Mladenka Šarić

Zamislimo za dva-tri desetljeća od danas neki kviz tipa Milijunaša ili Potjere i pitanje koje bi glasilo otpilike ovako: “Godina je 2020. Prošlo je deset godina. Upravo je završeno još jedno suđenje u najvećoj korupcijskoj aferi u povijesti moderne Hrvatske. Pale su još jednom nepravomoćne presude. Počinje još jedan žalbeni postupak…  U međuvremenu, jedna je sutkinja umrla. Jedna je optuženica umrla. Glavni je optuženik ostao na nogama, ali u sudnicu je dolazio sa štakom. Jedna politička stranka optužena da je kriminalna organizacija. Znate li o čemu je riječ?” Hoće li se kad prođu ta zamišljena dva-tri desetljeća od danas itko uopće sjećati afere koju su opisivali kao najveći korupcijski slučaj u modernoj Hrvatskoj? I kakva će Hrvatska tada biti? Nažalost, to u velikoj mjeri ovisi o pravosuđu, a ono ne ulijeva previše nade da je sposobno ispraviti anomalije koje kreira politika.

IZNEVJERENE NADE I OČEKIVANJA

Ovo zamišljeno pitanje koje bi neki voditelj nekog kviza postavio nekom natjecatelju za dva-tri desetljeća do danas samo za sebe odgovara na pitanje zbog čega toliko velika sumnjičavost prema sposobnosti i spremnosti pravosuđa da bude korektiv društva. Najkraći opis rezultata desetgodišnje trakavice poznate po imenu Fimi medija je – dvije pokojnice, jedan bolesnik, fantomski milijuni kojima se ne može ući u trag, velike riječi o borbi protiv korupcije u koje više nitko ne vjeruje, potonuće nade da Hrvatska može postati zdrava i na kriminal otporna država jer ima snažno, fokusirano, politički neovisno pravosuđe kojemu će jedini autoritet biti Ustav i zakon.

Pravda je mit koji se u Hrvatskoj neprestano urušava

Te 2009. godine kad je Ivo Sanader podnio ostavku na premijersku dužnost još sam bila duboko u dnevnom političkom novinarstvu. Nedugo nakon toga otvorene su brojne istrage protiv njega zbog korupcijskih afera. Sjećamo se njegova bijega i uhićenja. Nije trebalo predugo čekati ni na podizanje optužnica. Afere i istrage povezane s njima redale su se jedna za drugom. Razn politički likovi nizali su se jedan za drugim odgvarajući na pitanja istražitelja. Sanaderovo privođenje i suđenja koja su uslijedila bili su događaji koji su u izranjavanom društvu probudili kolektivnu nadu da stvarno počinje neki preokret u kojemu će korupcija uvezana s visokom politikom biti kažnjavana, da počinje vrijeme u kojemu neće lopovi biti nedodirljivi, u kojemu će pravosuđe postati čvrsta točka sustava, čvrsti obrambeni zid protiv politički umreženog mafijašenja… Predziđe koje neće biti moguće zaustaviti, usporiti, omesti u provođenju misije zaštite društva kroz zaštitu i provođenje zakona. Koje li zablude?

PRAVOSUĐE ODGOVORNO ZA DEPRESIJU DRUŠTVA

Nije da pravosudnih postupaka nema. Ima. Ali, dojam je isti kao da ih i nema. Nema pravde. Nema presuda. Sve se zavlači. Od odugovlačenja tih bolesnih trakavica od depresije je oboljela cijela nacija. Nitko više od toga ne oekuje baš ništa. Katarza je izostala. Ugasila se nada da će sudovi svojim presudama učvrstiti temelje ove države. I dalje je ovdje najcjenjenija ona poruka iz Titova doba da se “nećemo valjda držati zakona k’o pijan plota” i ona da pred zakonom postoje “jednaki” i “jednakiji”. Udar bilo koje vrste na zakone i Ustav treba bi za pravosuđe biti kao neka vrsta proglašenja rata. Oni bi trebali biti branitelji. Trebali bi Ustav i zakone braniti kao što su golobradi i zamalo goloruki momci prije 30 godina branili ovu državu od agresora. S istim onim žarom. Sa sviješću o važnosti posla koji obavljaju. S idejom da biti sudac u korumpiranom društvu znači biti branitelj pravne države i demokracije. Da biti sudac u takvom društvu znači biti zastupnik budućnosti koja će počivati na pravu, zakonu, Ustavu.

Neprihvatljivo je i jadno da postupci za korupciju traju deset godina i da ni tada nema konačnog pravorijeka. Neprihvatljivo je da neki postupci, poput onoga u slučuju Nadana Vidoševića, nisu ni blizu nekog raspleta, a prošlo je, evo, sedam godina… Neprihvatljivo je da ljudi optuženi da su pokrali Hrvatsku i dalje žive kao da je to tek neka usputna mrlja na njihovu skupom kaputu. Nitko nije deložiran, nitko nije ništa vratio, nitko nije ništa izgubio, osim obraza, ali to im ionako nije relevantno… Hrvatska je već godinama zemlja u kojoj caruju pesimizam i potpuno nepovjerenje u institucije. Po tome prednjačimo među članicama EU. Ako se pitate zašto, pogledajte u pravosuđe. Pogledajte tzv. velike slučajeve. Pogledajte rezultate. Pogledajte… Sve će vam biti jasno…

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here