Tamara Jurković

Ne znam ima li boljeg načina kojim se može dati podrška ženama od predstavljanja snažnih žena koje su na nesebičan način zaslužile ovacije upravo u mjesecu posvećenom ženama. Ovoga puta to je Nataša Jukić, senzibilna Dalmatinka koja je svoj spisateljski talent odlučila usmjeriti upravo prema ženama. Kada su je pitali može li žena istinski podržati ženu, ona je odgovarila: “Ja sam ih odlučila podržati sto”. I to tako što je objavila knjigu satkanu od stotinu inspirativnih priča o ženama koje su je dotakle. Nataša je autorica knjige “Mi. Žene.”, u kojoj donosi priče stotinu žena, što poznatih, što nepoznatih. To su priče o snazi, hrabrosti, boli, patnji koje ženu obilježe kroz život, ali i o razumijevanju i potpori koje žene mogu dati ženama.

Što ste po zanimanju i čime se sve u životu bavite?

Bez smisla ne mogu raditi ništa. Po struci sam suradnik u odgojno-obrazovnom procesu i već dugo radim u osnovnoj školi kao asistentica. Radim uglavnom s djecom iz spektra autizma. To je posao koji me ispunjava i veseli, koji me puni na dnevnoj razini jer znam da to što radim odjekne u svijetu tog djeteta, njegove obitelji i u mom vlastitom. Znaju me pitati kolegice u školi kako mi se da raditi taj potplaćeni posao uz sve ostalo što radim. Ne zamjeram im, ne razumiju. Kad jednom osjetiš na svojoj koži kako je ne moći samostalno disati, hodati, mokriti… presložiš postavke da mi se ili ne da mi se i samo budeš. Budeš čovjek. Budeš žena. Radit ću to dok god budem mogla. Prošle godine dobila sam i diplomu NLP mastera. Neurolingvističko programiranje divna je grana psihologije koju prakticiram s klijentima i s kojom se događaju veliki pomaci u životu pojedinca. Radim uglavnom sa ženama i djecom.

ŽENE često uvjere sebe da nešto ne mogu. Time stanu na put svojim snovima i željama…

Volontiram održavajući kreativne radionice za djecu, surađujem s Kaštelanskim kazalištem gdje sam ove godine zadužena za dječji program Lovestock festivala. U školi uz redovan posao asistenta pišem tekstove za predstave, igrokaze i recitale i radim s kolegicom u maloj grupi Čakavaca gdje nastojimo sačuvati čakavštinu od zaborava. Gostujem po knjižnicama i školama sa slikovnicama i knjigama koje sam napisala i to mi otvara nove svjetove, donosi divne ljude na stazu života. Majka sam Roka, koji je taman na ulazu u pubertet, a ja na ulazu u perimenopauzu pa se nadam da će suprug bar malo odgoditi svoj ulazak u krizu srednjih godina.

Mjesec ožujak u današnje vrijeme na puno razina posvećen je ženama i razgovorima na temu o pravima žena. Što vi mislite, koliko smo kroz prošlost napredovale?

Nikako se ne mogu načuditi koliko je još uvijek često to da je žena ženi vuk. Niti sam među vukovima rasla, niti su me vukovi odgajali i s takvim postavkama odnosa među ljudima ne rezoniram. Upravo suprotno. Usađeno mi je u svaku poru kako na ovom svijetu zaista ima mjesta za sreću svake od nas. Ne priznajem – Ne mogu. To mi je najviše poražavajuća rečenica u svemiru. Razgovarajući sa stotinu žena dok sam radila na knjizi “Mi. Žene.” shvatila sam koliko često u nama živi uvjerenje kako nešto ne možemo ili ne zaslužujemo. Ispričala bih im tada samo jednu crticu iz svog života, kad mi je liječnik nakon operacije tumora jetre 2005. godine rekao kako nikada neću moći roditi jer mi je to već šesta operacija na trbuhu. Točno 18 mjeseci poslije ljuljala sam u naručju svog sina od skoro četiri kilograma, kojeg sam rodila sasvim prirodno. Toliko o tome – Ne mogu. Ali je činjenica da takva uvjerenja ruše snove, začepljuju kanale od snova i želja do življenja punim plućima. I ako samo jedna žena čitajući priče o ovih sto živućih inspiracija dobije vjeru u sebe, vjetar u leđa onda je knjiga svoju svrhu ispunila. Toliko je tereta na ženama da je zaista suludo da smo i jedna drugoj na teret. Sestrama smo zamišljene biti, otkako je svijeta.


Kako ste došli na ideju da napišete knjigu o drugim ženama i o kakvom se djelu radi?

