Milena Jukić

Malo je kome uspjelo začepiti mi usta i ostaviti me bez riječi. Ni političarima, ni šefovima. A onda je to pošlo za rukom jednom virusu s krunom, već nakon četvrte kolumne. Ono što je u prvoj bila šala, kad je COVID 19 još bio u dalekoj Kini, u petoj je postala surova stvarnost. Zavladao je strah kakvom nismo bili izloženi još od rata, iako mi u Zagrebu rata vidjeli nismo. Kao horor film koji ne gledamo, nego u njemu sudjelujemo, ali ne glumimo. I ne znamo kako će završiti i hoćemo li upravo mi biti sretnici koji će preživjeti na kraju. Dilema koja nas je međusobno zavadila na društvenim mrežama jest: izaći na zrak il’ ostati u stanu?

ZBUNJUJUĆE PREPORUKE

Članovi istog Nacionalnog stožera, čiji 24-satni naporni rad iznimno cijenim, svaki dan mijenjaju mišljenje. Onaj koji je jučer savjetovao izlazak, danas preporuča ostanak doma. Ona koja je jučer rekla kako je poželjan odlazak u prirodu, danas je protiv, jer eto u rijeci prolaznika na Jarunu i Bundeku možeš pokupiti virus.

Strašan potres prati me od najmlađih dana. U onome 1962. godine u Makarskom primorju kao šestogodišnje dijete izgubila sam kuću…

Pa iste večeri dvije doktorice iz Stožera na dvije televizije daju različite savjete: jedna je za zrak, druga apsolutno za dom, bez zraka. Prvo smo morali paziti na metar udaljenosti, pa na dva. Pa ti budi pametan. Odabrala sam kombinaciju: kuća – Jarun – nasip jer mi je neshvatljivo da bih bez hodanja i odlaska na zrak mogla normalno zaspati. Jer stvoreni smo za hodanje. Sad bi nas opet u pećinu!

Uostalom, kao da ti COVID-19 nije izgledniji u dućanu dok ti netko dahće za vrtom u redu za blagajnu?! Dobro, posljednja dva dana pooštrili su mjere i oznakama povećali udaljenost dvoje kupaca. Al’ što smo ulovili u proteklih 14 dana, ulovili smo. Te nas oznake sad teško spase.

SIGNAL IZ ZEMLJINE UTROBE

Zloguki mir vlada večeras mojim gradom. Svi čekaju novi signal iz zemljine utrobe. „Tribalo bi poći leći“, kaže ona pjesma. Ruksak je spreman, torbica s karticama također. Punjač za mob je tu. Hodnik je zatrpan. Zatrese li, posrnut ću preko svega toga. Nikad se nisam tako bojala i otići pod tuš i otići u krevet. Jer ova je kombinacija ubitačna. Virus i potres. Pobjegneš jednom, ulovi te drugi! Cinici bi rekli: svako zlo sručilo se na nas otkad predsjedamo.

Potres u Makarskom primorju 1962. godine naša kolumnistica još pamti iako ga je doživjela kao dijete…

Prva misao dok se ljuljao krevet i ormar i tresao prozor u spavaćoj sobi bila je – ne hoće li me poklopiti, nego – zar ću postati beskućnica nakon što sam teškom mukom otplatila kredit za stan? Po nekima precijenjen. Današnji potres dokazao je da nije. Da vrijedi upravo toliko. Prošao je bez ijedne pukotine, svaka stvar ostala je na mjestu. I zato sam oduvijek bila protiv kupnje starog stana u centru i njegove adaptacije. To je kao fejslifting na oronulom tijelu. Što se danas pokazalo na najgori mogući način. Prekrasni prijateljev stan u Bauerovoj sad je ruševina.

Prva misao dok se ljuljao krevet i ormar i tresao prozor bila je zar ću postati beskućnica nakon što sam teškom mukom otplatila kredit za stan? Po nekima precijenjen. potres je dokazao da nije. Prošao je bez ijedne pukotine…

Strašan potres prati me od najmlađih dana. U onome 1962. godine u Makarskom primorju kao šestogodišnje dijete izgubila sam kuću. Spavala sam u sobi na katu i kad je zatreslo – zid mi se otvorio pred očima. Roditelji su vrištali od straha u prizemlju i zazivali moje ime. Uspjela sam se živa i zdrava spustiti stepenicama. A onda smo majka, jednogodošnja sestra i je krenule u izbjeglištvo. Prvo u Bašku Vodu pa u Kaštela. U paviljon hotela Palace. Iz njegove polumračne sobe stalno sam mislila na svoju kuću s pogledom na Hvar. “Skrpanu” nakon nekoliko mjeseci, ali proglašenu nepodobnom za stanovanje. I da skratim, 1965. godine izgradili smo čvrstu novu kuću od armiranog betona. Ovu potresom raskoljenu obnovili smo iz temelja prije deset godina.

Tribalo bi poći leći, a mene strah. Jer potres mi je očito suđen.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here