Mladenka Šarić

Vijest da nevladine udruge i inicijative prikupljaju donacije kako bi mogla platiti sudske troškove od 10.000 kuna rasplakala je mladu policijsku službenicu koju je nekoliko dana ranije, potpuno bezobzirno nokautirala njezina država, država čiju policijsku odoru svakodnevno nosi jer je čuvanje reda, mira i sigurnosti u toj svojoj državi izabrala za svoj profesionalni poziv. Nakon tri godine sudovanja, Općinski sud u Vukovaru, da podsjetim, presudio je da  nadređeni kojeg je prijavila za spolno uznemiravanje i maltretiranje nije kriv jer se to dogodilo – SAMO JEDNOM. Njega, jednokratnog (ili će prije biti prvi put prijavljenog!) nasilnika sud je oslobodio, a nju, koja je nasilniku pružila otpor, kaznio je njegovim oslobađanjem od odgovornosti i plaćanjem sudskih troškova u iznosu od 10.000 kuna. Tako je ova sramota dobila i financijski oblik.

Rasplakala se kad je čula da za nju novac uplaćuju ljudi koje nikad nije i vjerojatno neće ni sresti u svom životu. Ti nepoznati ljudi solidarizirali su se s njom, ali su svojim uplatama za sudske troškove nametnute žrtvi, metarorički rečeno, uzeli u ruke splitski kalašnjikov ili, blaže rečeno, pokazali srednji prst pravosuđu, poručivši da je i u slučaju ove mlade žene gurnulo u stranu i pravo i pravdu, obezvrijedilo žrtvu, pljunulo na njezinu hrabrost da se suprotstavi…

VREMEPLOV DO SILOVANJA – RUKOVANJA

Ovom odlukom kao da smo se ukrcali u neki vremeplov i vratili 15 godina unatrag, u vrijeme kad je u Gospiću sudskom odlukom izjednačeno guranje prsta u anus s rukovanjem, kad je također u sudnici ismijana i ponižena jedna mlada žena, sportašica, strankinja u tom gradu i ovoj zemlji. Mislili smo da smo se pomaknuli naprijed, ali ovakvi nas slučajevi brzo otrijezne…

MLADA POlicijska službenica prijavila je šefa za seksualno uznemiravanje, postupak je trajao tri godine, nasilnik je nedavno oslobođen jer se to, kazao je sud, dogodilo samo jednom, pa valjda nije vrijedno spomena. Žrtva mora platiti sudske troškove. mladu ženu tako je nokautirala država u kojoj ona čuva red, mir i sigurnost…

A kako je moglo biti? Odnosno, kako je trebalo biti? Trebao je, naravno, biti kažnjen i to po mogućnosti najvećom propisanom kaznom, pohotni šef mlade policajke. I to iz više razloga. Prvo, što ju je uopće seksualno napao. Drugo, što je to činio s pozicije moći, jer on je šef napadnutoj ženi i računao je da će strah od problema koje joj u karijeri može prouzročiti pridonijeti njezinoj popustljivosti. Treće, što se sve događa u sustavu koji bi trebao biti na braniku reda, mira i zaštite zakona… Četvrto, što je riječ o sustavu koji mora goniti nasilnike… Mogli bismo tako nizati još dugo.

Pogledajmo, pak, što ova sramotna odluka poručuje, i žrtvi i nasilniku. Žrtvi – da nije pametno suprotstavljati se. Nasilniku – da može slobodno pokušati ponovno samo neka pametnije bira kako ne bi opet završio na sudu. Društvu – da se jednokratno nasilje može tolerirati, jer, kako kaže ona izreka iz davnina, jednom k’o nijednom… I na kraju pitanje – bi li ljudi koji su donijeli ovakvuodluku postupili jednako, odnosno bi li smatrali da su neki kolega sudac ili kolegica sutkinja postupili ispravno oslobodivši odgovornosti nasilnika da je u ulozi žrtve bila njihova kćer, unuka, sestra…

SUCI IMAJU INSTRUMENTE

Suci imaju moć i instrumente da svojim odlukama korigiraju anomalije u društvu, čak i kad politika to izbjegava. Birajući hoće li za neko kazneno djelo izreći minimalnu, srednju ili maksimalnu kaznu, oni  biraju hoće li poručiti društvu da nešto loše ipak nije tako strašno, nepodnošljivo i neprihvatljivo. Ako za ubojstvo prolaznika na pješačkom prijelazu, pijanog vozača koji je to skrivio kazne zatvorom od, recimo, godinu ili dvije, nijedan neodgovorni vozač, sklon kombinaciji sulude brzine i čašice, neće razmisliti isplati li mu se sjesti u takvom stanju za volan. Jer, što su godina ili dvije zatvora kad imaš 24 godine, a baš voliš piti i brzo voziti?

