Tatjana Bračanov

Prvi dan lipnja, drugi tjedan Hodnje. Bijela staza Via Dinarice usisala me u goransko, probijajući se poput žile kucavice Velikom Kapelom: Risnjak, Tuhobić, Jelenčić, Čelimbaša, Stijene… Protegla se od Gorskog kotara na zapad preko planinskog sedla Kapela (887 nmv), starim cestovnim prijelazom na karolinskoj cesti, do svoje ne manje atraktivne sestre Male Kapele, a preko prijevoja Vratnik istočni je ogranak pružila do Ličke Plješivice, a južnim bokom uplovila u tkivo VeleBita. Ne prestaju kapelska čuda na ovoj raskoši: na razmeđu Ogulinske doline sa sjevera i Vinodolskog primorja s juga istanjila je Kapela struk, šepireći se zavodljivo panonskog i primorskog.

I kada Hodač na ovom, najtanjem, planinskom pragu između dvaju Svijetova, pogledom obuhvati sva nadnaravlja hrvatske zemlje: Adriana, Dinaridu, Panona …kako će tako očaran i zbunjen odlučiti kuda? Tamo ili Ondje? I odjednom postaje jasnije zašto su hrvatski plemenitaši stolovali baš podno ovih gora, u Ogulinu. I zašto su na svom posjedu, na gorskom prijevoju blizu Modruša, među stogodišnjim krošnjama jele, bukve i javora, dali sagraditi drvenu pavlinsku crkvu posvećenu upravo sv. Nikoli, zaštnitiku putnika namjernika. Drvena je kapela pozivala putnika da razmijeni ovdje Tišine svoje s Tišinom božanskom. Tišine toliko duboke i jasne da je crkva uskoro dobila ime Gluha. A kako kapela starohrvatskim imenuje najčešće drvenu crkvu ili crkvicu u planini, i iako spomenute više nema, ostalo je Ime u koje se pretočilo božansko i ljudsko, povijest i tradicija, svjetonazor i vjera i duboka povezanost naroda s nadnaravnim, svetim, šumskim:

Kapela.
Račvište i stjecište.
Gora i dola.
Onog Gore i ovog Dolje.

A između, vladaju Božice Vremena: sa sjevera Dea Kontinenta, u njedrima Dea Subalpina, a modrim Adrianom prodrla Dea Submediterana. Dočekuju, bodre …

U Kapelsko krško-dolomitsko tkivo upletena su još tri manja krška masiva: iznad Ogulina na sjeveru Vještić-gora Klek, jugozapadni izdvojen primorski lanac Bitoraja Burnog i Viševice, Ličko sredogorje južno i na sjeveroistoku Kordun i Ljubčagora.
Hodaču je za KPP obilaznicu, označenu još 1979. godine potrebno tri do četiri dana Hodnje. Od Tuka, Matić Poljanom, penje se do bjelolasičke Kule, najvišeg gorskokotarskog vrha (1534m), Samarskim i Bijelim stijenama Vihoraškim putem, da bi se preko Velike Javornice, Dulibe i Kolovratskih stijena spustila na more, u Klenovicu pored Novog Vinodolskog.

Predah prije ulaska u šumu

Na devetom kilometru od Mrkoplja, odbacujem ruksak s leđa i bosim stopalima upijam Šumu koja će me uskoro progutati i ispljunuti Tamo Negdje, na kraju dana. Pjenastim oblacima iznad, razigrao se Solaris … Nedaleko preda i poda mnom čuveni je “13. kilometar”, mjesto gdje planinarski puk, pred pohod Stijenama ostavlja vozila. Leđima oslonjenih na položeno deblo neumoljivo me protkiva Radost.

Kada bi se upravo sada, iza guste crnogorične zavjese ukazala Velika Zvjerka, što bih učinila? Ponavljam istu Igru danima: okamenjena, opuštena, obamrla, rasplinuta?
No ne vidim bijeg u toj Igri. Zašto?

Jer je bijeg uzaludan?
Jer je ostanak neminovan?
Prožimam se slikama: moje Tkanje ostaje Radost.
Iznad mene, umjesto Velike Zvjerke, zaleprša maleni pernati letač. Vrijeme je za Korak …

Nije mi prvi put da pohodim ovo Carstvo Krša. Kamena staza upliće se vješto podno i uokolo crnogoričnih i bjelogoričnih Goro(stas)-čuvara izniklih iz najneočekivanijih kamenih oblika, stremeći u nevidljivo mi plavo iznad. Nastanili su kamene oluke, mostove i ponikve, rastirući na mjestima tepih od raskošne mahovine.

Isklesani su ovdje najljepši oblici Petrinog tkiva. Sapiens Mudri prepoznao je Majstorov talent i tako opravdao svoj samododijeljeni atribut: od 1985. stijene su strogo zaštićeni rezervat prirode. Privilegirana napredujem kamenim kapilarama samarskom i bijelostijenskom katedralom Krša: Vrh Samarskih, Dolina vila, Stepenica, Faraonova dolina, Piramida, Vidikovac, Kanjon, Ratkovo sklonište uraslo u stijenu Šerpas. Divljim kameno-šumskim carstvom Petre, Hodaču je u rezervatu na raspolaganju splet od gotovo tridesetak kilometara ucrtanih staza.

