Tatjana Jakovljević, coach

O OTPORNOSTI – Anita ponovo ulijeće sva zadihana na vježbanje. Kasni. Radi kao visokopozicionirana menadžerica u banci, udata je, ima troje djece. Pitam ju kako uspijeva. Kako uspijeva ne sagorjeti od svih obaveza na poslu i kod kuće? Uzdahne i smješka se: “Tako si posložim”, kaže. Znala je, objašnjava, da nešto mora promijeniti. Od siline obaveza počela je izgarati. “A čuj, problemi s kralježnicom, pa kad osjetiš da je štitnjača poludjela, da ne možeš spavati, da ništa ne stižeš, da su zahtjevi preveliki, odlučila sam da moram drugačije…” Počela je vježbati. Pitam je zašto. “Zato što tu imam sat vremena za sebe i jer mi to daje snage za sve drugo.” Dodaje da ima i neki vrt, bavi se njime vikendom, i da ju to opušta. “Sad je lakše, klinci su malo narasli, suprug me podržava, ali ništa ne bi bilo da ja nisam odlučila promijeniti neke stvari…”

Anita iz naše priče došla je do točke na kojoj je stala i shvatila da mora nešto poduzeti za sebe. Kako bi se spasila i živjela bolje. U današnjem brzom, nepredvidivom, nesigurnom, kompleksnom i višeznačnom svijetu ljudi su prisiljeni na stalnu utrku i dokazivanje. Čine to tako što rade sve više. Svoje potrebe ostavljaju za kasnije. Kažu da nemaju vremena za to. Njihov im je posao postao sustav vrijednosti. S vremenom, izloženi pritisku osjećaju da počinu pucati. Ali, još uvijek negiraju loše odnose i probleme. Povlače se jer im se čini da ionako nema smisla konfrontirati se. Priznaju da su im mnogi već rekli kako su se nekako promijenili. Život im je rutina i serija radnji od jutra do mraka. Osjećaju se prazni iznutra, iscrpljeni, dosta im je svega… Ipak, nemaju snage za promjenu, svejedno im je, ionako nema smisla… Ovakvo stanje, s više ili manje opisanih elemenata, siguran je put od stresa do burnouta, odnosno onoga stanja u kojemu čovjek izgori od prevelikih obaveza, utrke i očekivanja… Sagorijevanje od posla nastaje, pojednostavljeno rečeno, kad svoje resurse iscrpljujemo prekomjerno se trudeći ispuniti svoja ili tuđa očekivanja.

Otpornost nije urođena žilavost i čvrstoća. Otpornost je sposobnost da ne podlegnemo stresu, čak i kada se ne osjećamo mirno i samopouzdanO. Utješno je što se ona MOŽE NAučiTI…

H. Freudenberger nabraja fizičke simptome: iscrpljenost, umor, česte glavobolje i probavne tegobe, nesanica, kratki dah…. U ponašanju burn-out se očituje u frustriranosti, ljutnji, sumnjičavosti, osjećaju svemoćnosti ili pretjerane samouvjerenosti, prekomjernoj upotrebi sredstava za smirenje ili alkohola, cinizmu i znacima depresije. Osoba se počinje propitivati: “A što ako su moja očekivanja nerealna? A što ako ne znam stvoriti otpornost? A što ako su moje vrijednosti tako jake, uvjerenja toliko snažna, ponašanja naučena i navike već automatske, da mi odmažu? I želim li se uopće pogledati u ogledalo?”

Rezultati istraživanja u neuroznanosti uče nas da je mozak moguće premrežiti. Kao i mišiće tijela, moguće ga je vježbati da stvori i ojača nove mišiće zadužene za stvaranje otpornosti, novih načina razmišljanja, novih emocija i ponašanja. Kako u privatnom, tako i u poslovnom okruženju, loše događaje ne možemo izbjeći. Neuspjesi se događaju. Ljuti smo, ozlojeđeni, razočarani, žalosni, krivimo sami sebe ili druge. Koliko dugo traju te emocije? Kako takvo stanje emocija utječe na naš život? Kako se brzo možemo vratiti u igru?

