Mladenka Šarić

Padne li kome na pamet da hrvatski mjeriteljski sustav obogati mjernom jedinicom za glupost, površnost, ignoranciju i zaslijepljenost slobodno je može nazvati imenom Kreše Beljaka, trenutačnog predsjednika HSS-a. Nije da u Hrvatskoj nema površnih ignoranata još, štoviše, ima ih i previše da bi to bilo podnošljivo za ovo društvo, ali Beljak je svojim tweetom da Udba očito nije ubila dovoljno hrvatskih emigranata jer se zaustavila na njih stotinjak, nadmašio sve. Nema što, rođeni prvak! Može se on 24 sata kasnije koprcati, posipati pepelom, može govoriti da tako ne razmišlja i da ni u kom slučaju ne podržava politička ubojstva. Ono što je rečeno – rečeno je. I ostaje zapisano da je potpuno banalizirao povijesnu traumu koja se vuče za Hrvatskom kao sjena od vremena kad su političke likvidacije bile državna politika do danas. Beljakovom je rečenicom relativizacija komunističkih zločina dobila novu dimenziju. To je, naime, izgovorio čovjek koji vodi stranku koje danas ne bi ni bilo da nije bilo političkih emigranata koji su je daleko od Hrvatske sačuvali, da bi je prije 30 godina u Hrvatskoj obnovili politički disidenti i zatvorenici koje je Udba nesmiljeno progonila godinama.

FAŠISTI KOJI SU POBJEGLI UDBI IZAZVALI SU RATOVE

Samo radi podsjećanja, Beljak je odgovorio na tweet u kojemu je izvjesni Renato napisao da je njegova obitelj bila meta Udbe iako su živjeli u New Yorku. “Jugonostalgičari zaboravljaju da je bilo preko 100 političkih ubojstava izvan Jugoslavije od 1945. do 1990. godine. Udba je bila aktivna u svakoj hrvatskoj emigrantskoj zajednici u SAD-u, Njemačkoj, Kanadi i Australiji”, napisao je. “Preko 100? Očito ne dovoljno. Vidjeli smo tko je radio sr*nja i tko je uzrokovao ratove od ’91. do ’99. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su, nažalost, pobjegli Udbi”, odgovorio mu je Beljak.

rečenicu da je udba podbacila u broju lividacija u emigraciji napisao je čovjek koji vodi stranku koje danas ne bi ni bilo da nije bilo političkih emigranata koji su je daleko od Hrvatske sačuvali, da bi je prije 30 godina u Hrvatskoj obnovili politički disidenti i zatvorenici koje je Udba nesmiljeno progonila…

Dan poslije, kad je vidio kakva se prašina digla oko njegovih riječi, spušta tenzije. Nije tako mislio, kaže. Bio je isprovociran, ispričava se svima koje je možda povrijedio. Može se on, međutim, opravdavati da je to rekao u okviru jedne duge rasprave, pune uvreda i laži, sugerirajući da mu je jednostavno puknuo film pa je u afektu napisao to što je napisao. Zanemarimo li da čovjek u afektu obično kaže ono što misli, njegovo opravdanje da je bio isprovociran jednostavno ne može biti prihvatljivo opravdanje za čovjeka koji je politički vođa jedne stranke, pa bi morao voditi računa o porukama koje šalje, o tome da je na javnoj sceni i da njegove riječi imaju znatno veću težinu od riječi kakvog lokalnog pijanca u provincijskoj krčmi.

Afekt iz kojega može proizaći tako skandalozno, isključivo i beskrajno okrutno razmišljanje ne može biti opravdanje i zato što je Beljakov HSS dio koalicije koja se nada na predstojećim parlamentarnim izborima preuzeti vlast u Hrvatskoj i koja trenutačno leti na krilima pobjede izabranog predsjednika Zorana Milanovića koji se zalaže za normalan život u normalnoj zemlji. U Beljakovoj izjavi nema ništa normalno.

teško zamisliti nekog ZNAČAJNOG političara u Njemačkoj kako govori da je  zloglasni STASI, podbacio jer nije ubio dovoljno ljudi. Ozbiljni ljudi to jednostavno ne rade NI U AFEKTU. Ozbiljni ljudi znaju koliko bi to bilo okrutno prema žrtvama i razorno za društvenu ravnotežu…

