Dragica Ilić

Svi znamo neku takvu priču: mladi čovjek u ranim tridesetima vratio se iz rata, zdravlje mu nije dobro, firma mu je u međuvremenu ‘nestala’ i on je umirovljen. Kakvo god da je bilo, to je bilo egzistencijalno rješenje. Jer, posla nema za sve. A žene? One koje su radile u tim istim ourima i sourima, na nestalim radnim mjestima? Gdje su one završile? Gdje su se statistički smjestile i gdje su se smjestile u našoj svijesti? Gdje je vojska obrazovanih žena koje se nisu ni ranije uspjele zaposliti, a koje je tranzicija, čuvena pretvorba i privatizacija, tsunami uspostave neoliberalnog kapitalizma,  zbrisao iz zone normalnog opstanka?

NOVI OBRAZAC

Mnogi će reći da mi više nismo u patrijarhatu, pa će ti isti i ovu temu odbaciti kao nevažnu. Žene, po njima, danas imaju iste mogućnosti kao i muškarci i iste dužnosti, i ako nisu našle posao, to je možda zato što nisu „dovoljno uporno tražile“. Koliko je uopće društvene svijesti o tome što u praktičnom i teorijskom smislu znači kapitalizam u koji smo uletjeli poput vlaka na skretnici pruge? Koliko znamo o tome kakve je on promjene doživio u svijetu dok smo mi prelazili s jednog kolosijeka na drugi? Koliko nam je poznata borba žena u svijetu za bolji položaj na tržištu rada?

Svi znamo neku ženu srednje ili starije dobi, obrazovanu, koja nigdje ne radi, koja je prošla neku novu vrstu obrazovanja i postala aromaterapeut, učitelj joge, „life coach“, koja je negdje volontirala, naučila novi jezik, očajnički tražila ideju koja će postati egzistencija…

Kod nas su mnoge žene koje su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća bile u srednjim i starijim godinama bile kućanice. Devedesete za sve jednako donose novi obrazac, snažni ideološki polet kapitalizma, kao da se otvaraju neka zlatna vrata, paradoksalno, baš onda kad su tolika vrata, tolika radna mjesta upravo suprotno – zatvorena. Gdje su nestale otpuštene ili tada još nezaposlene mlade žene? Pa jasno je gdje su – mnoge su bile „lijene raditi“, jer svi znamo da „posla ima, tko hoće raditi“, a one najnepoduzetnije naprosto su završile kao one koje „ne rade ništa“, ostale su „kod kuće s djecom“.

ZA STATISTIKU NE POSTOJE

Došao je novi imperativ – „imati inicijativu“, „biti poduzetan“, što samo zapravo znači da, kao u svakoj kapitalističkoj zemlji koja nema snažno gospodarstvo, oni za koje nema mjesta pod suncem to mjesto moraju sami izmisliti. No, mi nismo neka siromašna azijska država gdje cvjeta poduzetničko mešetarenje sirotinje, gdje ogroman postotak stanovništva nešto prodaje na cesti. To je kod nas, naravno, zabranjeno.

Žene koje se nisu snašle često su označene kao nesposobne, čak i nezainteresirane za posao…

U kalupu europskih propisa okrećemo glavu od vlastitog siromaštva, mada bismo mogli biti svjesni da za neke društvene kategorije zahtjevno poduzetnišvo, konkuriranje stranim trgovačkim lancima, konkuriranje toj istoj Europi uz stroge uvjete zauvijek ostaje posve nedostižno. Više liči na ruganje i farsu. Mnogi novi propisi za te kategorije znače zabranu i osujećenost. Zadatak hvatanja koraka s vlakom koji se davno uputio novom prugom može doslovno izgledati tragikomično. Jedino, nije smiješno. Ničija sudbina nije smiješna.

Povratnici s ratišta poslani su u mirovinu. Nije to bilo dobro, ali je ipak bilo nekakvo egzistencijalno rješenje… vojska obrazovanih žena koje se nisu ni ranije uspjele zaposliti u tranziciji su zauvijek ostale zaboravljene…

Svi znamo bar neku ženu srednje ili starije dobi, obrazovanu, koja „nigdje ne radi“, koja je prošla neku novu vrstu obrazovanja i postala aromaterapeut, učitelj joge, „life coach“, koja je negdje volontirala, naučila novi jezik, očajnički tražila ideju koja će postati egzistencija. I većina će egzistenciju na način onog prezrenog, krutog patrijarhata protiv kojeg su se majke znale buniti i boriti – naći uz muškarca, kao jamca opstanka.

U idiličnoj slici svijeta, u slici koju pomažu stvoriti institucije koje brišu statistiku o nezaposlenima, u toj slici ova skupina žena uopće ne postoji. Izvan radara empatije, valja izmisliti taktiku preživljavanja. O tome kako je kome uspjelo, možda će netko jednog dana napisati priču. A možda ni to. Na ovim prostorima biti žena prečesto znači biti nevidljiva…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here