Posljedica burn outa je osjećaj besmisla i beznadnosti, povlačenje u izolaciju…

Otpornost nije urođena žilavost i čvrstoća. Otpornost je sposobnost da ne podlegnemo stresu, čak i kada se ne osjećamo mirno i puni samopouzdanja. Utješno je što se ona uči i svatko, dakle, može povećati razinu svoje otpornosti. Stvaranje otpornosti događa se u dvije faze. Prva je ona svakodnevna, tzv. mirnodopska faza, koja nas priprema na stresne situacije i nemile događaje. Druga je faza – faza refleksije, nakon što se stresni događaj već zbio. Pripremiti se na negativne situacije protuotrov je za nemir i zabrinutost. Oni koji teško bilo što traže za sebe – primjerice,  promaknuće na poslu ili zahtjev partneru da preuzme dio obaveza – moraju učiti svakodnevno postavljati pitanja tzv. niskog rizika. Pitati, recimo, mogu li dobiti neki popust u dućanu ili kolegu s posla da ih odveze doma, a sve s ciljem da savladaju strah od odbijanja i stvore toleranciju na odbijanje… I kad počinjemo učiti neku novu vještinu, recimo jogu, izlažemo se riziku od neuspjeha, no taj neuspjeh također nas čini otpornijima jer ne čini nam se dramatično ako ne uspijevamo izvesti neke zahtjevne figure… Prihvaćanjem takvih malih “neuspjeha” činimo sebe otpornijima za neke “većeg kalibra”…

SUOČAVANJE S NEUGODOM

Čovjek je biće koje voli rutinu i bolje se osjeća u poznatom okruženju. Strah od novoga i neugoda može izazvati razne burne emocije, od nelagode, ljutnje do bijesa. Zato je važno vježbati suočavanje s neugodom u svakodnevnom životu jer se na taj način uvježbava mozak da lakše prihvati takva stanja. Vježbe koje pridonose jačanju otpornosti u situacijama u kojima se ne osjećamo ugodno su jednostavne. Netko to, recimo, voli sjediti u zadnjem redu na nekom seminaru jer se ondje osjeća zaštićeno i odgovara mu neizloženost, trebao bi sjesti u prvi red i tako provjeriti bi li se stvarno osjećao tako neugodno kao što pretpostvlja ili bi bio u ugodi s neugodnim. Od takvih eksperimenata nema štete, nema nikakve opasnosti, a kroz njih podižemo razinu svoje otpornosti za stvarno gadne situacije.

burn-out ili Sagorijevanje od posla nastaje, pojednostavljeno rečeno, kad svoje resurse iscrpljujemo prekomjerno se trudeći ispuniti svoja ili tuđa očekivanja…

Potrebno je osvijestiti i kakve izraze i fraze koristimo kad govorimo sami sa sobom i s drugim. Jesu li pozitivne? Možda ćemo se iznenaditi koliko sebe u osami svojih misli volimo “častiti” ružnim riječima kad mislimo da smo pogriješili. Katastrofično preuveličavamo događaje, uspoređujemo se s drugima, često okrivljujemo sebe. Potrebno je znati i da onako kako govorimo sebi tako se i ponašamo. Valja voditi računa i o svojoj fizičkoj formi, jer ako je loša perspektiva nam postaje crnja, mi se osjećamo ranjivije, beznadnije… U stalnoj trci za rezultatom često zaboravimo na potrebe svoga tijela. Ako sutra imate važan sastanak, na kojemu je koncentracija i bistrina potrebna više nego bilo što drugo, kako očekujete da ćete besprijekorno funkcionirati nakon samo pet sati sna? Jeste li onaj kasni film koji vam je ukrao potreban san odgledali zato da bi vas opustio ili da biste zavarali  stres?

