Tatjana Jakovljević, coach

Prijatelj svake obitelji počeo me iscrpljivati. Ima li što loše u on-line komunikaciji? Uopće nema sumnje da nam softver pomaže u krizi. Zahvalna sam što postoji i što mi je dostupna sva on-line povezanost kada nema one prave, bliske, čovjeku prirodne.

Prednosti je mnogo. Nekima omogućava dostupnost većih tržišta. Fleksibilniji smo u koncipiranju radnog vremena, odabiru odjeće od struka na dolje, opušteniji smo što se tiče vremena. Ne trebamo putovati do posla iako su nam klijenti daleko. Koncentrirani smo na on-line sastancima jer uži je fokus na temu, ne raspršuje se, učimo da govoriti može samo jedan sudionik. Sastanke možemo i snimati, pa kasnije dalje koristiti. Nebrojeni su webinari i edukacije na kojima zaista možemo širiti znanja i raditi na osobnom razvoju.

GLAVE NA EKRANU

No, mnogi od nas postaju mentalno iscrpljeni od video konferencija, bilo da se radi o poslovnim sastancima, on-line edukacijama ili virtualnom druženju s obitelji i prijateljima.
Osjećam nedostatke puste on-line interakcije u odnosu na odnos u živo.

Danima gledam u kockice i glave na ekranu. Virtualni sastanci, virtualne edukacije, virtualno vježbanje. A moj nenaviknut mozak umori se. Dok jednom možda ne nauči i promijeni se.
S jedne strane nedostaju mi neverbalni znakovi komunikacije. I mislim da je to razlog moga umora. Ne vidim nervozni pomak ruke sugovornika, crvenu žilicu koja zatitra u bjeloočnici dok govori, decentni pomak tijela, temperaturu, miris, disanje.

S druge strane, preopterećena sam neverbalnim. U mene gledaju dvije ili čak dvadeset glava, lampica, pulovera, naočala, biljaka, pasa i knjiga. Pažnju nikako da usredotočim na sadržaj jer oči bježe.

Što se osjećam povezanijom s tim dragim ljudima u ovim okolnostima, to se osjećam nepovezanijom. Nakon dva on-line sastanka dnevno, bio on i poslovan ili privatan, umorna sam.

NEMA ZAMJENE ZA NORMALNU INTERAKCIJU

Što se zapravo događa? Ponašanje koje je pod normalnim uvjetima rezervirano za bliske odnose – dugi direktni pogledi, lice blizu jedno drugog – postalo je naš način komuniciranja s malo poznatima i nepoznatima. Zoom je stvoren za rad on-line, a njegovi alati nisu zamišljeni kako bi oponašali normalnu socijalnu interakciju. A postao nam je upravo to. Zamjena za normalnu socijalnu interakciju.

U svakom socijalnom kontekstu naša je kultura stvorila prihvatljivu razinu intimnosti koju možemo otkriti drugima. Sjetimo se samo zadržavanja osobnog prostora u liftu i kako prodiranje u taj osobni prostor narušava ravnotežu intimnosti.

No, ljudi su brzo prilagodljiva bića. U liftu smo se brzo prilagodili gledajući u kat na koji idemo ili spuštajući pogled dolje u cipele kako bismo ostvarili neverbalnu ravnotežu. To sa Zoomom nije moguće. Na normalnom poslovnom sastanku od desetak ljudi svi pričaju, gledaju u bilješke, gledaju u mobitel. No, vrijeme u kojem dugo zadržavamo pogled na onom drugom gledajući se direktno u oči je neznatno.


Na Zoom sastanku tih istih desetak ljudi nalazi se u mreži prozora, a dok jedna osoba priča, jer svako prekidanje stvara nesnosnu i nerazumljivu buku, svaka osoba gleda u mene s ekrana za vrijeme čitavog sastanka. To nije nama prirodna situacija. Dobro, ima to i svojih prednosti, jer ljudi su prisiljeni pažljivo slušati. Ali je i iscrpljujuće.

