Milena Jukić

Frendica Slastičarka, nazovimo je tako, još nije bila na novom fensi mjestu zagrebačkog slatkog života. Kakva sramota?!, pomislih i odlučih joj otvoriti oči, a i usta. Ona bira petak oko 18 sati, poslije snimanja TV emisije. Al’ brine je jer je čula da u to doba obično nestane kolača. Dobro, rezervirat ću stol i kolače, kažem. No, ljubazni muški glas na telefonu kaže: “Stol možete rezervirati, al’ ne i slastice”. Pa što će mi stol bez kolača, pitam, al’ ipak šaljem SMS s prezimenom, lokacijom stola (baš taj u kutu, lijevo od ulaza!) i nazivom željenih kolača. Nek’ se ipak nađe. Svanuo je, dakle, i taj dan i ja odjednom skužim – Valentinovo je! Frendica zaboravila da je Dan zaljubljenih. Ja također! I što ćemo sad? Glumiti zaljubljene, ha ha? Sto posto bit ćemo jedine žene među parovima, mislim si. Al’ što je – tu je! Samo hrabro!

Umirovljena šopingholičarka i ovisnica o slatkom stiže k’o izvidnica pola sata prije frendice. I što vidi? U  francusku slastičarnicu u radničkom kvartu ne možeš ući! Dupkom je puna. Kolica, bebe, tate, mame, ženski rod dominantan, poznata mi lica također u društvu frendica (kamen mi pao sa srca, uh) i tek poneki par. Red ispred vitrine u kojoj je brojem i slovom šest kolača, a ona tek četvrta na redu. Avaj! Ali, dorasla je friško umirovljena šopingholičarka i tome. Preskače ih i viče: “Imamo rezerviran stol, ostavite barem dva kolačića!” Mora da je zvučala k’o vapijući u pustinji jer ih je konobarica poslušno donijela na stol uz utješni smiješak: “Doći će još jedna tura za pola sati”. Hoće li među njima i cherry, pitam. Hoće, kaže, i zapiše narudžbu. A tura koja je stigla – samo dvije tacne! – stiže nekako kad i frendica Slastičarka.

Kolačići zvučnih imena: Nina Mia, Paris-Brest, Cherry nisu ni stigli do prazne vitrine, a gladni narod navire na vrata. Počinje bitka za svaki kolač direktno s poslužavnika! Pomislio bi čovjek da se dijele džabe, a cijena jednoga – pišljiviih 27 kuna! Podsjetilo me na onu koju pripisuju Mariji Antoaneti – Ako nemate kruha, jedite kolače.

Mala francuska slastičarnica u radničkom kvartu puna je do posljednjeg stola, a i vitrina je prazna. treba tome doskočiti. Srećom, iskusna je šopingholičarka i tome dorasla…

A naša Slastičarka – ponosna na veličanstvenu pobjedu friške penzićke – jede ih očima, gladna je, kaže. Polaaako, kažem, prvo fotkanje, a onda smiješ jesti. Pa tko će ti vjerovati da si ulovila i mjesto i kolače?! Moraš izazvati zavist onih koji su ostali kratkih rukava i onih krstare među stolovima čekajući da netko ustane. I dok Ona između slasnih zalogaja svojim stručnim nepcem analizira (mmm!) i nabraja sastojke malih remek djela slastičarske struke, umirovljena šopingholičarka šalje fotke gradu i svijetu. Jer, nije se lako izboriti za čak četiri kolača!

 

Stari frend iz djetinjstva također želi posjetiti popularno mjesto…

Navečer stanem na vagu, a ona pokazuje 76,7 kilograma. Nema više kolača! – odlučno kažem. Dobro da nema svjedoka. “Čvrsto” obećanje trajalo je manje od 24 sata. Kava na Jarunu? – pita frend iz gimnazijskih dana, koji se našao poslom u Zagrebu. Može, kažem i čvrstim korakom grabim od kuće do Malog jezera dvadedestak minuta. Rekord postojan. Nakon “hlađenja” uz jezero frend bez jakne pita: “A da odemo do one slastičarnice čije si fotke objavila sinoć na fejsu?” Za slatko uvijek spremna, uzvraćam. Zanemarite obećanje dano vagi. Pa pješice s jezera do Knežije, al’ ondje, naravno, nema slobodnog stola. Frend igra na šarm starog morskog vuka i upali mu – uvalio se za stol trima preslatkim curama. Što ti je međugeneracijska solidarnost?! Još su nas i fotkale! Jer, što su fensi kolači bez fotkanja?! Frend iz rodnog mi kraja (lipo moje makarsko moreee…) oduševljen i curama i kolačima.

Navečer na vagu nisam išla. Što je jedan kolač prema trinaest prijeđenih kilometra?!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here