Tamara Jurković

Ima tamo neka rijeka što vijuga plodnim poljima, zelenim ravnicama, što napaja i hrani stoljećima. Ima ona svoju povijest, ima i put koji joj je davno priroda zacrtala, ali koji je čovjek odlučio promijeniti, misleći naivno kako će je valjda ukrotiti. Nije Gacku to zaustavilo, njezini izvori nisu presahnuli, ona svoj put nastavlja i dalje. Čini se sasvim lako ovaj obrazac primijeniti i na ljudima. Ako život postavi prepreku, budi kao voda, ne zaustavljaj se, zaobiđi i nastavi dalje, pronađi svoj put.

Mijenjaju se tako nijanse zelene i plave boje, pred očima promatrača promiče čitava plejada flore i faune kakvu možemo vidjeti malo gdje u Hrvatskoj, pa i u svijetu. I dok smo u nedavnom vremenu pandemije i karantene, na televiziji svjedočili radosti ljudi koji su nakon mnogo godina imali priliku vidjeti dna svojih rijeka i mora, po prvi puta ugledati ribe, u Lici i Gackoj, za takve probleme ljudi ne znaju. Ovdje zemlju rado prebiremo po prstima, ovdje pijemo bistru, izvorsku vodu, ovdje ljudi i životinje imaju pravo na čistoću i zdravlje – prije svega zraka, a onda i zemlje i vode.

Gacka – europska kraljica boje opala

Po mnogo čemu ova rijeka, europska kraljica boje opala, kako je neki nazivaju, ima posebna svojstva. U njoj pastrva raste nekoliko puta brže nego u drugim rijekama, temperatura vode i ljeti i zimi gotovo je jednaka, u njoj se kupaju samo najhrabriji kupači, ali zato u njezinoj ljepoti mogu uživati svi: biciklisti i šetači, sportaši i rekreativci, ribolovci i veslači. Krije tako Gacka u svojoj utrobi čudesan živi svijet, prije svega riba, ali i biljnog raslinja kojim su ljudi nekoć prehranjivali stoku. Teče polako Gacka odnoseći sa sobom sve ono loše i negativno koje se nakupi u svakome od nas. Odnosi brige i probleme, strah od budućnosti i pitanje što i kako ćemo dalje… Kao odgovor, duboko iz zemljine utrobe izvire uvijek nova, mrzla i jedinstvena. Voda koja život znači.

Protok ljudi i energije nemoguće je zaustaviti, dokazale su to mnoge teške okolnosti kroz burnu povijest kojemu je ovaj kraj svjedočio. Ovdje se oduvijek rađaju veliki ljudi, hrabri i dostojanstveni, koji, i kad ih život raspe diljem svijeta, ne zaboravljaju korijene iz kojih su nikli. Nema tog stresa ni umora koje ovakav istinski doživljaj prave, zdrave prirode ne bi mogao odagnati. Bilo da se radi o gnijezdima divljih pataka skrivenima u dubokom šašu, zaklonjenima granama vrbe. Ili o prizorima podvodnog svijeta ljepotice Gacke – štuka i pastrva kako, čekajući koji zalogaj, mirno gledaju svoja posla.

Svega nekoliko dana ili mjeseci potrebno je da se čovjek, u dodiru s prirodom, vrati onom iskonu u sebi. Neki od nas su ga potisnuli, neki samo malo utišali njegov glas, neki u žurbi na njega potpuno zaboravili. Zavirivši u sebe svatko od nas lako će spoznati što mu za sreću treba, koliko je malo za nju potrebno. I dok se primičemo kraju jedne zahtjevne i izazovne školske godine, u kojem su najveću žrtvu dakako podnijela djeca, možda ne bi bilo loše da odgovorni ljudi u ministarstvu obrazovanja u zbilji vide što je to što je istinski važno za dobar i ispunjen život. Ne online, ne virtualno, već onako jednostavno i zdravo. Da steknu dojam koliko dobra djetetu može donijeti jedan sat brige za životinje, da svjedoče izrazu njihova lica kad u živo otkriju tko to u stvari nosi jaja, i od kuda u tetrapak zapravo stiže mlijeko. Tko se to svake godine sa dalekog juga vraća baš u jednu štalu? Vrijedi ovo sigurno više nego sve prezentacije iz prirode i biologije zajedno. I dok jedni tvrde da je sve danas moguće raditi online, da fizički čovjek ne treba nikuda iz vlastitog doma ići – moje je mišljenje suprotno. Nema toga računala koji može nadomjestiti topot kopita i rzaj konja u smiraj ljetnog dana ili razigrani pjev ptica u sunčano, svježe jutro.

Svaki stres na sam spomen ove čudesne doline snova nestaje, ostaje samo spoznaja da smo maleni i prolazni, i da smo blagoslovljeni kutkom Svemira u kojemu smo nikli. Da život nije neprestana borba već veličanstveno putovanje u kojem blagoslov valja udijeliti svakom stvorenju koje nam se na našem putu nađe. Bilo da se radi o nemoćnom piletu, tek izleglom iz tanke opne jajeta ili o labudu koji ponosno pliva braneći svoju obitelj od znatiželjnih pogleda.

Svi smo mi ionako samo putnici na ovoj veličanstvenoj planeti. Valja nam dobro promisliti o našem životnom putu i izborima koje svakodnevno donosimo. Ništa čovjeku u životu nije dano bez velika truda, osim prirode kojom smo nagrađeni. Zato svaki kutak Zemlje valja sačuvati, jer baš u svakom nečiji život počiva. I dok se Zemlja oporavlja od ljudi, osnažujući zdrave, liječeći bolesne, hrabreći uplašene – mi joj to na najbolji način moramo vratiti. Slušajući samo srce, jer sve najvažnije ionako je u njeg stalo.

  • Fotografije snimili Goran Bukovac i Tamara Jurković.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here