Dragica Ilić

Ovih dana puno se priča o starijim ljudima. Kao da se odjednom sama u sebe zatvorila i od ostatka društva potpuno odvojila ogromna grupa najrazličitijih ljudi na koju je udaren pečat datuma rođenja. Kad bismo rekli da svi mladi od 25 do 35 godina čine jedinstvenu grupu i da im, recimo, treba zabraniti voziti bicikl jer su znatno manje elastični od onih do 25 godina, to bi zvučalo komično i, uostalom, nepravedno i vrlo grubo. Ali, princip bi bio isti.

Kao da vrijeme magično apsolutno sve ljude apsolutno u svemu izjednačuje. I od neke dobi postanu homogena masa nemoćnika pod zaštitom mlađih. Čak i ako ti mlađi niti poznaju niti poštuju svoje starije. Čak i ako ne znaju i ne mare, čak i ako nisu najmudriji među mlađima, čak i ako nisu pošteni ni dobri ljudi. Kao djevojka koja kaže: “Što mogu, kad sam lijepa!”, tako i mladost može reći: “Sad je naše vrijeme. Mi odlučujemo”.

OPIJENA MLADOST

Mlađi imaju tu začudnu rečenicu o ljudima pozne dobi, koju je zapanjujuće često moguće čuti: “Ja nikad neću biti tako star!” Kad ih pitaš misle li se možda ubiti, zapanjeno te pogledaju. Kao da ne mogu pojmiti elementarnu istinu da je za starost potrebno samo vrijeme. Ono nešto što je moćnije od svih i od svega.

Uvijek je mladost, što je prirodno, bila opijena, nemarna spram vremena i po definiciji bez želje za razmišljanjem o starosti. Vlastitoj, prije svega, a u otuđenom društvu, i o tuđoj. Od starosti se, čak, jako strahuje, kao da je zarazna.

Claude Monet napunio je 79 godina života te 1919. godine kad je naslikao sliku Lopoči

Starost se žestoko patronizira dobrohotnim suosjećanjem iza kojeg se može skrivati nešto sasvim drugo. Dječji vrtić staraca pun je neposlušne djece, zaigranih, zaboravnih, bljedunjavih i boležljivih, lijenih i neurednih, onih što i prije nisu bili dobri pa dobivaju ukor, poslušnih i discipliniranih, onih koji druge uče redu, onih koji jauču kad se malo ogrebu, onih razočaranih koji nekako misle da ništa ne mogu popraviti u očajnom stanju stvari, pa strpljivo šute. Ogromne su razlike među ljudima. Ali u percepciji onih koji tamo još nisu pristigli, u dječjem vrtiću staraca nema ni mudrih ni odraslih ni ravnopravnih. I to je duboko nepravedno. Ali o nepravdama spram starih još se manje razmišlja nego o nepravdama spram djece.

JE LI DRSKOST ŽIVJETI DUGO?

Stari su oni koji većinom komuniciraju staromodno, pa u viđenju svijeta danas niti komuniciraju niti postoje, i stoga ih za mišljenje uopće ne treba ni pitati. Prepušteni su apsolutnoj volji kompetentnih i na moderan način pismenih. Kako bi to danas netko, kao u turskoj sapunici, starijem poljubio ruku? Umjesto toga, pozna je starost postala dobar vic, u senatu sjede senilci, a poživjeti dugo postaje drskost.

Svesti stara čovjeka na njegov metabolizam, zdravstveni karton ili gunđanje liči na svođenje mladog čovjeka na hormone, tjelesne potrebe ili modne naklonosti…

I, svi znaju da su svi stari ljudi isti. Nešto kao što su sve žene iste, i svi muškarci isti. Zato i nemamo “dobizam”, jer se topimo od ljubavi za naše slobodne, sigurne i uvažene bake i dede. Toliko je međusobno različitih staraca i starica koliko je međusobno različitih mladaca i mladica. Od njih i nastaju. Svesti stara čovjeka na njegov metabolizam, zdravstveni karton ili gunđanje liči na svođenje mladog čovjeka na hormone, tjelesne potrebe ili modne naklonosti.
Starom čovjeku treba prići da bismo čuli njegove riječi. Osluhnuti, zapamtiti. Tako se bar nekad smatralo.

