Tatjana Jakovljević, coach

„Jedem više kad sam tužna“. „Kad sam pod stresom niti ne znam da jedem“. Jedem previše. Jer se želim zadovoljiti“.
„Jedem i kad nisam gladna. Jer si želim ugoditi“.
„Jedem vikendom. Kad se opustim“. „Najedi se pa si mirna!“
„Mora se pojesti sve s tanjura!“
„Hrana se ne baca!“
„Ne mogu bez slatkog.”
„Ne mogu prestati jesti.“
„Jedva čekam da prođe ova dijeta, pa da ponovo mogu normalno jesti!“

A koji je tvoj izgovor?

Hrana je zadovoljstvo, nagrada, navika, utjeha. Jedemo kad smo sretni i kad se slavi. Kad smo tužni, poraženi i jadni. Naročito pod stresom i u krizi.
Jedemo brzo. Na kraju više ni ne znamo što smo pojeli.
Jedemo iz dosade.
Stalno smo na dijeti.
Znamo da smo pojeli previše. Onda nas napadne osjećaj krivnje. Nije nam dobro…

Hrana kao navika

U stresnim razdobljima nije neuobičajeno da nešto što je normalan, zdrav proces, koristimo u opsegu koji nije zdrav. Za mnoge od nas to vrijedi i kad govorimo i hranjenju. I za to postoje posljedice.
Mi se u biti volimo. Koristimo hranu da se utješimo.
Kada smo pod stresom, tužni, ljuti, usamljeni, zabrinuti, možemo koristiti hranu da prikrijemo bol. Jer se u tom trenutku moramo osjećati dobro.
Sva ta potreba da se utješimo hranom, sva ta potreba da se osjećamo bolje, tako smo naučeni, tako smo navikli. Od davnina i dok smo bili mali. Učili su nas da će nam hrana pomoći da se osjećamo bolje. I najčešće to nije bila i najzdravija hrana.

Emocionalno prejedanje

Snažna potreba za hranom ponekad se javlja kad smo u najvećem emocionalnom minusu. Posežemo za hranom da se utješimo – svjesno ili nesvjesno – kada se suočavamo s teškom situacijom, problemom, kada smo pod stresom ili čak kad nam je dosadno.
Emocionalno hranjenje često vodi do uzimanja prevelikih količina hane, naročito previše visokokalorične, slatke i masne hrane.

Emocionalnu glad pokušavamo zasititi velikim količina.ma visokokalorične hrane..

Uzimanje hrane služi nam kao način da potisnemo ili smirimo negativne emocije. Razdoblja krize kao što je ovo savršen je okidač negativnih emocija koje vode do prekomjernog uzimanja hrane, bilo da se radi o lošim odnosima, problemima na poslu, umoru, financijskim brigama ili zdravstvenim problemima.

Iako neki ljudi u stanju jakih emocija jedu manje, mnogo je onih u emocionalnoj neravnoteži koji jedu impulzivno, previše, ili naizmjence skaču između dijeta i prejedanja, jedu bez pravog zadovoljstva sve što im padne pod ruku.

Emocije nam mogu postati toliko vezane uz prehrambene navike da automatski posežemo za zalogajem svaki put kada smo u stresu ili ljuti, a da uopće ne mislimo što radimo. Hrana nam služi i zato da nam odvrati misli od nečeg zbog čega smo zabrinuti. Ili, ako nas je nešto razljutilo, možemo se tješiti hranom umjesto da konflikt riješimo.

Kad god nas emocije guraju u prejedanje, krajnji rezultat je često isti. Učinak je trenutan, privremen, riješili smo se neugode, a emocije se vrate s dodatnim teretom krivnje. Krug se zatvara – naše emocije potiču nas na prejedanje, zatim se grizemo, osjećamo se loše, i ponovno prejedamo.

Zdrav način pomoću kojeg se nosim s emocijama i hranom

• A kako bi bilo da prije svega napravim dnevnik hranjenja? Da zapišem sve što sam jela i koliko u zadnjih tjedan dana? Ama baš sve! Ponedjeljak to, utorak ovo itd. Ništa drugo. Slova na papiru reći će sve. Jedna klijentica nakon što smo napravile ovaj prvi korak, nazvala me i rekla: „Tatjana, hvala ti! Meni dalje ne treba coaching. Sve mi je jasno“.

