Tamara Jurković

Priče lokalnog stanovništva o legendama i događajima iz prošlosti, rad s djecom na temelju priča Ivane Brlić Mažuranić, slikanje, ali na  poseban način, kao dio umjetničkog izražavanja, samo su neki iskazi kreativnosti kojima Josipdolka Andreja Radojčić obogaćuje svakodnevicu svijeta oko sebe. “Ljudi vole sve što je lijepo, i to je prvi korak u tome kako privući, zainteresirati ali i zadržati njihovu pažnju… Kad im je prvi dojam dobar požele istraživati i kopkati dalje. Požele saznati priču i povijesne činjenice koje stoje iza toga. Mi smo povijesno bogata i intrigantna zemlja i uvjerena sam da bi se uz pomoć glagoljice mogao stvoriti prepoznatljiv brend koji bi na svjetskoj razni na divan način promovirao Hrvatsku”, kaže Andreja. Lokalni potencijali koji vrlo brzo poprimaju nacionalne okvire razlog su zadovoljstva ove iznimno kreativne i nadarene žene, ali i zajednice u kojoj djeluje, živi i stvara.

Za one koji Vas ne poznaju, kako biste sebe opisali i predstavili?

Najteže je čovjeku objektivno opisati i sagledati samoga sebe. Ali ja zato divno imati prijatelje koji, poput jedne od mojih najbliskijih prijateljica, znaju srž onoga što jesam. Nedavno je napisala: “Pojavila se, kao i uvijek, niotkuda, kao da ju je neki čarobni štapić netom prije stvorio. Lijepa, nasmijana, u visokim potpeticama, vječito u nekoj strci, jer ili kasni u dolasku ili kasni u odlasku, kao i vlak za Rijeku. I uvijek, uvijek malo više luckasta nego dan ranije. Nošena je ona nekim vihorom. Ali, taj je samo njezin, nema izvor u prirodi jer on živi u njezinoj torbi i hrani se tom čudnom magijom kojom je ogrnuta kao plaštom, i koja je štiti od ostatka svijeta koji u nju gleda u nevjerici. Jer ju ne razumije. Takva je otkako ju znam.” Čini mi se da je ovime, više-manje, sve o meni rečeno.

Što je Kistoprint i kako je nastao?

Odgajana sam u obitelji gdje su i s mamine i tatine strane slikali i uživalo se u umjetnosti. Čak je jedan daljnji rođak, Matthew Juricich, dobio Oskara za specijalne efekte na filmu. Nasreću, čini se da me ti geni nisu zaobišli. A ono što ti je dato nikako se ne smije zanemariti već se tome treba veseliti i to koristiti. Kao dijete, pjevušila bih i slikala posvuda- od crtanja po prašini, po zidovima stare kuće do hrpe iscrtanih papira koje je moja mama pomno slagala u fasciklu i bilježila datume. U školsko doba posebno me zanimala moda pa sam satima izrezivala iz časopisa članke koje još  imam poslagane po godinama. To je sve negdje u meni čučalo i čekalo pravi trenutak da izbije na površinu. Pojavila se želja da počnem nešto oslikavati, a da to nije slikanje slika već nešto drugačije. Na jednoj radionici oslikavala sam s djecom platnene vrećice i to je bio trenutak kad sam shvatila da želim oslikavati tekstil – tkaninu i kožu.

 Italija, Engleska, Francuska iskoristile su svoju baštinu za ekonomski razvoj. I Hrvatska ima taj potencijal, potrebno je volje, rada i sluha da se krene u  realizaciju. U glagoljicu se, recimo, svatko mora zaljubiti…

Međutim, volim eksperimentirati s bojama pa sam počela oslikavati i zavjese, lampe, rokovnike i sl. Prijateljice i kolegice su se zainteresirale i poželjele nositi  majice i tunike koje bih im oslikala. Jako im se svidjelo jer su mogle svoje omiljene slike i citate imati na  personaliziranoj odjeći. Biti drugačiji i šetati u unikatnom komadu odjeće, to mi  je bila ideja. Svoje oslikavanje nazvala sam Kistoprint jer je sredstvo rada kist, a slike koje radim su realistične, ali i prepune poteza. Trenutno mi je to hoby, ali ga namjeravam razvijati kao svoj drugi posao.

Kako oslikavate  odjeću?

