Nadja Skazlić

Svi mi koji smo stariji od 45 godina, imamo iskustvo rata, pogotovo mi koji smo živjeli na ratnim područjima, u mjestima i gradovima koji su bili granatirani te bez struje i vode. Kao što vidite, još smo tu, život je i tada tekao, kasnije se nastavio punih 25 godina u miru i (djelomičnoj) slobodi (o neslobodi zbog tranzicijskih urušavanja sada neću, nije ni mjesto ni vrijeme).

Vi koji ste mlađi sada teško doživljavate ograničenje slobode, jer vam je prvi put. Nije lako prihvatiti okolnosti koje nisu naš izbor.

Dok smo živjeli u podrumima uz svijeće i autoakumulator za jednu žarulju kako bismo mogli kartati (tada sam to naučila), jedina nam je želja bila da možemo slobodno hodati po ulicama, a da nas ne ubiju. Bilo je opasno ostati u kući i stanu. Nekima je bilo opasno i u podrumu. U susjednoj kući je granata prošla kroz dvije etaže i ukopala se u podrum među ljude pune šute i prašine i … nije eksplodirala. Svega je bilo. Straha na sve strane.

U RATU JE BILO GORE

Ležala sam na cesti pored zida kad je počeo prvi napad, to je na tom mjestu u tim trenucima bilo najsigurnije. Mogla bih o ratu još mnogo, iako sam bila samo godinu i pol u ratnoj zoni. Tada nije postojalo sigurno mjesto, svugdje je bilo više ili manje nesigurno. Sada imamo svoje domove koji nisu ugroženi. Sigurni su.

Situacija izazvana koronavirusom neće trajati pet godina kao rat. I prisilit će nas da vidimo  kakvi su nam odnosi, koga imamo doma, što smo zakopali, ignorirali… Sve će izaći na površinu. Bit će to prilika da se povežemo i promijenimo…

U čemu je bila tajna preživljavanja? Ne znam, ali vjerujem da je pomogla disciplina, zdrav razum, prilagođavanje okolnostima, solidarnost i prihvaćanje da je tako kako jest. I sreća. Činili smo najbolje što smo znali i nastojali pomoći ili barem ne smetati.

Prednost ovih naših godina (uskoro ću navršiti 58) je da smo već mnogo toga prošli u životu. Nakon ratnog iskustva usudila sam se kasnije učiniti mnogo toga, što možda ne bih da toga nije bilo. Prošla sam kroz mnoge gubitke ostavši nakon njih sa zdravim tijelom i zdravim razumom i to su moji najveći kapitali. Ovo je prilika da mlađe generacije nauče i to. Dočekalo bi vas nešto drugo, više ili manje slično, prije ili kasnije.

NAJPRIJE HOĆEMO SVOJ ŽIVOT NATRAG…

Naravno da nas ovakvi iznenadni događaji izbacuju iz cipela. Ne želimo prihvatiti, ljuti smo, hoćemo svoj život natrag, ali vremenom čineći što možemo, prihvaćamo da je tako kako jest i učimo nešto potpuno novo.

Zar mislite da u meni ne titra anksioznost? Povezana sam sa svojim tijelom i očitavam je. Podsjeća me na ratna iskustva koja nikad nisam na terapiji procesirala, mislim da ni ne treba, dobro to nosim.

Nije teško upasti u stanje anksioznosti, ali i to su prilike za učenje o sebi…

Ova situacija izazvana koronavirusom po nečemu je slična, po nečemu drugačija. Neće trajati pet godina. Budemo li pametni, neće biti žrtava. Da, ulice će biti prazne. Da, prisilit će nas da vidimo koga to imamo doma, kakvi su ti odnosi, što smo zakopali, ignorirali. Sve će to izaći na površinu. Bit će to prilika da se povežemo, da ne bježimo, da razgovaramo sa svojim srcem, da si priznamo, da promijenimo.

Mnogo se djece začelo i rodilo u ratu, ljudi su se vratili jedni drugima. Bez struje, mrak je zimi bio u 16 sati, nismo imali što drugo raditi 🙂 , već biti kući sa svojim obiteljima.

Tada nije bilo pametnih telefona, vijesti smo saznavali usmenom predajom i tranzistorima koje smo uključivali samo na puni sat da ne trošimo baterije.

Sada samo trebamo sjediti doma i držati razmak od jednog ili dva metra. Zar je to tako teško?

I pratiti prilike za učenje o sebi. To će biti tvoj najveći kapital…

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here