Na normalnom sastanku kontroliramo svoj osobni prostor. Biramo gdje ćemo sjesti, mičemo stolce, tražimo mjesto u prostoriji gdje ćemo se osjećati ugodno. Na ekranu osobni prostor je zadan veličinom slike lica i koliko sam udaljena od ekrana. Lica su obično ili velika, ili ih ne vidimo dobro. Mozak je posebno usredotočen na lica. Ako su velika imamo osjećaj da su nam blizu. Preblizu? Svaku, ali svaku minutu na Zoomu lica gledaju u nas na udaljenosti od nekoliko centimetara. Ako se udaljimo, ostali mogu misliti da ne sudjelujemo, da nismo uključeni.

KAKO SEBI OLAKŠATI

Kako smanjiti umor od mog prijatelja Zooma?

1. Moguće je isključiti ostale sudionike s ekrana i strimati video samo osobe koja govori. Odmakom od ostalih smirujem vlastiti mozak.

2. Moguće je isključiti kameru i priključiti se samo audio. Probala sam i djeluje iscjeljujuće. Kod velikih skupova nitko ne komentira što si „samo“ audio, a kod manjih mogu uvijek zatražiti dopuštenje. Samo slušanje znalo je donijeti važne uvide poput: A što je ostalo ako sam isključila video? Odgovor dolazi sam.

3. Upotrebom web cama umjesto ugrađene kamere na laptopu moguće je sebe približiti drugima, a druga lica, udaljavanjem laptopa, udaljiti od sebe. Investicija nije velika, a donosi koristi za svakoga tko se duže namjerava družiti s mojim prijateljem Zoomom.

4. A što bi bilo da ponekad umjesto prijatelja Zooma upotrijebim stari dobri telefon? U nekim situacijama, pogotovo u komunikaciji jedan na jedan, dao je jako dobre rezultate. Osjetila sam da su ljudi opušteniji, pričaju s lakoćom, iskreniji?

5. Uzmem si malo vremena prije nego što stisnem „start“ da se smirim i uzemljim pažnju. Nekoliko puta udahnem i izdahnem kroz cijelo tijelo, osjetim ga na stolcu, priznam sve ono što mi je prisutno u umu u tom trenutku. Osvijestim prisutnost u tom trenutku.

6. Uzmem si vremena da pozdravim svakoga na ekranu svojom punom pažnjom, da svakoj kockici od mreži lica ponudim svoju pažnju. Pogledam svako od lica i dopustim im da stvore dojam na mene i uzmem ono dobro iz njega. Dam si priliku da osjetim kako je to biti u prisutnosti drugoga.

7. Oduprem se nagonu multitaskinga – da za vrijeme Zooma odgovaram na druge mailove, provjeravam stalno mobitel. I to ne zato što se moram jako fokusirati na ono što se trenutno događa nego zato što ne mogu ulagati dodatni napor kako bih se pobrinula za nešto drugo. Moram se riješiti barem dijela tog “naprezanja” i pustiti da moja pažnja lakše počiva na onome što i tko je ispred mene. Dobro je ponekad za vrijeme on-line sastanka namjerno popustiti, pogledati kroz prozor iznad ekrana, udahnuti i vratiti pogled, bez analiziranja i kontroliranja, na lica ispred mene.

8. Ako je veći broj on-line sastanaka u danu, neophodno je napraviti smislene pauze. Da se dan ne pretvori u jedan dugačak red ljudi koji ulaze i izlaze s mojeg ekrana, napravim nešto off-line. Zahvalan mi je mozak, leđa i oči.

9. Povremeno se podsjetim da je ovo neko novo mjesto između prisutnosti i odsutnosti koje moramo naučiti kako bismo se prilagodili i nastavili dalje u neizvjesnu budućnost. Bolje je od odsutnosti – ne smijem zamisliti što bi bila pandemija bez Zooma, Hangoutsa, FaceTimea, Skypea i ostalih, a nije baš rezonantno kao prisutnost. Znamo li djeluju li zrcalni neuroni isto on-line kao što znamo da djeluju u stvarnom međuljudskom kontaktu?

10. Bez velikih očekivanja, s puno strpljenja, prilagodbe i novih uvida, dajem šansu on-line komunikaciji zbog jasnih koristi koje nam donosi.

Kao i kod velikog komada bogate torte nakon ručka, pazim da u tom okruženju nabijenom masom podražaja bogato ne bude jednostavno previše.

#coaching #mindfulness #prisutnost

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here