Tatjana Jakovljević, coach

Empatija prema drugome sposobnost je da uđemo u njegove cipele. Da osjetimo što ta druga osoba osjeća, ali i da spoznamo što ta druga osoba misli, kako funkcionira, što ima za reći. Empatija nije samo lijepa osobina. Ona je ključna u svakom odnosu i interakciji s ljudima, u obitelji, s prijateljima, na poslu, u vođenju timova i organizacija. Ona je osobina velikih ljudi, uspješnih vođa i lidera. Osvijestiti da je svatko od nas mješavina čiste esencije, svoje iskonske Mudrosti, ali i Sabotera – čvrstih uvjerenja, vjerovanja i naučenih ponašanja, koji nas od nje odbacuju, prvi je korak prema prihvaćanju svakoga oko nas. Ali i samoga sebe. Jer empatija je i suosjećanje i ljubav prema samom sebi.

Često ne razumijem samu sebe, ne osjećam, ne odobravam svoje riječi i postupke, ljutim se na sebe zbog svojih pogrešaka i propusta, činim se manje vrijednom, ili sam, pak, arogantna, cinična, narcisoidna. Grizem se zbog krivih odluka, moj Perfekcionist to ne dopušta.

Ili pak bježim u Žrtvu, pa se žalim ili sam stalno razočarana ljudima i događajima. Čak i znam točno što će se dogoditi. Često se osjećam krivom ili se sramim.

Ili sam stalno kao uvijek Preoprezni previše zabrinuta što će biti dalje i gotovo da vjerujem da ću ako briznem moći izbjeći negativne situacije.

Ili moj Saboter koji želi svima ugoditi i svima se svidjeti – Udovoljavač, misli da udovoljavajući drugima zaslužuje poštovanje i prihvaćanje, ljubav.

Borba s unutarnjim Saboterima traje stalno…

Ili sam Controlfreak koji misli da kontrolirajući druge može kontrolirati i odnose i situacije. Bez mene bi ionako sve propalo.

Ili sam pak Hiper-racionalni koji vjeruje da sve, pa i međuljudske odnose, može riješiti razumom, malo osjećajima. Nema tu mjesta za osjećaje, pa posao je u pitanju! Pravo je pravo, a krivo je krivo!

Ili izbjegavam konflikte? Stavljam stvari pod tepih i mislim da će tako nestati. Izbjegavam neugodne situacije, a volim svoju udobnost i rutinu.

Ili vjerujem da sam vrijedna samo onoliko koliko postignem. Moram biti najbolja. Vrijedim sve dok sam uspješna i dok drugi misle dobro o meni.

Stalno sam nemirna. Ne zaustavljam se. Nemam vremena. Stati znači prestati, odustati. Ispod površine krije se nervoza, strah i bijeg od sadašnjosti…

Čini vam se poznato?

U vrtlogu života i obaveza često smo nestrpljivi, frustrirani, nervozni, osuđujući. Preplavljeni negativnim emocijama u drugima vidimo samo negativne osobine, na njih reagiramo i njima hranimo svoja stečena uvjerenja, svoje Sabotere. A kako bi bilo da u toj drugoj osobi vidimo njegovu čistu, iskonsku esenciju, ne njegove negativne Sabotere koji izazivaju i pojačavaju naše?

Od svih moći našeg pozitivnog mozga empatiju je najteže razviti. Naš negativni mozak stalno je usredotočen na ono što ne valja, što fali, što je negativno ili loše. Tako nam uzima vrijeme i snagu, uskraćuje nam kreativnost i fokusiranost, lišava nas osjećaja zadovoljstva i ljepote življenja.

Zamislite li sebe kao djevojčicu, teško da možete osjetiti išta drugo osimčiste ljubavi…

Možete li na trenutak zatvoriti oči? Udahnuti tri puta, trbuhom. Možete li zamisliti osobu s kojom ćete se sresti danas, sutra, koja bi mogla dobiti nešto od te vaše empatije? Možda ste bili nestrpljivi prema toj osobi, ili vas je iritirala, frustrirala, ili ste je na drugi način osuđivali.
Sada zamislite kako je ta osoba mogla izgledati kao petogodišnje dijete. Zamislite njezino lice, velike, širom otvorene dječje oči, kosu, izraz lica, neobuzdan smijeh, geste, njezinu naivnost i nevinost. Zamislite što je ta osoba bila kao dijete, zamislite lijepu esenciju njezinoga stvarnog JA skrivenu ispod Sabotera koji vam smetaju. Ono je još uvijek ovdje, iako nešto skriveno. To što je u njoj skriveno važnije je od njezinih manje poželjnih Sabotera koji vam se ne sviđaju. Ako pogledate duboko, osjetit ćete njezinu osjetljivost i ranjivost. Vidite potrebu za suosjećanjem koju ta osoba treba i zaslužuje.

To možete raditi i kada ste na telefonu s tom osobom. Samo upotrijebite svoju maštu. Umjesto da već smišljate što ćete joj odgovoriti. Može biti i zabavno! A može se raditi i otvorenih očiju sljedeći put kada susretnete tu osobu. Zaista pogledajte oči te osobe, prebrojite trepavice, vidite usta, lice, kosu, pokrete, dobro slušajte što govori, kako diše, što radi s tijelom i rukama.

A volite li sebe?

Suosjećanje prema sebi ne rješava naše probleme. Učiti živjeti u miru sa svojim manama i teškim životnim uvjetima – u ovo doba krize nakon pandemije to može biti gubitak prihoda, promjena u odnosima, na poslu, vlastita zabrinutost o nepovoljnim prognozama – ne znači popravljati vanjske uvjete. No, vježbanje empatije prema samom sebi može utrti put hrabrosti, otpornosti u budućnosti, kreativnim rješenjima, uvođenju blagosti i oprosta prema samom sebi, pogotovo u okolnostima koje su nam bolne.

Nije lako voljeti sebe bezuvjetno…

Možete li uzeti neku svoju sliku iz ranog djetinjstva? Možete li ju stvarno pogledati? Pogledajte to biće. Možete li osjetiti išta drugo osim čiste ljubavi prema tom djetetu? Kad mu pogledate duboko u oči, kosu, usta, lice? Pogledajte mu ruke i položaj tijela. Ne njegove mane i naučena ponašanja koje je trebalo da opstane u životu, već njegovu ljubavi vrijednu, iskonsku Mudrost, njegovu esenciju, njegovo istinsko JA skriveno ispod njegovih Sabotera. Poklonite mu empatiju koju treba i zaslužuje.

Voljeti sebe bezuvjetno nije lako. Češće sami sebi uvjetujemo ljubav. “Bit ću dobro samo da ovo prođe”. “Samo da ovo.. samo da ono” napravim, postignem, doživim uvjetna je ljubav. Biti sa sobom u trenucima kada bi sami sebe najradije napustili izvire iz empatije. Suosjećanje sa samim sobom teško je upravo kad nam je najviše potrebno. A može se vježbati. I naučiti.

  • Tatjana Jakovljević, prof., certificirani je coach (HUC, EMCC), komunikatorica i edukatorica. Vjeruje u neuroznanost, interdisciplinarni pristup i transformaciju.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here