Mnogi ljudi koji su se suočili s dijagnozom neke bolesti koju opisujemo riječima opaka, teška, fatalna, smrtonosna, tragična… govore o stigmatiziranju koje su doživjeli u svojoj okolini i koje ih je toliko pogodilo da im se ponekad činilo da teže podnose obilježenost bolešću od same bolesti. Mnogim je ženama bilo nevjerojatno, primjerice, da je spontano suosjećanje okoline izazvano spoznajom da su oboljele od, recimo, karcinoma dojke (amože biti i bilokoja druga vrstaopake bolesti) odjednom zamijenila hladnoća i distanciranje te iste okoline koja ih je odjednom neverbalnim postupcima i znakovima stigmatizirala kao one bolesne, one koje će umrijeti, one koje više nisu sposobne raditi, one koje ne mogu biti efikasne majke… Ako, dakle, stigmatiziranje prati ljude koji su se razboljeli od bolesti koja će nauditi samo njima, nije teško zamisliti s kakvomse stigmom suočavaju ljudi zaraženi koronavirusom, ljudi kojima je naložena samoizolacija jer su možda zaraženi i ljudi koji su oboljeli od Covida-19. Iako je prvi poriv njihove okoline bilo suosjećanje, vrlo brzo počinjale bi prevladavati negativne neverbalne poruke poput onih da su sami krivi, da nisu bili odgovorni, da su lakoumni, da su opasni, da netko drugi zbog njihova neodgovornog ponašanja može umrijeti…

Osuda okoline može boljeti gore od same bolesti

Za one koji nisu sasvim sigurno recimo da je društvena stigma negativno etiketiranje, stereotipiziranje, diskriminiranje ili posebno tretiranje osoba koje imaju određene karakteristike ili specifičnu bolest, definicija je koja se može doznati na stranici Psihološka pomoć. To znači, kaže definicija, da su osobe negativno obilježene samo zato što imaju dijagnozu, u ovom slučaju COVID-19. Takvo etiketiranje može negativno utjecati na oboljele, kao i na njihove njegovatelje, obitelj, prijatelje i zajednice. Osobe kojima nije dijagnosticirana bolest, ali su u istom kućanstvu s oboljelim ili dijele ne druge karakteristike, također mogu patiti od stigme. Trenutna epidemija COVID-19 izazvala je društvenu stigmu i diskriminatorno ponašanje prema ljudima određene etničke pripadnosti, kao i prema svima za koje se smatra da su bili u kontaktu s virusom.

Stigmatizacija ne koristi nikome. Važno je potruditi se da jedni drugima olakšamo sadašnju situaciju, da vježbamo empatiju i dijelimo podršku, da budemo jedni uz druge i onda kad nam se čini da nemamo snage biti ni sami uz sebe…

Pacijenti širom svijeta koji su preživjeli Covid-19 svjedoče da su doživjeli društveno stigmatiziranje i koliko ih je pogodila bešćutnost kojoj su bili izloženi ne samo oni, nego i njihove obitelji. Odjednom su, govore, svi bili sumnjivi, bap kaoda su bioteroristi. U Hrvatskoj je već neko vrijeme problem detektirati kontakte osoba koje su pozitivne na koronavirus, između ostalog i zbog stigme koja ga prati. Psiholozi ističu ovaj problem kao jednu od značajnih zapreka u borbi za obuzdavanje pandemije. Upravo osuđujuće i diskriminatorno ponašanje prema pozitivnima na koronavirus i obiljelima od Covida-19 motiviraju ljude sa skrivaju da su pozitivni, da ne otkrivaju svoje kontakte, da izbjegavaju samoizolaciju… U osuđujućem okruženju mnogi će ljudi izbjegavati na vrijeme potražiti liječničku pomoć, što može za posljedicu imati to da k liječnicima ili u bolnicu dođu prekasno da bi im se pomoglo ili toliko kasno da će prije ozdravljenja proći kalvariju. Kako ne bi bili sumnjivi mnogi će izbjegavati ponašati se prema preporukama, jer bi, smatraju, osamljivanje i povlačenje od društva moglo biti pročitano kao da su nositelji virusa koji to ne žele priznati…

Uglavnom, pandemija ima puno slojeva. Iako je, naravno, najvažniji ostati zdravi i izliječiti se ako se razbolimo, nije manje važno ni potruditi se da jedni drugima olakšamo sadašnju situaciju, da vježbamo empatiju i dijelimo podršku, da budemo jedni uz druge i onda kad nam se čini da nemamo snage biti ni sami uz sebe. Stigmatizacija ne koristi nikome. Njezini zarobljenici su i osobe koje su žrtve stigmatizacije, ali i oni koji je provode, jer ni oni se ne mogu izvući iz okova straha, a “brane” se od njega tako da traže krivce iosuđuju ih…

Strah, tjeskoba i zbunjenost u sudaru s nepoznatim virusom i bolesti za koju još ne postoji lijek normalni su i očekivani, ali nikako nije dobro dopustiti da potiču stvaranje štetnih stereotipa i stigme. Stigmatiziranje može pojačati društvenu izolaciju oboljelih, time doprinijeti situaciji u kojoj se virus brže širi. Sve to može rezultirati teškim zdravstvenim problemima i poteškoćama u kontroli izbijanja bolesti, upozoravaju stručnjaci na portalu preko kojeg se može dobiti i psihološka potpora – Psihološka pomoć 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here