• A što da planiram što ću jesti? Da barem malo izbjegnem naglo posezanje za bilo čime?

• U vezi s tim, kako bi bilo da se ne dovedem do točke gdje pregladnim, pa se jednostavno moram prejesti jer nemam emocionalne vještine da se opustim, usporim i usmjerim pažnju.

• Kako bi bilo da stvarno osjetim što je u mojim ustima, a ne samo na tanjuru? Pa da osjetim je li to baš to što moje tijelo sada treba? Rezultati znaju biti poražavajući.

• A da gutam manje količine hrane? Da uživam u mirisu, okusu, temperaturi, teksturi svakog zalogaja? U starom bontonu u Engleskoj preporuka je bila prožvakati zalogaj 32 puta prije nego što se proguta!

• Kako bi bilo da usporim i stvarno uživam u hrani? Odluka o uživanju u hrani i fizički i psihološki je ključna. Iskustvena istraživanja često pokažu da mnogi emocionalni jelci kasnije kažu da uopće nisu uživali u obroku.

• Kako bi bilo da učim tehnike disanja, prisutnosti, joge, koje će pomoći mojoj emocionalnoj samoregulaciji pa tako i posredno, mome odnosu prema hrani i mojem tijelu?

• Kako bi bilo da uvedem skalu sitosti od 5-10? Ocjena 5: onako, jela sam, nisam više gladna. Ako sam na dijeti, savršen trenutak za prestati jesti. Ocjena 6: malo sam previše pojela, neugoda u trbuhu je mala. Ocjena 7: puna, sam, nekako mi hrana nije tako fina kao na početku. Ocjena 8-9: definitivno sam se prejela, otkopčavam se, legnem, možda i nešto protiv žgaravice? Kako bi bilo stati na 5?

• A kako bi bilo da isključim mobitel, TV i budem stvarno sa svojom hranom? Pogotovo kada jedem sama, pregledavam društvene mreže, gledam film, čitam nešto na ekranu. A hrana? Jesam li svjesna da jedem? I što jedem? I koliko pojedem?

• A što kad bih jednostavno prekrižila laž mojeg izgovora kako „treba pojesti sve što je na tanjuru!“ Za slavljeničkim stolovima pogotovo. Kako bi bilo početi s upola manje hrane nego obično, pa vidjeti kamo bi me to dovelo? Polusita, sita, malo previše, puno previše?

• A da se zapitam jesam li uopće gladna? Jesam možda samo žedna? Je li mi dosadno? Jesam li umorna ili nervozna ili nesretna? Ima li nešto drugo što bi sad mogla raditi? A da odem u šetnju, da uzmem knjigu, da nazovem prijateljicu? Ima nešto zdravije što bi sada mogla napraviti?

• A da ne podlegnem iskušenju, da doma ne držim hranu za koju znam da joj ne mogu odoljeti? A da samo petkom kupim čokoladu? Malu? Pa se onda utješim.

• Kako bi bilo da nisam na dijetama koje mi brane masu hrane, a poslije mi moj predmet obožavanja toliko nedostaje da mi žudnja za njim naraste do nezasitnih granica? Da si zamijenim neke od tih namirnica nekim drugim, zdravijim? Pa da se povremeno nagradim?

• A da učim iz pogrešaka? Ako me bilo koje od mojih emocionalnih stanja ponese prema hrani – da se utješim, da si oprostim i sutra krenem ispočetka! Iz toga mogu nešto naučiti. Fokusirati se mogu na pozitivne promjene iako nisam savršena. Dugoročno, to znači promjenu u mojim navikama hranjenja i ponosna sam na njih.

Iz iskustva znam da je ovo mnogima teška, osjetljiva, gotovo intimna tema. Navike u hranjenju često budu okidač i nekih dubljih emocija o kojima nismo željeli pričati. Zato budite nježni prema sebi. Ovo su teška vremena. Udovoljite si, opustite se, nagradite za trud. Oprostite si. To nije samo dobro za vas, već i za sve ljude kojima nešto značite.

* Tatjana Jakovljević, prof., certificirani je coach (HUC, EMCC), komunikatorica i edukatorica. Vjeruje u neuroznanost, interdisciplinarni pristup i transformaciju.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here