Teško je reći bi li se o potresu u Zagrebu govorilo više da nije koronavirusa, bi li to bila medijski najjača tema ili ne, ali činjenica je da bode u oči koliko se o tom razarajućem iskustvu malo govori u javnosti. Zamalo pa kao da se nije ni dogodilo. Izvan Hrvatske gotovo da se i ne zna da je njezin glavni grad 22. ožujka pogodio potres, a ni u Hrvatskoj se, s izuzetkom samoga Zagreba, ne razmišlja o tome previše. Ljudi koji su izgubili krov nad glavom prepušteni su sebi, depresiji, kaosu, nemoći, bijesu i gorčini. Nema zakona o obnovi, nema sustava, nema organizacije, nema svjetla na kraju tunela, nema nikakvih aktivnosti, osim onih koje u jadu i očaju poduzimaju sami, pred njima je samo tama neizvjesne budućnosti…

A kako na pakao u kojemu su se našli gledaju Zagrepčani koji su izgubili dom vidi se i iz pisma koje objavljujemo, pisma bez krajnje adrese jer je upućeno svima koji odlučuju. Napisala ga je jedna Zagrepčanka koja se dugo neće moći vratiti pod svoj krov, a kao da su ga napisale tisuće Zagrepčana kojima je u nedjelju, 22. ožujka, u nekoliko minuta oduzet život koji su gradili i poznavali.

TISUĆE STANOVNIKA POSTALI IZBJEGLICE

“Prošlo je više od 40 dana od potresa, a Zagreb je još uvijek u ruševinama, ranjen, opustošen i ponižen. Prema nekim procjenama čak je 20.000 stanovnika centra grada napustilo je svoje razrušene domove. Broj kojim se, pak, najčešće barata u javnosti kako bi se umanjila tragedija koja je kobnog 22. ožujka zadesila Zagreb svodi se na petstotinjak ljudi koji su, u nedostatku obiteljskog smještaja ili smještaja kod prijatelja, privremeno smješteni u Studentski dom u Cvjetnom naselju. Naglasak je na riječi privremeno, jer povratkom studenata, ti isti unesrećeni ljudi dočekat će jesen i zimu smješteni tko zna gdje. O stanovnicima prigradskih naselja, ponajprije Markuševca i Čučerja, koji su najbliže epicentru potresa, da i ne govorimo. Tisuće stanovnika našega glavnoga grada postali su izbjeglice, prepuštene same sebi i, najvećim dijelom, samoorganizaciji volontera, koji su i u najkritičnije doba corone odlučili zanemariti toliko poznat poziv #ostanidoma, jer su shvatili koliko je njihovih sugrađana ostalo bez svojih domova.

Čime je Zagreb zaslužio ovakvu nebrigu mjerodavnih, pitaju u nemoći i bijesu građani bez krova nad glavom

Čime si ti, glavni naš Grade, u kojem, nota bene, stanovnici plaćaju najveći prirez u državi, ovo zaslužio?

Čime si zaslužio da živote tek rođene djece u Petrovoj bolnici spašavaju vrijedni dečki Iz Bad Blue Boysa, dok gradonačelnik istog tog grada izjavljuje da su si građani sami krivi za elementarnu nepogodu?

Čime si, jadni naš Grade, zaslužio da i toliko dugo nakon potresa ljudi s nevjericom gledaju kako im se svakom kišom ili daljnjim podrhtavanjem dodatno statički narušavaju njihovi krvavo stečeni domovi, dok istovremeno statičari i projektanti bespomoćno sliježu ramenima jer nemaju nikakve naputke nadležnih kako će se tehnički pristupati procesu obnove?

ČIME SI ZASLUŽIO OVO PONIŽENJE, ZAGREBE NAŠ?

Čime si zaslužio, dragi naš Zagrebe, da se novi zakon toliko dugo čeka da će se možda umjesto Zakona o obnovi morati preimenovati u Zakon o izgradnji? Čime se može opravdati izostanak naputaka građanima barem za hitne statičke zahvate, bez kojih im prijeti da će zauvijek ostati bez svojih domova?

Čime i kako se nadležni ikada misle iskupiti za strah i poniženje Zagrepčana koji redovito iz Stožera za koronu dobivaju informacije o mogućem drugom valu korone, a da pri tom dvoje hoće li se uopće i kada vratiti svojim kućama?

apeliramo da obnova započne odmah i to donošenjem jasnog Pravilnika za sanaciju zgrada te  konkretnim informacijama o financijskim udjelima države i Grada u financiranju obnove…

Čime si ti, naš ranjeni Grade, zaslužio da u doba jedne od najvećih pandemija u zadnjih 120 godina, za koju je higijena conditio sine qua non, ostaneš bez tople vode i grijanja, jer baš u tom trenutku se MORA implementirati ugradnja kondenzacijskih bojlera i novih dimnjaka koje iznose cca 38.000 kuna po kućanstvu?