Louise Bourgeois imala je 83 godine kad je izradila umjetničku verziju pauka

Toliko ljepote zna biti u očima starih ljudi. Toliko jednostavne mudrosti u riječima, lakoće kojom se u tren shvati, kojim se zaobiđe što treba zaobići, šale kojom se zacjeljuje rana, znanja koje zavjerenički osvjetljava put. Treba samo umjeti vidjeti i čuti. Stari ljudi znaju biti zapanjujuće čvrsti, žilava grana koja se ne da.

I, bez obzira na razlike, jedna je stvar možda zajednička svim ljudima pozne dobi – velika osjetljivost spram psihološke povrede. Poput djece, stariji ljudi osjete sve. Ne možeš ih prevariti lažima.

Prečesto se dosljednost starosti smatra tvrdoglavošću. Mnogi, nažalost, ne razumiju, sve dok i sami ne ostare, sve dok nije prekasno. Prekasno razumjeti, onda kad je i za samog sebe kasno, to jako boli.

I za kraj, Lav Nikolajevič Tolstoj napisao je svoje djelo “Uskrsnuće” 1899. godine kad je imao 71 godinu života:

„Sve se sastoji u tom što ljudi misle da ima takvih položaja u kojima možeš da postupaš s ljudima bez ljubavi, a takvih položaja nema. …“ „Sa stvarima možeš postupati bez ljubavi: možeš obarati drveće, praviti opeke, kovati željezo bez ljubavi, ali s ljudima ne smiješ postupati bez ljubavi, isto kao što s pčelama ne smiješ postupati bez opreznosti. Takvo je svojstvo pčela. Ako bez opreznosti postupaš s njima, naškodit ćeš i njima i sebi. Tako je isto i s ljudima. I to ne može da bude drugačije, jer uzajamna ljubav među ljudima osnovni je zakon čovječjeg života.“ „…Usudi se samo da općiš s ljudima bez ljubavi… pa nema kraja krutosti i zvjerstvu prema ljudima… i nema kraja vlastitim mukama…“

2 Komentari

  1. Sretna sam zbog izvrsnog štiva Dubravke Lisak “Uz jednu presudu za tračanje”. I vama preporučujem da ga pročitate.

    Poznavala sam ,poznajem jednu takvu “dobrodušnu bakicu”, generacija smo i pitam je:
    “Jesam li joj ikad nešto ružno rekla ili učinila da teške, zle,pogrdne riječi upućuje meni iza leđa, !? Da se sa takvom lakoćom, užitkom i bez posljedica ,koristi pojmom za najstariji ženski zanat , upućuje ga meni?!
    Zašto?
    Možda zato jer sam samohrana majka, zar je to sramota?Samohrana majka koja se odlučila boriti umjesto kriviti druge za svoje neuspjehe!? ”

    Žene smo i generacija. Trebale bi se držati skupa, zar ne?
    Zašto tek SAD ?
    Zašto ne i ONDA , u bujnoj mladosti kad smo mislile da starost neće nikad doći?
    Da je tako bilo TADA, možda se te “dobrodušne bakice”,ne bi pitale gdje su sada i gdje su bile?

    U ovom članku, nažalost, ne vidim ni dobro, ni ljubav.
    Inače ,obožavam ovu platformu ! Moja inspiracija i pomoć1

    Lp, Sanja

  2. Starost ne znači dozvolu za biti zao.
    Sama činjenica starosti neće izbrisati grijehe mladosti.
    Ljudi se ne dijele na stare i mlade, nego na dobre i loše.
    Tko je u mladosti bio zao , uvijek će biti zao.
    Na kraju sam pedesetog desetljeća, i uživam vidjeti mladu, prelijepu djevojku, kao i prelijepu ženu u pedesetim, sedamdesetim godinama. Svejedno. Ljepotu duše ne možeš sakriti, kao niti ružnoću nutrine.
    Podigla sam sama svoju predivnu kćer, i sada kao da sam, istovremeno, i u mladosti i u zrelom dobu.
    Nikad neću shvatiti ljude koji uživaju bezrazložno demonizirati ljude, koje jedva da poznaju, osim da su to jadni i nesretni ljudi.
    Jel tako susjedo?

    Lp, Sanja

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here