Osim toga, ako netko nije dorastao sudjelovati u raspravi, pa čak i ako je ona puna uvreda i laži, ako se ne uspijeva izboriti argumentima, umjesto da dopusti da mu mrak na očima zamrači i um, jednostavno napusti raspravu, isključi mobitel ili laptop i ode. Jednostavno, zar ne? Jest, ali ne i za Krešu Beljaka, samodopadnog, prčevitog i isključivog lika čija važnost ne proizlazi niti iz snage njegove stranke niti iz njegova doprinosa demokratskom razvoju Hrvatske, nego vještine malog trgovca da osigura dobru cijenu, što je on postigao u pregovorima s Davorom Bernardićem o zajedničkim listama na prošlim izborima, a vjerojatno je da će tako biti i na predstojećim… Zanimljivo je, usput, da se nitko od Beljakovih partnera ne oglašava, ne ograđuje i ne smiruje tenzije. S druge strane, možda je to i razumljivo s obzirom da se SDP-ov saborski zastupnik Nenad Stazić svojedobno “proslavio” izjavom da u svibnju 1945. godine pobjednici očito nisu temeljito obavili posao…

TRAUMATIČNO POVIJESNO ISKUSTVO

Bivše komunističke zemlje, bile iza željezne zavjese ili ne, sve su redom imale traumatično iskustvo s režimom koji je gušio ljudska prava i slobode, s tajnim službama koje su ubijale, proganjale, obične ljude pretvarale u špijune koji su da spase sebe cinkali brata… S takvim povijesnim teretom nije lako graditi demokratsko društvo. Treba za to i odlučnosti i suosjećajnosti i pameti… Zato je teško zamisliti nekog viđenog političara u, naprimjer, Njemačkoj kako govori da je istočno-njemačka tajna policija, zloglasni STASI, podbacio jer nije ubio dovoljno ljudi. Ozbiljni ljudi to jednostavno ne rade. Ozbiljni ljudi znaju koliko bi to bilo okrutno prema žrtvama i razorno za društvenu ravnotežu. No, kad je to Krešo Beljak bio ozbiljan?

A upravo Krešo Beljak, kao predsjednik HSS-a, najstarije hrvatske političke stranke, koja je opstala i vratila se prije 30 godina u domovinu upravo zahvaljujući političkoj emigraciji koja je bila na udaru UDBA-e, trebao bi imati senzibilitet za te stvari. Kad bi poštovao iskustvo svojih prethodnika sam bi mu spomen UDBA-e trebao izazvati gađenje. Obnovitelj HSS-a u Hrvatskoj i njezin prvi predsjednik, pokojni Drago Stipac, recimo, odmah je po završetku Drugog svjetskog rata bez suđenja zatvoren na osam mjeseci. Po izlasku iz zatvora otišao je u Zagreb, da bi u vrijeme Hrvatskog proljeća bio nevino osuđen na 2,5 godine teške robije. Kraj života dočekao je kao predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika.

Budući da se u Hrvatsko državnom arhivu čuvaju Udbini dosjei o istaknutim članovima i vođama HSS-a, u zemlji i emigraciji, beljaku bi bilo dovoljno da sjedne i pročita. Ali, Krešo, s razumijevanjem!

Doživotni počasni predsjednik HSS-a pokojni Josip Torbar, koji je održao HSS u emigraciji, daleko od domovine i pod prismotrom udbaških agenata živio je punih 45 godina, vratio se tek 1993. godine. Velikani HSS-a Vladko Maček i Juraj Krnjević također su pobjegli u emigraciju jer su se bojali za svoje obitelji i sebe. Dr. Nikola Novaković, koji je prije 30 godina bio na čelu jedne frakcije u HSS-u, bio je, recimo, uhićen  1977. godine u 64.godini života i zatvoren 12 godina…

Da Hrvatska politika nije postala leglo raznog ološa, Kreši Beljaku više ne bi bilo mjesta u njoj. No, znamo gdje živimo i teško je zamisliti da bi se tako nešto moglo dogoditi. Zato nam ostaje cinizam. Cinik bi rekao da je Krešo Beljak onako nešto mogao napisati iz neznanja, i dodao da se to u tom slučaju može lako riješiti. Budući da se u Hrvatsko državnom arhivu čuvaju Udbini dosjei o istaknutim članovima i vođama HSS-a, u zemlji i emigraciji, bit će dovoljno da sjedne i pročita. Ali, Krešo, s razumijevanjem!

1 komentar

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here