uspravim svoju kralježnicu zarobljenu skoliozom, dignem se na noge i idem dalje…

Vidim se kako pomažem drugima. Vidim se kako putujem. Vidim se kako ulažem u svoje  obrazovanje. Vidim se kako radim na sebi. Vidim svoj osmijeh. Vidim se kako hodam… O da… Vidim svoje noge kako koračaju tlom. I nije to glupost.

NE SRAMIM SE VIŠE PITATI ZA POMOĆ

Naime, nekako oko moje dvadesete nekoliko mi je liječnika mi je reklo da s obzirom na stupanj zakrivljenosti moje kralježnice koja se bori sa skoliozom, bit će dobro ako s 40 godina budem hodala. Kasnije mi je moj ortoped rekao da se takvo što ne može reći i da se može dogoditi da već sutra neću moći hodati. Shvatila sam koliko je važno upravo to da mislima o budućnosti vidim i gledam sebe kako hodam i poslije te četrdesete. I oko toga sam načisto sama sa sobom, što znači da su sljedećih desetak godina prihvatiti svaku moguću pomoć kako bi moje noge nejednake dužine nastavile koračati. Neću se više sramiti pitati za pomoć. Sačuvat ću svoje zdravlje što je više i duže moguće… Jer zdrav čovjek uistinu može sve, dok god djeluje srcem.

Imam svoje krize, naravno. I imat ću ih uvijek… Padovi su sastavni dio svakog životnog dizanja. Ima dana kad pomislim – Ne želim život sa stalnom boli, bilo bi lakše da me nema. A onda se sjetim riječi novinarke Ane Rukavine, koje su me opalile i prže me i danas, koje su na tako jednostavan način pokazale da nam je život ogroman poklon, pa makar bio upakiran u razne izazove… Ana je rekla: “Želim život.“

Uvijek aktivna, surađuje s udrugama, nastupa u predstavama, govori javno o položaju invalidinih osoba, obrazuje se…

Ta misao ŽELIM ŽIVOT uvijek uspije pokrenuti onu malu Lavicu u meni… Ona mi ne dopušta padnem u ralje crnila iz kojeg se teško izvlači. A o crnilu uvijek mogu pričati, itekako! Tijekom četiri godine nezaposlenosti kao mlada visokoobrazovana osoba navukla sam dijagnozu teške depresije.  No, previše je oko nas crnila da bih razmišljajući o budućnosti za deset godina na to trošila riječi. Želim i znam da ovakva kakva sam, drugačija, ali nasmijana, mogu  donijeti drugima nadu i optimizam. ŽELIM ŽIVOT je nešto najsnažnije što sam ikad čula… Tek kad vidiš nekoga tko je svjestan da gubi život, shvatiš koliko si, usprkos svemu, sretan čovjek. I sretna sam… Znam da mogu sve dok god sam živa… I dalje ću nositi s ponosom svoj invaliditet jer je on dio mene… Nije samo etiketa koju mi je društvo nametnulo. Napravila sam sve što je u mojoj moći da to bude i ostane moja supersnaga.

I još nešto za kraj – važno je ne zaboraviti vjerovati u svoje snove, jer oni su tu da nas pokreću, motiviraju i da ih pokušamo ostvariti…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here