Mladenka Šarić

Mizoginija – netrpeljivost i mržnja prema ženama nije prihvatljiva od koga god dolazila. Nije prihvatljiva u izričaju predsjednika države Zorana Milanovića dok s visoka, sladostrasno, beskrajnom bujicom vrijeđa saborske zastupnice. Nije bila prihvatljiva ni u riječima saborske zastupnice Dalije Orešković kad je svojedobno izrekla da je moguće da su tadašnjoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović umjetne trepavice zamaglile pogled pa ne vidi kako građani žive. Nije prihvatljivo kad netrpeljivost, prijezir ili mržnju prema ženama izrekne bilo tko, bio javna ili anonimna osoba, bio muškarac ili bila žena… Jednostavno nije prihvatljivo. Nije normalno. I nije duhovito. I ne može biti opravdano.

A nikako, baš nikako, i pod nikakvim okolnostima ne smije se prihvatiti i opravdati ako dolazi od visoko pozicioniranog javnog dužnosnika, što predsjednik države jest, bez obzira na to je li on nečiji politički izbor ili nije. To bi trebala biti crta preko koje razumijevanje i tolerancije neće prijeći. Nažalost, u stvarnosti nije tako. Za verbalno nasilje koje nam je demonstrirao predsjednik države mnogi su pokazali razumijevanje i pokušali relativizirati ne samo ono što je izgovorio, nego i činjenicu da je to izgovorio saborskim zastupnicama prikazati kao alibi za skandalozne obračune na osobnoj razini jer one su, eto, javne osobe. A onda je, samo dan poslije, nastavio sa svojom stand up tragedy, nastvljajući napadati i bosti sve žene redom koje su se usudile reći da je pretjerao, da je istupio seksistički, pa je vrijeđao i pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova Višnju Ljubičić, ženske udruge, a na čelu su, naravno, B.a.b.e i njihova dugogodišnja aktivistica Sanja Sarnavka, pa novinarke, analitičarke, sve koje su umislile, kaže, da su Amazonke… Jer, nažalost, oko ove priče digle su se u najvećoj mjeri žene. Ipak, puno je onih koje ne vide problem u predsjednikovim istupima, koje mu povlađuji i podržavaju ga, poručujući “sestrama po spolu” što su se uzjogunile i da ih je više dosta…

KAO KRVOLOČNI TABLOID

Zapravo je nevjerojatno bilo čitati ovih dana po društvenim mrežama da je predsjednik  Milanović bio sasvim u pravu kad je onako “mačistički”, s puno žestine i pravedničke ljutnje rekao zastupnicama Marijani Puljak i Daliji Orešković što ih ide nakon performansa tijekom kojega su postavljale tablu s oznakom “Ured predsjednika Republike Hrvatske” pred vratima zloglasnog “kluba” u Slovenskoj 9, gdje je uhićenik Dragan Kovačević ugošćavao političku elitu i druge vrste kompanjona, među njima i šefa države baš u vrijeme korona-karantene.

Nastup koji nam je demonstrirao Milanović u napadu na dvije saborske zastupnice – ne na njihovu političku akciju! – može samo potaknuti javne i anonimne divljake i nasilnike da budu još više divlji i nasilni…

Pa da vidimo, dakle, čime je to šef države razmontirao performans zastupnica kao neprikladan, promašen, pretenciozan? Kojim je to argumentima pokazao i dokazao da je to bila nepotrebna, minorna i promašena politička akcija? Tko je iskren i pošten priznat će – ničim. Baš ničim! Nije analizirao njihovu akciju pred Slovenskom 9, nego se u maniri najkrvoločnijeg urednika najkrvoločnijeg tabloida obrušio na njih kao osobe, na njihov život, postignuća, nastojeći ih što više omalovažiti i uvrijediti.