Čime opravdati, odnosno, što je bilo toliko važnije od toga da se ODMAH ne krene u spašavanje hrvatskog kulturnog identiteta i nasljeđa kroz spašavanje zagrebačkih zgrada kroz već postojeću, eventualno nadograđenu zakonsku regulativu, ako već toliko treba stručnjacima da naprave sveobuhvatan novi zakon?

Čime opravdati situaciju da su se, logično, upravo u zakonskom vakuumu pojavili razni mešetari i lažne građevinske firme koje unezvjerenim građanima bez krova nad glavom nude usluge po sumanuto visokim cijenama, a s kvalitativno upitnim rješenjima?

ORGANIZIRAJTE MEĐUNARODNU DONATORSKU KONFERENCIJU

Čime i kako opravdati izostanak korištenja momentuma da se svjetska i domaća javnost upozna s realnim, devastirajućim posljedicama potresa i da se, kao u slučaju nedavnog primjera potresa u Tirani, nije odmah krenulo u organiziranje međunarodne donatorske konferencije? Podsjetimo, nakon potresa u Zagrebu 1880. godine pomoć je stizala iz čitave Europe, a nakon potresa u Skoplju 1963. godine, već nekoliko dana kasnije 35 država zatražilo je od Opće skupštine Ujedinjenih naroda da uvrsti Skoplje na dnevni red te da mu se pruži pomoć obliku novca, medicinskih, inženjerskih i građevinskih timova te namirnica, što je odmah ponudilo 78 država.

Kada je gorio pariški Notre Dame, ponos svih Francuza i njihova glavnog grada, koliko je trebalo za mobilizaciju pomoći koja je počela pristizati iz čitavog svijeta?

Što je od toga navedenog poduzeto za glavni grad Republike Hrvatske? Tim više što Hrvatska upravo predsjeda Europskom unijom…

Potresno je i svake hvale vrijedno bilo solidariziranje Beograda, Sarajeva i Banja Luke pljeskanjem Zagrebu, kao i vijest o donaciji talijanske Vlade, koja se i sama nalazila u teškoj situaciji, ali za kvalitetnu obnovu Zagreba trebat će još puno podrške. Stoga tragedija koja je zadesila naš Glavni grad ne smije pasti u zaborav.

Dojmljivi fotokolaž razrušenog grada objavljen u dnevnim novinama 24sata. I danas ruševine stoje na ulicama

Čime su svi žitelji Hrvatske zaslužili ostati bez hrvatskog kulturološkog identiteta kroz daljnje propadanje baštine, na kojoj su pukotine svakim danom sve veće zbog izostanka hitnih intervencija? Kako i kome objasniti da stanovnicima Zagreba svaka kuća, svaki trg ima neko značenje i da i zadnja, za neke tek potleušica opisana u djelima Vjenceslava Novaka ili Augusta Šenoe, vjerojatno u sebi nosi neki dio povijesti koji bi trebao imati barem sentimentalno značenje za cijelu državu?

GRADOM NA VLASTITU ODGOVORNOST

Čime i kako opravdati činjenicu da se glavnom ulicom našeg glavnog grada i dalje, više od 40 dana nakon potresa, može prolaziti samo pješice i to na vlastitu odgovornost?

Kako i čime opravdati da u vrijeme saborske sjednice na kojoj se zatresao krov Hrvatskog sabora nije bila u tijeku hitna rasprava o devastacijskim posljedicama potresa i kako što prije pomoći Zagrebu?

Što je to zaista, bilo toliko važnije da se nije odmah krenulo u pomoć ranjenom Zagrebu? Jer, ugroza od korone je već u zadnjih nekoliko tjedana pokazivala tendenciju smirenja i neminovnom popuštanju restriktivnih mjera…

Zagreb zaslužuje i mora se hitno obnoviti. Ulaziti u bilo kakve rasprave o tome je bespredmentno. Kao što bi trebao biti slučaj i sa svim ostalim gradovima i selima koji će se u budućnosti nažalost možda naći u istoj ili sličnoj situaciji.

Stoga, apeliramo da proces obnove otpočne odmah, iako je trebao početi još jučer, i to donošenjem jasnog Pravilnika (do donošenja zakona) za sanaciju zgrada kojima je potrebna hitna obnova, kao i konkretnim informacijama o financijskim udjelima države i Grada u financiranju obnove, uz, naravno, neminovno financiranje samih građana-suvlasnika.

U jesen ili zimu se u pravilu ne ide u velike građevinske radove, stoga je svako spominjanje “jesenske obnove”, uz mogućnost da se izgube predstojeći dragocjeni ljetni mjeseci idealni za gradnju, ili plod neznanja ili sveopće nebrige, kako za građane-stradalnike, tako i za kulturni identitet i povijesnu arhitekturu Zagreba”.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here