Andrea Štalcar Furač

Mrtav si kad si nekoristan.

Udomiti je više od podizanja kvalitete života.
Udomiti živo biće je život plus. Onaj koji ste podarili drugome, a on vam stostruko vratio. Tupost koju čovjek osjeća u nemoći najgori je mogući osjećaj. Kad sam prekoračila taj čarobni broj 50, a pronašla viziju i cilj, smatrajući to pobjedom bez premca, nisam baš razmišljala o mogućim izazovima koje pred nas stavlja život.

Uvjerena da sam sve već odavno iskusila, pa i više od onoga što je jednom životu potrebno, hrabro sam zakoračila u pedeset i neke puna iskustva i snage. Čak mogu reći da sam se komotno udomaćila. Ponosna na sebe da me ništa više ne može iznenaditi. Kad ono, šipak.

Kanov odlazak

Prošlog ljeta ostali smo bez našeg psa Kana s kojim smo proveli punih 15 godina. Mislila sam da to neću preživjeti. Ali sam preživjela. Dan po dan. Disala sam plitko jer bi svaki dublji udah zazvao suze na oči. Budila sam se i lijegala s onom ogavnom gorčinom u grlu. Pritiskom u prsima. Sanjala sam da sanjam, da je Kan još uvijek s nama. Priznajem, savjetovali su mi da ga moram otpustiti, da je to prirodno. No lakše je reći nego napraviti. Trajala je ta moja agonija do danas.

Odjednom sam prestala sretati ljude s kojima imam zajedničku temu i riječ. Općenito sam manje komunicirala jer kad nemaš psa, nemaš ni potrebu. Nemaš poveznicu. Totalni si autsajder. Susretala bih samo neke mrke face koje usmjerenog pogleda grabe pred sobom ili živčane likova za volanom koji mrze sebe i sve oko sebe čim progledaju. Analizirala sam ljude. Podijelila ih na one koji imaju pse i one koji ih nemaju. Drastična je razlika.

Ljudi koji imaju psa komuniciraju socijalizirano, uljuđeno i spontano. Uvijek ima onih uvrnutih, no no oni su u manjini. Ljudi koji imaju pse su ispunjeni, aktivni, emotivno stabilniji i solidarniji od drugih. Opušteniji su u komunikaciji i pristupanju drugima.

Susret u Dumovcu…

Ljudi koji nemaju pse su puno krući, nespremni na komunikaciju, sebičniji i usmjereniji na svoje interese bez potrebe da uđu u interakciju. Zaokupljeni su sa sobom.

Tako sam se mjesecima zabavljala analizom karaktera ljudi s kućnim ljubimcima i onih bez njih. Sad tek vidim da je to bila nevidljiva podjela na dvije kolone u kojoj je jedna trebala prevagnuti, kad-tad.

Moja kćer Una redovito bi mi slala slike pasa iz raznih azila za pse, gledala sam ih detaljno, onda bih opet zatvorila stranicu i zaokupila se nečim drugim pazeći da ne podlijegnem izazovu. Una je bila uporna, ja sam uporno zatvarala stranice. Una je udomila hrvatsku ovčarku Minu, koje je već duže vrijeme kolektivna ljubimica, pa sam mislila da je time izbalansirana potreba za kućnim ljubimcem. Mina bi povremeno boravila kod nas i to je nekako bilo punjenje ogromne emotivne praznine nakon Kana. A Kan je suvereno vladao našim životima tako da tu prazninu nije bilo lako popuniti.

I onda je došla teta Korona. Nepozvana. Nije ni pokucala na vrata. Nije se najavila. Samo je šutnula nogom vrata i zaposjela naše živote. Izbacila nas iz cipela. Učinila nas zatočenicima vlastitih života. Iz dana u dan susrećemo se sa samima sobom u jednom te istom prostoru. Nadobudno punimo raspored nekim izmišljenim aktivnostima koje nemaju nikakvog smisla.

Rekao bi Goethe: Mrtav si kad si nekoristan

Sve živo sam smišljala kako da budem korisna u vremenima koja su nas snašla. Ljudima treba pomoć, mi sami sebi trebamo pomoći, pomoć je potrebna i u sredini u kojoj živiš, u svakoj temi sam si našla neki zadatak. No sve to mi se činilo nedostatnim. Kako sam Domovinski rat provela aktivno, radeći kao ratna izvjestiteljica, ova situacija mi je bila pravi izazov. Prvi puta u životu nemaš drugo nego čekati da završi. Svoj posao edukatorice prestrojila sam na virtualnu učionicu i to mi je bio poseban izazov. Dodana životna i profesionalna vrijednost. No još uvijek nedostatna.