Što je, dakle, najšira javnost doznala o zastupnicama koje su toliko iziritirale predsjednika? Doznala je da su obje “samodopadne narikače”. Doznala je da je Dalija Orešković “drugorazredna odvjetnica koja do 36. godine života, kad se javila na natječaj za predsjednicu Povjerenstva za sukob interes, nije postigla ništa u životu, da se šlepala uz bivšeg supruga, da je sumnjiva mentalnog stanja je jer je pomislila da kao takva može biti predsjednica države…” I bilo je tu još puno toga, nevjerojatna koncentracija netrpeljivosti koja je eruptirala kao blato iz predsjednikovih usta. O Marijani Puljak, pak, najšira je javnost doznala da je “radila u banci gdje je kao informatičarka postavljala kreditne zamke hrvatskim građanima, da je nekoliko puta bezuspješno pokušala ući u Sabor, a sad je, eto, uspjela jer je u ovom sazivu ušlo sve s koca i konopca…”

Između Milanovićeva mizoginog istupa i teze koju je svojedobno u Saboru izgovorio Anto Kovačević, političar iz ne tako daleke davnine, da  je “žena za madraca, a ne za mudraca” nema suštinske razlike…

Po količini informacija o zastupnicima, od kojih se nijedna nije ticala performansa u Slovenskoj 9 i poruke koju su pokušale poslati, vidjelo se da se predsjednik jako dobro pripremio za obraćanje novinarima. Proučio ih je. Bavio se njima, njihovim životima, raspitao se malo okolo, dobro da se u tom inu verbalnog nasilja nije pozvao na dobro upućene neimenovane izvore… Nije tu bilo afekta, nego čisti predumišljaj i priprema. A da je zaplesao po tankom ledu i da je toga bio itekako svjestan potvrdio je i sam kad je u toj nezaustavljivoj, skandaloznoj tračerskoj tiradi rekao da se nada kako ga neće optužiti za seksistički udar na njihovu ženskost, jer se ne radi o tome. Ma, stvarno, predsjedniče?! A o čemu se to radi ako govorite o tome da bi jedna prozvana bez muža bila nitko i ništa, a drugoj se rugate da je vaša vršnjakinja, pa je zato pitate gdje je bila dosad u životu…? Pri čemu očito zaboravljate da ste za hrvatsku javnost i vi bili “nitko i ništa” dok vas Ivica Račan nije “izmislio”. No, nećemo sad o tome.

ŽENE IPAK NEŠTO MANJE VRIJEDE

Problem mizoginije je što je duboko ukorijenjena u svijest i društvo, toliko da se vrlo često niti ne doživljava kao nešto neprihvatljivo. Primitivizam i netrpeljivost prihvaćaju se kao nešto duhovito, društveno prihvatljivo, čak i zasluženo, zbog čega Milanovićevi branitelji i braniteljice po društvenim mrežama tumače da je sve u redu jer su zastupnice dobile ono što su tražile. U redu je, recimo, rugati se “glupim plavušama”, “lajavim punicama”, “ženama koje jedino što dobro znaju je trošiti pare koje jezaradio muž”… No, samo korak dalje od viceva ili točno iza njih nalazi se sustav vjerovanja u kojemu žene ipak vrijede nešto manje (ako ne i puno manje). Mnoge se stvari u jednom društvu ne mogu propisati. Odnosno mogu, ali to ne jamči promjenu. Kao što je, uostalom, propisano da je zabranjena bilo kakva vrsta diskriminacije, pa je u stvarnosti susrećemo na svakom koraku i u raznim oblicima.

Kad je riječ o mizoginiji i sličnim pojavama važniji od propisa je osobni sustav vrijednosti svakog pojedinca. I kad nema propisa, moralno kvalitetan pojedinac učinit će razliku, educirat će, poslat će poruku da ako je nešto prihvaćeno ne znači i da je prihvatljivo. Predsjednik države morao bi raditi i to – educirati društvo ukazujući mu na njegove manjkavosti i pokazujući kako bi bilo ispravno postupiti. Nažalost, do tog ideala nismo došli. I možemo reći da nema suštinske razlike između Milanovićeva mizoginog istupa i teze koju je svojedobno u Saboru izgovorio Anto Kovačević, političar iz ne tako daleke davnine, da  je “žena za madraca, a ne za mudraca”.

Nastup koji nam je demonstrirao Milanović u napadu na dvije saborske zastupnice – ne na njihovu političku akciju – može samo potaknuti javne i anonimne divljake i nasilnike da budu još više divlji i nasilni. Kako društvo u kojemu prečesto svjedočimo da postoji zabrinjavajuće visok stupanj tolerancije na nasilje svake vrste može ozdraviti ako šef države šalje poruku da je omalovažavanje i vrijeđanje sasvim prihvatljiv način ponašanja?

  • Naslovna fotografija: HRT

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here