Sama ideja koja se rodila prošlog proljeća u mojoj duši nadrasla je okvire knjige. Ne znam mogu li knjigu “Mi. Žene.” uopće svrstati u nekakav književni žanr jer ona ne pripada ni priručniku ni romanu, ni klasičnoj zbirci proze. Ovo je, zapravo, misija među koricama.
Govorili su mi da sam luda kad sam rekla u kakav projekt idem. Kao, kako ćeš izdržati sa stotinu žena. Znala sam da ću ih razuvjeriti. Danas su te žene povezane kroz svoje priče, neke su postale nove prijateljice, izmjenjuju savjete, recepte… Plaču u sitne sate, smiju se svojim srećama. Može li žena podržati ženu? Ja sam ih evo podržala sto.

Nije slučajno da su u knjizi žene poznate javnosti, ali i one koje su do sad bile sasvim anonimne. Napravila sam to svjesno i namjerno. Jer čemu pisati samo o jednima ili samo o drugima, ako je razlika samo u tome čime se u životu bavimo. Nijedna nije manje ili više vrijedna od one druge. Sve smo žene. Mi Žene. To što su neke žene javne osobe ne umanjuje njihovu nježnost, krhkost i prije svega ljudskost. Sve su to žene i majke, kćeri, sestre, supruge, prijateljice. Svaka sa svojom pričom i svojim iskustvima. Riznice blaga od kojih se toliko toga da naučiti. Priča jedne Tanje sa šaltera u pošti jednako je važna kao i primadone u kazalištu svjetskog glasa.

Imala sam blagoslov i povlasticu kroz ovaj život proživjeti mnogo sudbina. Mnoštvo  trenutaka koji su me oblikovali tako da što više razumijem, ne osuđujem, prigrlim i uvažavam. Možda mi je baš zato ta ideja o knjizi sa stotinu žena bila jako privlačna jer sam prodisala dosta toga iz svoga, ali i iz njihovih života o kojima sam pisala. Poznat mi je osjećaj nemoći, tuge i boli, ali i neizrecive radosti. Pamtim kako je zacjeljivao svaki od mojih osamdesetak šavova koji mi krase tijelo. Pamtim kako je čuti: “Imate tumor!” Ili: “Izgubili ste bebu”. Pamtim kako je bilo čekati voljenog iz rata i kakav je osjećaj kad umire netko koga voliš. Znam kako je nemati i kako je imati. I nikada kroz ovo svoje disanje nisam ništa od toga zaboravila, umanjila vrijednost iskustvu koje sam proživjela, jer upravo su ta iskustva od mene stvorila riznicu razumijevanja za svaku drugu ženu.

Imala sam blagoslov i povlasticu kroz ovaj život proživjeti mnogo sudbina. Mnoštvo  trenutaka koji su me oblikovali tako da što više razumijem, ne osuđujem, prigrlim i uvažavam. Možda mi je baš zato ideja o knjizi sa stotinu žena bila jako privlačna…

A na pitanje zašto sam uopće napisala knjigu “Mi. Žene.” mogu samo reći da nisam, ta bi knjiga vrištala u meni dovijeka. Kao potreba da se rodi i popravi barem djelić ovog polomljenog svijeta. Zato jer je iz čiste ljubavi, a ljubav, ako ne pustimo iz nas da izraste, u korov će se preoblikovati i u sebe neprepoznatljivu preokrenuti. Dobiti ideju napisati knjigu o sto živućih snaga, inspiracija i heroina koje dišu baš sada, u našem vremenu shvatila sam kao blagoslov i privilegiju. Kao i to što i sama imam priliku živjeti kao žena. Sve što nas spaja, povezuje, snaži i osvještava kako tuđa sreća i našu sreću miluje, treba njegovati i dozvoliti da se rodi. Bilo kao djelo, izgovorena riječ ili, evo, čak i knjiga.

Knjiga “Mi. Žene.” nije jedino što ste napisali. Koja djela još nose Vaš potpis?

Prije knjige “Mi. Žene.”, koju je objavila nakladnička kuća Fragment iz Splita, napisala sam zbirku proze “Zagrebi sivu” koju sam objavila sama. Skromno i tiho. Bilo je to prvo djelo koje sam objavila. Iskrena knjiga koja slavi snagu žene. Ostala sam joj dužna barem jednu promociju, no zamislite, usprokos tome knjiga se prodala u stotinama primjeraka. Ljudi su u mene vjerovali više nego ja sama u sebe. Puno mi je tu pomogla i Alis Marić koja je dijelila tekstove iz te zbirke na svojoj stranici Čitaj knjigu. Nesebična gesta velike žene koju nikada ne mogu zaboraviti. Tekstovi su joj se svidjeli i radila je to bez ikakvog interesa. Tada se još nismo ni upoznale.