Korona nas je učinila zatočenicima vlastitih života. Osjećala sam potrebu da budem korisna. I to jutro sam se probudila s jasnom namjerom da udomim psa. Tako je iz Dumovca u naš život ušla Nera…

To jutro sam se probudila s jasnom namjerom da udomim psa. Danima prije toga pratila sam taj napor ljudi iz Azila Dumovec u nastojanju da u vremenu koja nam nisu naklonjena daju sve da psi dobiju svoj zauvijek dom. To mi se činilo nešto najrealnije moguće. Udomiti psa kojem ćeš pružiti dom i pomoći ljudima koji rade u Azilu da je jedno živo biće manje u uvjetima u kojima svakodnevno rade. A daju sve od sebe, uvjerila sam se u to i osobno.
Tako je u naše živote ušla dalmatinerica Nera, crno-bijela ljepotica stara 15 mjeseci.

Elegantna, mazna, staložena i spremna na suživot. Kliknule smo se istovremeno. Kad su mi govorili o tome da ti ne odabereš psa već pas odabere tebe, nisam vjerovala. No zaista je tako. Nera je odabrala mene, ja sam uhvatila tu energiju i povela ju kući. Uopće nisam dvojila. I tu počinje naš zajednički život, točno dan prije zagrebačke kataklizme. Pamtit ću tu zagrebačku 2020. cijeli život. Kao i mnogi moji sugrađani.

Nera nam je u trenu promijenila život

Pogled koji osvaja

Prvo zajedničko jutro okrenulo nas je naglavačke. Svitanje smo dočekali zagrljeni pod štokom na ulazu u sobu, zatečeni najjačim potresom u zadnjih 140 godina. Gledala sam ju smirenu. Totalno opuštenu. Unijela mi je nestvarni mir i hrabrost. Na tren sam zaboravila da smo uz ovu razornu snagu prirode osuđeni na izolaciju, da smo i kad ovo završi zatočenici pogleda. Poput životne priče Dore Maar. Poput Picassovih portreta kojima je bilježio transformaciju osobnosti iz ljubavi do zla.

Prvo zajedničko jutro okrenulo nas je naglavačke. Svitanje smo dočekali zagrljeni pod štokom na ulazu u sobu, zatečeni najjačim potresom u zadnjih 140 godina. Gledala sam neru, smirenu, Totalno opuštenu. Unijela mi je nestvarni mir i hrabrost…

Nera mi je otvorila sasvim novu dimenziju života. Podigla kvalitetu života u četiri zida na najbolji mogući način. Jer odnos treba razvijati. U njega treba ulagati. Povjerenje se ne dobiva preko noći. Svi ti izazovi testiraju nas kad najmanje želimo. Iz njih učimo. Psi nas uče da svoju nemoć pretvorimo u svoju prednost. Da svoju zaokupljenost situacijom preusmjerimo na nešto korisno što nismo znali razbistriti. U nekoliko zajedničkih dana ponovno sam otkrila ljude koji se nasmiju kad te sretnu, iako je socijalni kontakt zabranjen. Držimo se disciplinirano ali zračimo. Psi nas vežu. Psi su komunikacijski kanal i poveznica putem koje se energija prenosi s čovjeka na čovjeka bez da se dotičemo. Psi su čudo.

Svoja na svome…

Formula za socijalizaciju koja nam je neophodna, a trenutno naoko nemoguća. U danima prije nego je Nera došla u našu obitelj, a bio je to prvi tjedan ograničenja kretanja, ljudi su mahnito pokazivali svoje najgore lice. Najviše sam se bojala baš toga. Da ću predugo sretati samo takve ljude. Namrštene sebičnjake s očajnom potrebom da namire svoje dupe pošto-poto.

Dolaskom Nere nestali su svi ti ljudi.

Zašto?

Zato što pas unosi sasvim novi i plemenitiji sadržaj. Potakne u tebi emocije koje su na čekanju i zatvori vrata svim zamkama koje bi te skrenule s puta. Psi su čudo. I uvijek bih iznova preporučila, svima onima koji već danas osjećaju tjeskobu i nemoć nečinjenja: Udomite psa, to je konkretan iskorak za vas same, ali i ozbiljan ulog u društveni angažman svakog od nas. Ono što ćete time dobiti ne možete platiti. Niti naručiti online. Niti nadomjestiti. To je sasvim novi život, kat iznad svih onih ljudskih niskosti koje ćemo u budućem teškom razdoblju itekako kusati.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here