Milena Jukić

Proglasiše me ugroženom vrstom, jer sam u klubu 60+. Pa bih, sukladno preporukama Kriznog tima za koronavirus – iako nisam bila u Italiji ni u Kini – trebala u “samoizolaciju”, a to znači ne ulaziti u pune tramvaje, čekati da naiđe prazni, hm, ne ići u kino ili kazalište (a ja idem: hvala Maria, hvala Karmela!), ne rukovati se, ne daj Bože poljubiti s bliskim srodnikom, iako korone – osim kod hospitaliziranih jedanaestero koji su je pokupili u Italiji – na hrvatskim ulicama zasad nema. A što je s onima 60+ i 60- na sjednicama Kriznog tima, čiji rad, inače, iznimno cijenim? Oni idu i u Rim, gdje korona cvate, i na liječnički bal i na mnogobrojne sastanke doktora koji kontaktiraju s oboljelima. Što s onima koji kašlju i kišu na sjednici Vlade? Da netko tako kihne u tramvaju, svi bi odmah izletjeli van!

Još samo čekam neku zdravstvenu policiju da me zaskoči u punom dućanu ili šoping centru i zatraži osobnu. Dobro, tu bih se provukla jer “normalna” žena od 65 ne nosi srebrnu jaknu ni kožne hlače.

sigurnih mjesta očito više nema. Korona steže obruč, Italija bilježi strašan pad turističkih prihoda. Naš ministar još priča bajke i Ne priznaje da je i nama koronavirus već nagrizao turizam…

A to s pranjem ruku posebna je priča. Ne znaš bi li se smijao ili plakao. Kao da ruke nismo i dosad prali? Kao da su čiste ruke mogle spriječiti bliski kontakt sjedenja na stadionu u Milanu ili u avionu iz Rima?!

Sjetna sjećanja na Capri

Eh, Rim. Umirovljena šopingholičaraka – koju korona polako pretvara u bivšu – tuguje nad sudbinom omiljene joj turističke i šoping meke. Jadna moja Italijo! Zar ću te gledati samo na fotkama i u filmovima? Capri me vabi natrag. Jer nisam prošla kroz Faraglione… Jer nisam kupila sandale koje ti po mjeri pravi čuveni majstor Antonio Viva u Anacapriju. Nedostaje mi i “moja” vila San Michelle. Sa sfingom koja s visine čuva Marinu Grande…

Sfinga koja s visine čuva Marinu Grande…

Fali mi i Sorrento. Čiji su me klifovi na prvu razočarali. Zar tako izgleda obala opjevana u čuvenoj Torna a Surriento? Lijepa naša obala! Al, kad osjetiš atmosferu pulsirajućeg grada već u svibnju, kažeš da je to ono za čim oduvijek tragaš. Šušur i šoping do kasnih sati: nudi se sve – od divovskih limuna do anonimnih i poznatih modnih brendova. A tek hrana?! Che sapori?! Nisam probala “risotto Delfino”, na koji me u smiraj dana nagovarala vlasnica istoimenog restorana na mulu s pogledim na Vezuv i Napulj. Moj izbor pao je na nešto drugo, jednako fino. Al’ da bih ipak bila sigurna što je bolje, morala bih opet potegnuti tamo, jel’ tako, iako sam izgubila srebrni medaljon s Gospom koji mi je vlasnica darovala, da me čuva i da joj opet dođem. A slabo sam ga čuvala – ispao mi iz novčanika. To je inače kod mene najnesigurnije mjesto.

Čuveni postolar u Anacapriju izrađuje andale po mjeri…

A sigurnih mjesta očito više nigdje nema. Korona steže obruč, Italija bilježi strašan pad turističkih prihoda. Naš ministar još priča bajke kako će se o padu moći govorili tek za Prvi maj, jer Uskrs je, kao, rano. Ne priznaje da je i nama koronavirus već nagrizao turizam, iako se već svi turistički radnici žale na otkaze aranžmana. Kao što Sanader nije priznavao recesiju koja nam je pokucala 2008. godine…

Mjesto gdje je Bandić obećao most od Jaruna do Arene

I tako čekajući proljeće i odlazak korone, jer će je više temperature otjerati, kažu stručnjaci, umirovljena šopingholičarka svakodnevno odradi svojih 5 do 10 kilometara po Jarunu i Savskom nasipu. S mjesta na kojem je Bandić za 2016. obećao izgradnju pješačkog mosta preko Save tužno gleda Arenu, jer bi se – da je izgrađen – nagradila kakvim šopingom za prijeđenu kilometražu. No, bojim se da ćemo pješački most Jarun – Arena ikad vidjeti. Jer sad su u igri neki drugi mostovi kao predizborna obećanja…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here