Ljiljana Pranjić

Zovu me smješko. Smjehuljica. Ja se obično na to malo namrštim. Pa ja sam toliko više od moga osmijeha! Ima nešto i pameti u meni! Ali znam što žele reći – da sam uvijek dobre volje. Nisam. Eto sam jučer bila ljuta. Što je potrebno da razbjesni jednu mirnu osobu? Nešto ružno.

MASKE KOJE ZNAČE ŽIVOT

Što ste vi koji živite u Zagrebu uzeli sa sobom kada ste zbog potresa istrčali van, 22. ožujka? Ja sam sa sobom ponijela ono što mi je najvrednije. To nije bio zlatni lančić niti prsten s poludragim kamenom. Ja sam sa sobom ponijela na cestu svoju zalihu zaštitnih maskica. Jer mi znače život.

Kemoterapije su imunosupresivne. Snizuju broj bijelih krvnih zrnaca koja su nam potrebna da se izborimo s virusima, bakterijama i inim napadačima na naš organizam. Meni je opasan svaki doticaj s napadačkim mikroorganizmima, a kamoli s ovim zadnjim agresivcem koji je zaustavio cijeli planet. Zato sam bunovna od sna, potresena do srži i preplašena do zadnjeg leukocita u krvi te nedjelje istrčala na cestu stišćući u rukama zalihu zaštitnih maskica.

Obradovala me prilika da se zaštitim vizirom koji ne propušta ništa od onoga što me može ubiti, a onda sam dobila odgovor: “Nemamo dovoljno. Dajemo ih samo svojim članovima…” OK, ali zašto se onda toliko hvalite?

Moja zaliha je pri kraju. Trošim dvije tjedno, štedljivo, samo onda kada idem u najopasnije okruženje – u laboratorij da mi izvade krv i u bolnicu na kemoterapiju. Platnene stavim kada mi prijatelji pred vrata ostave ručak ili namirnice, a ja im otvorim vrata dok oni kao gazele odskoče da naprave još više prostora među nama. Platnena se brzo namoči i ne bi bi podnijela dugi boravak u bolnici. Istovremeno, pravih zaštitnih maskica nema u apotekama.

Ne očajavam. Vjerujem u ljude. Jučer mi Mare poklonila par svojih, Ivanka će odvojiti par za mene. Vjerujem u dobrotu u ljudima, nikada me nije ostavila!

SAMO SVOJIMA

A onda sam vidjela na jednom portalu kako se predsjednik Hrvatske lige protiv raka u fensi trendi maskici na tufnice i super-truper high-teck vizirom hvali da su dobili donaciju vizira i da dijele onkološkim bolesnicima! Oooh! Nisam ni pročitala članak do kraja, a već su moji prstići tipkali mejl Hrvatskoj ligi za rak. Da sam pročitala članak do kraja, odmah bih znala ono što su mi otpisali u mejlu: “Zbog ograničenosti donacije, dijele ih samo članovima Lige”.

??????!!!!!!

Moja prijateljica kojoj sam proslijedila informaciju, odgovorila je: “Fuj!”
Pa fuj, jednostavno fuj! Kakva odvratna diskriminirajuća politika jednoga tijela koje bi trebalo činiti promjenu u ovome društvu! Samo članovima Lige, a nama koji smo članovi drugih udruga ili nismo učlanjeni u udruge, a idemo na kemoterapije, tko nas šiša!?

Danas više nisam ljuta. Danas sam samo žalosna. Neka ih, neka im njihovi fensi viziri. Ja sam sigurna da ću uz pomoć divnih ljudi koji me okružuju u stvarnom i virtualnom životu imati dovoljno maskica do kraja mojega liječenja!

P. S. Da sam ja dobila svega nekoliko vizira, podijelila bih ih po nekom ključu svojim najvulnerabilnijim članovima, a ne bih se hvalila medijima.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here