Ako ženi koju je bivši suprug zlostavljao, i koja je s bolesničke postelje odjurila kako bi spasila djecu od pomahnitalog oca, odrediš da tu svoju istraumatiziranu djecu mora dovoditi ocu u zatvor kako bi on ostvario pravo na redovni kontakt s djecom koju je mlatio, poruka je da nasilje koje je činio i nije tako strašno. Ako žrtve nasilja tako često budu dodatno izudarane blagim presudama koje dobivaju nasilnici kojima su se konačno usudile usprotiviti, poruka je žrtvama da šute, da nastave živjeti u strahu, da je to život koji su na neki način zaslužile… Puno je takvih priča u Hrvatskoj i sve su mogle imati i drugačiji rasplet od onoga koji ih je doveo na naslovnice kao skandalozne primjere tolerancije prema nasilju i nepoštivanju zakona. Puno i previše… Jedna takva završila u krvlju i mecima na splitskim ulicama prije nekoliko dana…

BORBU PROTIV MAFIJE U ITALIJI POKRENULO PRAVOSUĐE

U dokumentarcu Mijenjamo svijet: Cosa Nostra – od Palerma do New Yorka, koji ovih dana ide na HTV-u, sasvim je razvidno zbog čega hrvatski građani ne vjeruju svome pravosuđu. Film svjedoči o tome kako je borba protiv mafije u Italiji krenula iz pravosuđa, kako su suci i državni odvjetnici, i dakako policijski istražitelji, krenuli bez kompromisa u dotad neviđeni obračun, vjerujući da korištenjem zakonskih instrumenata koji su im na raspolaganju mogu presjeći spiralu zločina koja je ulice Palerma obojala krvlju. Jedan od sudionika tog vremena rekao je: “Ta suđenja mafijašima, to što smo te nedodirljive likove svi mogli vidjeti u kavezima u golemoj sudnici, probudilo je nevjerojatnu energiju i donijelo nadu da možemo imati bolje društvo. Bili su to događaji koji su doveli do toga da slijepi progledaju, gluhi čuju, a nijemi progovore…”

“u borbi protiv mafije pravosuđe je pokazalo da ima moć učiniti da slijepi progledaju, gluhi čuju, a nijemi progovore…”, rekao je jedan sudionik povijesnog obračuna kojemu je na čelu bilo pravosuđe. Jer, pravosuđe može mijenjati društvo i kad politika ne želi. pitanje je samo u kojoj su mjeri pojedinci spremni koristiti tu moć…

U toj, za povijest čovječanstva i zapadne civilizacije, maloj epizodi, vidjelo se što je to snaga odlučnih pojedinaca koji koriste golemu snagu pravosudnog sustava kojemu pripadaju. Dok je u toj sicilijanskoj pokaznoj vježbi beskompromisnog obračuna pravosuđe bilo na prvoj crti obrane društva, politika je manje-više stajala po strani, gledala i čekala rasplet…

Iako je bilo krvavih atentata na pravosudne dužnosnike, iako mafija nije iskorijenjena do danas, već je promijenila modus operandi, pa više nije bilo gotovo svakodnevnih uličnih obračuna vatrenim oružjem, talijansko je pravosuđe tada pokazalo da je svjesno da u svojima rukama ima moć mijenjanja društva i da ju je spremno koristiti. Tu moć ima pravosuđe svake demokratske zemlje. Uključujući, i  Hrvatsku. Pitanje je samo u kojoj su je mjeri pojedinci spremni upotrijebiti.

suci koji odgovorno rade svoj posao, svjesni težine i važnosti svoje uloge, morali bi znati da dati najbolje od sebe ponekad nije dovoljno. ponekad je uz to potrebno dugnuti glas i suprotstaviti se…

U Hrvatskoj građani nemaju povjerenja u pravosuđe jer je u pravosuđu premalo takvih pojedinaca. I to golemo nepovjerenje sigurno nije pravedno prema onim sutkinjama i sucima koji odgovorno rade svoj posao i ne pokazuju blagost prema bilo kojoj vrsti nasilništva, jer shvaćaju da njihove presude predstavljaju društveni korektiv. Međutim, i oni bi morali shvatiti da dati najbolje od sebe ponekad nije dovoljno, ponekad je uz to potrebno dignuti glas i suprotstaviti se. I dok se takvi unutar sudačke struke ne pokrenu, ne progledaju i progovore, i oni biraju biti žrtve onih drugih u sustavu zbog kojih je pravosuđe takvo kakvo jest…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here