Jelena Skorup

Na pitanje trebaju li home office, odnosno kućni ured, mnogi će odmahnuti rukom i upitati: “Što je to?”, pa dodati da ih ta tema uopće ne zanima. Neki će dodati da za kućni ured ionako nemaju mjesta u svom skučenom stambenom prostoru, naglasit će da ne rade od kuće, pa im i ne treba… Neki treći s podsmijehom će dodati da je to obična glupost, te da ako nešto već moraju odraditi lijepo će staviti  laptop u krilo i sjesti u fotelju ili će ga staviti na kuhinjski stol ili pult… U redu, legitimna su i takva razmišljanja. No, možda ipak…? Da malo razmislite? Kućni ured, čak i ako ne radite od kuće, nije ideja koju treba bez razmišljanja odbaciti, u život unosi organizaciju, a ne zahtijeva neku veliku kvadraturu…

POVIJEST RADNE SOBE

Ako ste i vi zaraženi duhom recentnog vala općeg pokreta bacanja nepotrebnih stvari i čišćenja života morali ste se susresti s činjenicom da papiri u velikim količinama u kuću stalno dolaze, otprilike intenzitetom kojim nam stiže i svježa hrana iz dućana, i da se nekih, ma koliko to željeli, nikako ne možemo riješiti samo zato što smo donijeli odluku da pobacamo apsolutno sve što nam zatrpava životni prostor i guši nas.

Kad se na tlocrtima bogatijih kuća krajem 19. stoljeća pojavila soba s natpisom radna soba uglavnom je to bila neka neugledna prostorija na kraju hodnika, bez velikih prozora i dobrog pogleda, često i bez grijanja. Daleko od luksuza, u njoj bi se zatekao stol s ladicom i stolcem, ormar s ključem, polica, ponekad sef, a na zidu kakva slika, najčešće ona koja se u stvari nikome od ukućana nije sviđala. Soba, nevelika, u koju je rijetko ulazio bilo tko osim domaćina. Netko bi ušao, obavio posao i izašao. Kako je napisao Bill Bryson u knjizi “Kod kuće”, radna soba je bila zadnja rupa, jedino mjesto u kući gdje je ispod ormara mogla stajati mišolovka, a da pritom slika jadnog miša koji se u nju ulovio nije bila nikome nezamislivo odbojna… Radna soba skrivala je štošta, kao kakvo spremište, sve ono što je baš njoj pripadalo, na sličan način kao što zalihe šećera, mlijeka, tjestenine ili brašna samorazumljivo imaju svoje mjesto u špajzi…

Bill Bryson je u knjizi “Kod kuće” opisao: radna soba je bila zadnja rupa, jedino mjesto u kući gdje je ispod ormara mogla biti  mišolovka, a da slika jadnog miša koji se u nju ulovio nije bila nikome nezamislivo odbojna…

Pitate se sada o čemu pričam i što povezuje 19. stoljeće i naše ubrzane, digitalizirane živote?
E, pa podsjetit ću vas.

ŽIVOT U PAPIRIMA

Svakog jutra otvarate poštanski sandučić i ne očekujete, naravno, da ćete dobiti razglednicu, pismo djece sa studija, prijatelja iz dalekih krajeva, a bogme niti ljubavno pismo… Pa tko još danas piše pisma?! U sandučiću ćete naći račune za režije, godišnje obračune, naknade, pričuve, rješenja kojima se utvrđuje njihova visina, izvode iz banke, obavijesti o isteku neke usluge, nagradne bonove, ponude za osiguranja ili police osiguranja, obračune isplate plaće, mirovine ili nekog honorara, sudska rješenja, pozive, kazne za prekoračeno vrijeme parkiranja ili pogrešno parkiranje… Pronaći ćete i reklamni listić roletara ili vrtlara iz susjedstva koji počine sa: Dragi susjedi….