Prekomjerna potreba za ispunjenjem očekivanja gura ljude u burn out u kojemu se – utope

Ne možemo se pripremiti na sve stresne situacije. Ali možemo naučiti reflektirati nakon što krizna situacija prođe. Analizirati što se dogodilo ključno je nakon što smo doživjeli nešto loše. Umjesto stava da je to najbolje zaboraviti, možete li zapisati odgovore na sljedeća tri pitanja: Što ste mogli učiniti drugačije? Kako ste riješili situaciju? Jeste li ostali pozitivni i što ste mogli učiniti, jednu stvar, kako biste ostali pozitivniji? Iako smo obično lijeni pisati, pisanje je ljekovita aktivnost za smirivanje i potpuno sagledavanje situacije. Ma u kakvoj se lošoj situaciji nalazili, i kada nam ništa drugo ne preostaje, mi imamo slobodu izabrati svoj stav. Možemo biti negativni („Nikad ništa od mene. Nisam ja za to. Opet sam zaribala.“), nerealno pozitivni („Ma, oni nemaju pojma što ja mogu! Pokazat ću ja njima!“), ili konstruktivno pozitivni („Ok, ovu kritiku nije lako primiti. A što ako je to istina? Je li mi to prilika da iz toga nešto naučim? Kako to mogu iskoristiti u vlastitom razvoju?“).

ODMAK DAJE NOVU PERSPEKTIVU

U procesu refleksije na nemio događaj ili nešto što nas muči važno je imati osobu kojoj vjerujemo, koja zna slušati, ne sažalijeva, ne traži krivca, nego je orijentirana na akciju. Bez nepotrebnog raspredanja, ta bi osoba trebala biti suosjećajna, ali i uputiti nas i ohrabriti na djelovanje. Ponekad je stresna situacija toliko jaka da se jednostavno moramo maknuti. Fizički maknuti, udaljiti. Uzimanjem pauze već od petnaestak minuta dajemo šansu umu i tijelu da se odmakne. Dobro bi bilo pažnju preusmjeriti na nešto drugo, baviti se nekom drugom aktivnošću. U situaciju koja je bila stresna vraćamo se s novom perspektivom, novim pogledom na stvari i novim rješenjima. U pravilu koristim ovu strategiju kod svih konfliktnih, hitnih, zamornih situacija u uredu.

OTPORNOST SE JAČA ULAŽENJEM U SITUACIJE KOJE NAM NISU UGODNE. ZA RAZBIJANJE USTALJENIH OBRAZACA POMAŽU MALE SVAKODNEVNE VJEŽBE, POPUT ONE DA NA NEKOM JAVNOM SKUPU SJEDNETE U PRVI UMJESTO U UOBIČAJENI ZADNJI RED…

Često se brinemo i raspravljamo o stvarima koje nas se ne tiču ili su izvan naše kontrole. Ako problem nema nikakve direktne veze s nama, ili o njemu ne ovisi naša karijera, ili se promjene događaju na razini na kojoj mi jednostavno nemamo utjecaja, ili smo već iscrpili sve načine komunikacije po tom pitanju, ili je stvar jednostavno prevelika za nas, treba znati otpustiti. Primjerice prijateljstvo. Ako nakon bezuspješnih pokušaja da objasnim svoju stranu, uz sva nastojanja, ljubav i želje, prijateljstvo jednostavno ne funkcionira, treba otpustiti. To jednostavno nije u našoj moći.

Manjak samopouzdanja, negativna iskustva, „netko je drugi rekao“ uvjerenja, razmišljanja i ponašanja koja su nam nekada služila, a sada su nam naši najveći neprijatelji, stoje na putu našeg profesionalnog uspjeha i priječe nam da živimo ispunjeno i zadovoljno. Promjena je poželjna i moguća. No, često nije laka. Čime god bio uzrokovan otpor na promjenu, ona se neće dogoditi sve dok ne prihvatimo ono što ne želimo kao dio svoje cjelovitosti.

* TATJANA JAKOVLJEVIĆ, prof., certificirani coach (HUC, EMCC), komunikatorica i edukatorica. U coaching praksi primjenjuje znanstvena istraživanja u psihologiji i neuroznanosti, interdisciplinarne metode i transformacijska načela.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here