U kreativnom okruženju…

Kako sam tada već pisala kolumne na dva portala, a u ladici su čekale dvije priče za djecu, sve se posložilo samo od sebe. S genijalnim ljudima iz Mind Abilitya u Zagrebu stvorena je slikovnica “Krijesnica koja se zove baš kao ti”, koja se danas čita i kao neobavezna lektira u osnovnim školama. Nakon toga objavljeni su “Biseri prosuti morem”, čiji je nakladnik Click Media. To je dvojezična slikovnica koja je u prvoj godini postojanja postala projekt educiranja i čuvanja kulturne baštine. Ono što je zanimljivo je da su na tim projektima radile žene. Sposobne, pametne, vrijedne i odlučne žene. Stvorio se tim s kojim i dalje radim i stvaram. Divna urednica, grafičarka, PR menadžerica, nakladnica i ilustratorica. Nas šest u istom trenutku sa šest različitih stavova, pa opet tako usklađene i spremne na kompromis za ono dobro veće od svih nas. U svrhu onoga što radimo.

Kako izgledaju Vaše promocije knjiga, evo npr. ove posljednje u nizu?

Na promocijama knjige “Mi. Žene.” zaživi nekakva posebna vibracija. Kliknu duše bez da nas se pita, na razumijevanje i na čistu ljubav. Spontano poteku suze i zaore osmijesi. Prirodno, protočno, jer smo u okruženju gdje nas se vidi, čuje, poštuje i cijeni. Žena ženu.

Dolazite iz Kaštela, iz prekrasne Dalmacije. Kako je živjeti u malom mjestu, često puta daleko od svih zbivanja, osobito zimi?

Uvijek kažem kako je živjeti u manjem mjestu otegotna i olakotna okolnost. Manja sredina te očvrsne za svijet. Sjećam se kad sam prije desetak godina otvorila malu galeriju, darovni dućan na mjesnom trgu. Bio je to toliko divan i šaren prostor pun robe iz svih krajeva svijeta. Šarene marame iz Indije, mirisni štapići s Balija, tekstil iz Italije i razne rukotvorine domaćih umjetnika. Mještani su s toliko opreza zavirivali unutra u početku, a poslije je toliko ljudi navraćalo da se galerija pretvorila u dnevni boravak u kojem su dolazili domaći i stranci, psi i mačke, nazdravljali smo srećama, podijelili tuge. Ljudi su me osjećali jer sam ja osjećala njih. Naravno, sve to vrijeme ja sam pisala i neprestano su mi postavljali pitanje: “A kad će knjiga?” Nisam bila spremna. Onda je krenula recesija i ostalo je povijest. No, nisam požalila. Bio je to divan način za dokazati sebi i drugima kako i u malom mjestu može obitavati različitost ako joj samo malo damo šansu. Kako ništa nisu tek boje pred našim očima, već je sve to u nekakav smisao posloženo. Barem za one koji žele vidjeti.

živjeti u manjem mjestu može biti otegotna, ali i olakotna okolnost. sigurno je da te Manja sredina očvrsne za svijet…

Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo, što Vas je najviše oblikovalo?

Počela sam čitati s četiri godine. Odrasla sam na bajkama o Vasilisi Prekrasnoj koje mi je čitao tata i vjerovala sam u čaroliju skrivenu u najobičnijim danima. Pisati prozu počela sam u osnovnoj školi i od rane dobi moji su radovi odlazili na razna natjecanja gdje su škole (osnovna, a kasnije i srednja) dobivale nagrade u moje ime. Meni je to bilo sasvim u redu, ja sam ionako stalno pisala. Talent nije za svojatanje, vjerovala sam tad. Naučila sam kroz život da je sasvim u redu imati pravo na sebe i svoj talent. Imati pravo priznati da to što pišem dušom ne umanjuje vrijednost koja iz nje izlazi i da je fer podijeliti sa svijetom ono što pišem.

Recite nam nešto o svojoj obitelji, je li upravo ona Vaša mirna i sigurna luka?

Majka sam dvanaestgodišnjeg Roka i u braku gotovo 20 godina. Imam sreću, uvijek ću to reći, što sam s tri mušketira blagoslovljena. Koji su mi dozvolili da budem to što jesam, takva kakva jesam. Tu je moj otac, koji me uvijek podržavao da budem svoja i koji je vjerovao u mene od kad sam prvi put zaplakala. Tu je moj suprug koji je bio uz mene kad se sve raspadalo i kad je bilo najsretnije. I, naravno, moj sin. Koji je svemir u svemiru. Koji sa svojih dvanaest godina zna koliko je važno poštovati žene i da neće zbog toga biti ništa manje muškarac. “Hvala ti, mama, što si ovu knjigu napisala”, rekao mi je prije neki dan. “Zašto hvala, mili moj?”, upitala sam ga. “Zato što će neka žena pročitati priče u tvojoj knjizi i naučiti nešto, na lakši način nego što si ti učila”, rekao mi je…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here