Ovakav način rada izuzetno je zahtjevan jer nema mjesta pogrešci. Najbitnija je dobra skica. Boju nanosim u nekoliko slojeva da bih dobila trodimenzionalnost slike. Kistovi su različite kvalitete, čvrstoće i dimenzija jer svaki kist ostavlja posebni “touch” na tkanini i svaki materijal traži svoj kist. Nastojim izbjeći pogreške u radu jer se teško ispravljaju. Ima jedna smiješna zgoda. Zapričala sam se s kćeri i sva polja na hrvatskom grbu popunila crvenom bojom. Dakle, od tada nema priče niti muzike za vrijeme rada. Posebno mi je zadovoljstvo što sam dobila priliku svoje umijeće pokazati u Otočcu na The Coklje festu. Posjetitelji su mogli uživo vidjeti kako nastaje slika na majici. To rijetko tko radi na ovaj način. Zahvalna sam prof. Zvonimiru Tonkoviću što me je angažirao da osmislim i oslikam majice za tamburaški sastav Patrioti za njihov spot “Agresivna”. U stvaralačkom zanosu trenutno nastaju skice za ljetne haljine koje će imati velike slike upotpunjene različitim tkaninama kao dodatkom… Recimo, oslikani rep sirene dobit će volan za peraju i slično… Zapravo, ono što je vjerovatno i najljepši dio ovo moje čudnovate Kistoprint priče jest da niti jedan dan nije isti i činjenica da ostavljam tragove ne samo na predmetima već i u životima onih koji moje rukotvorine nose ili koriste… Divna mi je ta spoznaja, hrani dušu.

„Kao smirena slika prepuna boja“ – je li to ono što vas najbolje opisuje?

Prepuna boja – svakako! Smirena – ponekad! Svakako sam smirena u radu, pogotovo s dječicom, jer tu nema mjesta nervozi ili živčanosti. Ali, privatno sam vrlo energična ali i kaotična. Mislim da je to obilježje većine onih koje se percipira kao umjetničke duše. Naš mozak jednostavno ne radi na istoj frekvenciji pa onda i ponašanje prati tu našu luckastu frekvenciju. Naravno, ponekad se i ja umorim od sve te siline trčanja i neprekidnog vihora kojeg sama oko sebe stvaram pa mi treba predah. Ali, čim dođem do daha već sam spremna za dalje. Moj imaginarni kofer prepun boja, kistova, materijala i ideja vječito stoji spreman kraj ulaznih vrata da ga dograbim u trku i opet nastavim dalje trčati. Ponekad ni sama ne znam kamo trčim ali, kako je rekao Galileo “Eppur si muove!” Tako i ja, bitno je da se krećem, pa u kojem god pravcu.

Po struci ste odgajateljica, radite u dječjem vrtiću u Dugoj Resi. Kako najmlađi reagiraju kad potičete njihovu kreativnost?

Ne kaže se uzalud da su djeca – spužvice! Jer, to je točno ono što oni jesu s obzirom da upijaju sve oko sebe. Djeca vole pažnju i pažnja koju im poklanjate kao i ulaganje u njih uvijek ima odjeka. Divno je stimulirati dječje glavice, poticati ih na razmišljanje, razmjenjivati s njima ideje i promatrati na kakva ih daleka i čudesna putovanja ta mašta onda povede. Sebično sam radosna kada vidim kako se ti mali ljudi razvijaju, kakvi biseri izlaze iz tih malih usta i kako se predivno razvija njihov unutarnji svijet jer na taj način i ja ostajem dijelom vječito dijete. I mene potegnu za ruku pa sam i ja svaki dan na nekom novom putovanju s njima. Bolje ne može, zar ne?

Je li naporno raditi sa djecom? Kakvi su oni kao najbliži, svakodnevni suradnici?

Naravno da jest, bilo bi licemjerno tvrditi drugačije. Rad s ljudima, bilo u velikom ili malenom pakiranju, obogaćuje ali i crpi i tko god tvrdi suprotno fotoshopira stvarnost. Međutim, u trenutku kada čovjek otkrije posao u kojem ono lijepo uvelike nadmašuje ono manje lijepo, onda znate da ste našli ono što vam je namijenjeno činiti. Normalno je da ima teških dana kada se kući vraćam gotovo četveronoške. Ali, sljedeći dan sam opet u vrtiću jer bez tih malih vragolana ja ne mogu zamisliti svoj život. Kada bih morala opisati djecu u terminima suradnika mogu samo reći – nepredvidivi su! Ali, to jest čar i ljepota rada s djecom. Ne znate što vas čeka iz sekunde u sekundu. Međutim, također sam shvatila da djeca imaju nevjerovatnu dubinu i sposobnost shvaćanja i obrade ideja.