Unijet ćete sve to u stan gdje vas već čekaju računi nedavno kupljena televizora, usisavača, perilice i miksera, garancije, upute za upotrebu… Uz njih su se stisnuli podsjetnici kako se razvrstava otpad ili kad se koja vrsta odvozi, tu je i informacija o radnom vremenu vašeg obiteljskog liječnika, zubara ili ginekologa, jer kako biste bez toga znali kako radi parnim, a kako nepranim danima… Uz tu već poveliku hrpu papira nalaze se i liječnički nalazi cijele obitelji, recepti za lijekove, upitnice za specijalističke preglede, rendgenske snimke vrata ili koljena koje nikad ne bacamo jer je uvijek prvo pitanje na sljedećem pregledu: imate li staru snimku… Čekat će vas hrpa papira koju ste dobili nakon što ste bili na servisu s automobilom ili obavili registraciju… Tu su i rodni listovi, domovnice, diplome, svjedodžbe, ugovori s bankama i nebrojeni drugi ugovori koji vam se gurnu pod nos, brzinom da ne stignete pročitati mala slova, rješenja ovakva ili onakva, dokumenti o kući ili stanu u kojem živite, ugovori o nasljeđivanju ili kupnji, aneksi, elaborati, izvodi, rješenja, rješenje, rješenja….., a ako imate i vikendicu većinu ovih pobrojanih papira pomnožite s – dva.

Ima tu i lijepih stvari: starih fotografija, knjižica koji vas podsjećaju na repertoar koncerta u kojem ste uživali, nekih cd-ova, možda čak i neka važna kazeta ili videokazeta koje se spremate godinama prebacitI na neki novi medij, ali ne uspijevate naći žrtvu koja bi to napravila. Tu su spajalice, olovke, klamerice, podsjetnice, kuverte, marke… Pa, pozivi na promociju knjige ili otvorenje izložbe, koje ne želite zaboraviti… I vjerojatno vam je dosta nabrajanja jer znate i sami.

Za kućni ured dovoljan je sasvim mali prostor…

Važno je pitanje što i koliko dugo od svega toga moramo ili želimo čuvati? Gdje i kako? Ono što čuvamo, trebali bismo moći u nekom trenutku i pronaći bez veće drame i stresa, iako će mrgudi reći da po Murphyjevom zakonu, jedina stvar koju nismo dobro spremili je upravo ona koja nam najviše i neizostavno treba! A sada – zamislite koja se količina posla krije među svim tim papirima. Što sve morate napraviti i pamtiti, pisati rasporede, podsjetnike, jer vi ste, ustvari, direktor jednog ureda koji vam ne isplaćuje plaću.

Ako proguglate oglase o prodaji novih stanova, primijetit ćete da su špajze, ne zna se zašto, gotovo iščeznule iz suvremenih stanova. Jednako kao što polako nestaju svi spremišni prostori, pa više i nema tzv. sporednih prostorija, sve su postale glavne. Svaki ugao stana mora biti lijep, prazan, stajliš, nalickan, spreman za Instagram ili Pinterest i nekoliko hashtagova…

Izloženi smo poplavi slika interijera, koje često ustvari nisu niti photoshopom uređene fotografije stvarnih stanova već hiperrealistički kompjuterski prikazi ili slike izložbenih prostora. Manija uguravanja interijera u stilske ladice nadvladala je ideju da naš dom mora biti, prije svega, ugodan i funkcionalan prostor, i, naravno, naše sigurno mjesto. Stan je više od cool sofe i lampe, stan su i usisavači i metle i daske za peglanje i lojtre i koferi i alat i sredstva za čišćenje, odvajanje papira i plastičnih boca i rezervne žarulje i – kućni ured.

KUĆNI DIREKTOR TREBA SVOJ PROSTOR

Dragi svi, nadam se da je jasno: treba vam kućni ured, gdje god da živjeli, koliko god mali ili velik stan. Kućni ured je prostor u kojem možete obavljati svoj svakodnevni posao kućnog direktora. Zato nađite neiskorišteni kutak bilo gdje u stanu, na kraju hodnika, u kutu dnevnog boravka ili spavaće sobe ili doslovce u zadnjoj rupi i složite si kućni ured. Makar i u mikro izdanju, i to će biti dovoljno. Komadić stola za koji možete sjesti, koja polica i ladica. Minijaturno mjesto gdje možete razvrstati papire, baciti što treba, platiti račune, smjestiti sve u kutije, kutijice, fascikle, na poličice ili u ladičice. Podsjetnici neka stoje tako da vas uistinu podsjećaju…  I neka vam se jako sviđa to što ste napravili! Učinite si svakodnevni posao kućnog direktora ili direktorice (koji oni koji ga ne obavljaju misle da ne postoji) i koji vam nitko ne plaća – lakšim i ugodnijim…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here