Mladenka Šarić

Ne zamjerite što ću biti prosta, ali jednostavno moram se podsjetiti moje pokojne babe, tvrde i mudre seoske žene iz dalmatinskog zaleđa, koja je, bez cifranja i uvijanja, znala reći: “Uvik kad se pojavi neko veliko govno, isplivaju oko njega mala govna…” Mislila je i na ljude i na pojave, a pojave su ionako uvijek povezane s ljudima. Ako, dakle, tu mudroslovicu moje pokojne babe stavimo u današnji kontekst možemo reći da je koronavirus veliko govno, a u Hrvatskoj oko njega u nekoliko dana, eto, isplivaše razna govna. I to doslovno. Jer djeca u hrvatskim državnim školama koje svi mi plaćamo svojim poreznim novcem, nemaju toaletnog papira, osim kad ga njihovi roditelji kupe i doniraju, pa se ta naša djeca suzdržavaju od odlaska u školske zahode, koji su uz to vrlo često zapušteni i potpuno neadekvatni. Trpe, šute, stišću zube i poslije škole trče kući, nabrekla, ponekad i bolna trbuha od neispražnjenih crijeva, kako bi se olakšali. Od čega? Od govana koja proizvodi hrvatski školski sustav!

U KOJEM STOLJEĆU ŽIVIMO?

I što je još taj koronavirus izbacio iz septičke jame našeg društva? Još jedno govno, naravno. Jer ta naša, hrvatska djeca nemaju u školama ni sapuna, ponegdje ni tople vode i ona, učinkovita, jednostavna, gotovo banalna preporuka zdravstvenih stručnjaka da peru ruke kako bi se zaštitili od opasnosti da negdje usput pokupe virus njima je – nemoguća misija! U kojoj ono mi godini živimo? 1820? 1920? Ne, ako ste zaboravili, mi živimo u 2020. godini, u 21. stoljeću, u vremenu koje svakoga dana donosi nove tehnologije, približavajući nam čak i svemir kao mjesto gdje ćemo, ne u tako dalekoj budućnosti, odlaziti na medeni mjesec, maturalna putovanja, izlete vikendom… U tom i takvom, naprednom, inovativnom i nezaustavljivom vremenu hrvatska djeca nemaju papira da obrišu guzicu niti sapuna da operu ruke…

Ministrica je šokirana. Kako je moguće, pita, da u školama nema sapuna i toaletnog papira kad im šaljemo milijardu kuna godišnje? A kako je moguće da ministrica ne zna za to? Da političari razumiju što znače moral i odgovornost, ova priča o govnima koja nemaju čime biti obrisana bila bi razlog za – ostavku…

Ne zamjerite, još jednom molim, što sam prosta! Ljuta sam, a ljutnju pojačava osjećaj bespomoćnosti pred nečim o čemu uopće ne bismo trebali raspravljati jer je iskorijenjeno poput, recimo, velikih boginja, a mi raspravljamo o katastrofalnom stanju školskih zahoda jer imamo toliko nefukcionalnu državu da ni običan jeftini toaletni papir i sapun za školsku djecu nije u stanju osigurati. Istodobno je ta ista država u stanju rasuti milijarde kuna na razne nepotrebne državne urede i agencije, izmišljene kako bi se uhljebili politički miljenici i njihove obitelji. Razbacuje se na županije kojima se već gotovo 30 godina traži smisao postojanja, a on je, budimo iskreni, sveden uglavnom na ovo napisano u retku prije – uhljebljivanje. Novac se razbacuje na silne općine koje se ne mogu same uzdržavati, pa im se pomaže novcem poreznih obveznika iz tzv. fonda za poravnanja. Razbacuje se na ceste koje ne vode nikuda, na skupe automobile, na zlatne WC školjke… A školska djeca neka puknu od nadutih crijeva, i prljavih ruku.

Portal srednja.hr pozvao je čitatelje da im pošalju fotografije WC-a u svojim školama. Ovo su dobili (FOTO: srednja.hr)

Dugogodišnja je to sramota, samo ju je koronavirus učinio javnom temom. I hvala mu na tome! Možda se zahvaljujući njemu sad nešto i riješi. Da nije njega i dalje bi se o tome šutjelo, uzimalo zdravo za gotovo da škole nemaju novca da bi osigurale elementarnu higijenu učenicima, roditelji bi šutke kupovali toaletni papir i papirnate ručnike i suzdržavali se da ne puknu od muke dok objašnjavaju svome prvašiću ili prvašici kako to da kod kuće moraju prati ruke prije nego izađu iz zahoda, a u školi ne moraju, jer da moraju bilo bi valjda sapuna i papira, zar ne?

Ministrica je šokirana. Kako je to moguće, pita, kad mi školama šaljemo milijardu kuna godišnje? A kako je moguće da ministrica za ovo ne zna, pitamo se svi mi koji izdvajamo i za njezinu plaću. Što zna, k vragu, ako ne zna da djeca nemaju toaletnog papira i sapuna? I zbog čega, k vragu, ravnatelji i ravnateljice hrvatskih škola nisu već odavno prosvjedovali ako smatraju da nemaju dovoljno novca za toaletni papir i sapun? Nekima to nikad neće biti u fokusu, jer važnije im je, recimo, kako da na račun novca poreznih obveznika otputuju u New York na tzv. službeno putovanje edukativnog karaktera, a zapravo na turistički obilazak koji nisu platili iz svog džepa. Nekima je to putovanje životni dobitak. I što bi takve bilo briga za to imaju li djeca čime obrisati guzicu i oprati ruke?

IMAJU LI DJECA VEZE S DOSTOJANSTVOM NASTAVNIKA?

Moram se prisjetiti i svojedobnog velikog prosvjeda nastavnika koji su na ulici tražili zaštitu dostojanstva svoje profesije kroz izjednačavanje koeficijenata. To je, naravno, njihovo pravo i svijest o važnosti položaja učiteljske struke u jednom društvu vidjela se i u velikoj potpori javnosti koju su dobili. U svjetlu situacije iz školskog WC-a, međutim, nije blesavo pitati koliko na dostojanstvo struke utječe činjenica da djeca nemaju sapuna i toaletnog papira? O tome se nije čulo ništa. Valjda ne misle da djeca imaju veze s dostojanstvom. Ili se nisu sjetili… A i to je dostojanstvo, i to ne samo dostojanstvo struke nego i čovjeka, u ovom slučaju onog malog koji im je s povjerenjem poslan da ga poučavaju i čuvaju.

I što reći na kraju? Zvučat će možda čudno, ali – hvala ti, korona, što si ova govna izbacio u javnost, jer možda će zahvaljujući tebi neka druga djeca u Hrvatskoj, recimo za 50-60 godina – jer nama se ipak ne žuri, nije to tako hitno – otići u zahod ne razmišljajući kako će se obrisati i oprati ruke. Da političari u Hrvatskoj razumiju što znači moral i što znači odgovornost, ova priča o govnima koja nemaju čime biti obrisana bila bi razlog za – ostavku.

 

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here