Primjerice, kao mlada odgajateljica ušla sam u suradnju sa zagrebačkim dječjim zborom “Prva ljubav” kojeg je vodio prof. Zoran Jasek. Njihov entuzijazam i ljubav koju su ulagali u rad s djecom, potpuno me je oduševio. Pod tim utjecajem s kolegicama organiziram prvi dječji maskenbal u Josipdolu. Angažirana sam u projektu Tolerancija kroz priče Ivane Brlić -Mažuranić koji potiče kod djece osvještavanje općeljudskih vrijednosti i tolerancije prema osobama s invaliditetom kroz Ivanine priče. U suradnji sa DV Sesvete, Ljiljanom Ivković, kao kordinatorom nastaje priručnik kao produkt trogodišnjeg istraživanja sa djecom. Sve do tada smatralo se da djeca predškolske dobi ne mogu u potpunosti shvatiti arhaičan jezik njenih djela, čime se u praksi, istraživanjem pokazalo suprotno.

Otkuda ljubav prema kulturnoj baštini i naslijeđu? Što za vas znači Modruš?

Još jedno teško i slojevito pitanje. Sigurno moja ljubav prema baštini i Modrušu ima puno veze s tim što je to kraj u kojem sam odrasla a koji je prepun priča. Kao dijete sam često odlazila na Modruš i naravno, kada udružite moju maštu i priče koje sam kao dijete čula o Modrušu onda dobijete cjeloživotnu fascinaciju koja pomalo graniči s opsjednutošću.

Stare utvrde, dvorci i putevi još su jedna od vaših opsesija. Gdje nalazite suradnike za svoje brojne projekte?

Puno sam angažirana oko promidžbe Modruša, te srednjovjekovne ceste – koju svi znamo pod nazivom “Jozefina”. U suradnji s blogerom i fotografom Darkom Antolkovićem, promoviram te dvije teme, dosta ljudi je zainteresirano za to, a imamo i stranice na Facebooku – Srednjovjekovna cesta Modruš-Senj  te Modruš. Te se dvije priče jako lijepo razvijaju i namjera je proširiti se na web stranice kako bi ljudima informacije bile što dostupnije. Inače, mi već duže vremena surađujemo. Zajedno smo promovirali frankopanske utvrde, u suradnji s muzejom u Ogulinu, gdje je bila Darkova izložba, a ujedno su prezentirane i rekonstrukcije pretpostavljenih izgleda nekih od frankopanskih utvrda. Bio je to jedan lijepi projekt koji ide dalje, jer sve ono što je znanstveno istraženo i što je pisano u publikacijama, jednostavno danas ljudi ne čitaju, nemaju vremena. Zato smo smatrali da treba ići na društvene mreže. Jako sam otvorena i komunikativna, pa se povezujem s ljudima na razne načine. Ako ste pozitivni, maštoviti i voljni raditi, i pri tom ne držite figu i džepu i stalno se pitate što vi imate od toga, privući ćete takve ljude.

Glagoljica, kao pismo koje ne baštini samo narod modruškog kraja, posebno Vas inspirira. Koji potencijal krije glagoljično pismu u smislu promocije hrvatske kulture i baštine?

Kada sam postala član Katedre Čakavskog saveza Modruš koji promovira kulturnu baštinu toga kraja, otkrila sam da je u Modrušu navodno bila prva tiskara koju su držali Pavlini u pavlinskom samostanu u Gvozdu. Godine 2014. na inicijativu vlč. Ante Luketića organiziran je okrugli stol, s idejom da se pokuša obnoviti glagoljička baština. Te radionice su krenule kao dio projekta, a ja sam se usmjerila samo na djecu, i to predškolske i školske dobi. Te godine sam napravila radionicu sa čestitkama na glagoljici i tom sam prilikom ponudila dosta materijala sa kojime se djeca do tada nisu doticala. Tada sam shvatila kako treba ići dalje, ne treba završiti na tome jer je potencijal velik. Samo kada pogledate Glagoljicu s aspekta estetike, teško se ne zaljubiti. Pogledajte kakvu su ekonomiju zemlje kao Italija, Engleska ili Francuska stvorile od svoje povijesti. I Hrvatska ima isti taj potencijal, potrebno je volje, rada i sluha da ste krene i realizirati.


Kao osoba sa velikim projektnim iskustvom, koji bi bio Vaš savjet za sve koji razmišljaju o sličnim aktivnostima? Koje su karakteristike uspješnog projekta?

Za kvalitetan projekt nisu potrebna velika sredstva već puno volje i pravi ljudi. U današnje vrijeme ima dosta projekata za koje je predviđeno puno novčanih sredstava, a na kraju nemaju nikakav opipljiv rezultat ili odjek. Volim projekte koji nemaju predug period trajanja, ali u njih stalno ulaze novi pojedinci koji ih obogaćuju svojim vještinama i na taj način se razvijaju do smislene cjeline. Važno je da svi iz projektnog rada nešto nauče i da se projekt nastavi u nekom drugačijem obliku – poput “varijacije na istu temu”. Od projekta bi trebala imati koristi cijela društvena zajednica.

* Fotografije: Likaclub Milan Krznarić, Zavičajni muzej Ogulin i Darko Antolković

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here