Kerekovićeve cipele na Samarskim stijenama

Za doći do fantastičnog Ratkovog zdanja potrebno je malo “sići” sa bijele staze Via Dinarice. Planinsko utočište od pogleda amfitetralno skriva i štiti velika stijena. Od moje zadnje posjete, sklonište je promjenilo ruho iz žutog u crveno. Kišnica olukom kapa u limenu kantu oslonjenu o prag stepeništa. Rastvaram prozore na raskošni Šumski Vrt razbacan uokolo po kamenim gredicama. Miris Ognjišta utisnut je u drvene zidove.
Svijetom vlada potpuna Tišina. Pri svom prvom posjetu, upravo sam ovdje imala privilegiju upoznati samarskostijenskog daždevnjaka. Lijeno se razvlačio pod Kerekovićevim kamenom na kojem je utisnuo obećanje u sada u mahovinu urasle cipele.Danas nijednog.
Unatoč Kišama.

Put prodire i uvija se oštrim šiljcima, kukovima, oko ponikvi i vrtača, kamenim oblicima na kojima su iznikle čitave šume jela, smreke, bukve, javora. Stijensku kralježnicu Vihoraškog puta, jedne od najljepših i najzahtijevnijih hrvatskih planinarskih staza, prije 45 godina osmislili su i uz pomoć zagrebačkog PD Vihor ostvarili Milovan Dlouga i Želimir Kantaura.

Kamenu kralježnicu uhodanom je i laganom putniku moguće proći za oko osam sati. Pet je poslije podne i preda mnom je još pola kamenog snivanja.
Svitanje ovog mjesta ostavljam nekom drugom Buđenju …

Nadrealna je ta mješavina ushićenja, pažnje i borbe s ravnotežom.
Upućujem si mentalnu zabilješku za sve buduće Hodače: potrebno je svakako prije iskustiti kršku podlogu pod stopalima jer Stijena lako namami svojom varljivom postojanošću. Zagaziš samouvjereno, a ona te učas uvuče u svoj raskalašeni svijet nepodopština i položi Hodačevo naivno Tijelo na svoju šiljastu ovojnicu.
Zato korak njome treba biti mekan, poput mačjeg.

Put je dijelom osiguran sajalama, klinovima i metalnim ljestvama pa je potrebno spretno izvijanje, istezanje i pokoji neobičan i vrlo promišljen pokret tijelom (na koje je instaliran ruksak). Koristim ‘’pravilo tri točke’’ pod dodatnim opterećenjem, pakirajući ga u tehnike udisaja, izdisaja i usredotočenosti. Na nekim mjestima Hodaču je dan izbor: lakša ili teža varijanta. Natjecanju nema mjesta i na jednom račvištu ovog puta biram ‘lakše’. Uočavam par izvučenih klinova o čemu ću obavijestiti kapelašku ekipu.

Na vrhu Bijelih stijena s ekipom iz HPD Kapela

Oko mene razigrali se Prsti, pod korakom izgrbila Ljuska i sumrakom obojan bjelostijenski vrh na manje od sata od planinarske kuće Dragutin Hirtz. Kuća je opremljena: agregat, pitka voda, drva za ogrijev. Poštuj uputstva: Mjesto za pranje. Toalet. Ekipa dežurnih HPD Kapele najčešće je već od petka ovdje. U radne dane, par metara niže, na livadi obrubljenoj bukovom šumom i bokorima srijemuša služi planinarsko skonište Miroslav Hirtz. Čisto. Uredno. Drva. Peć. Koliko potrošiš, toliko nadomjesti. Staro planinarsko pravilo. O Hitzovima se kapelaši izvrsno skrbe.

Botaničari Hirtz su ovaj djelić Gaje s ljubavlju istražili početkom 20.st. Dragutin je ovdje, kao prvi botaničar u svijetu, boravio još 1899. godine, a već 1927. niknulo je i prvo planinarsko zdanje od kojeg je danas ostala još upotrebljiva cisterna u ponikvi. U godini mog rođenja zagrebački končarevci grade novu kuću, a pet godina kasnije i planinarsko skonište.

Jutro je veselo. Razigrano. Grleno. Glagoljivo. Skakutavo. S petero djece u kući i treba tako.
Razvlači se do kasno u deset. Paše mi ovaj kapelski šušur.
Do izlaska iz tamne Kapele i ulaska u mitsko VeleBita brojim još koji dan. Tijelo ne krije uzbuđenje ponovnih susreta…

Odlučujem s kapelašima do vrha Bijelih, ponoviti noćnu vizuru 1334 metra nad morem u danjem ruhu. Oni nastavljaju kružnom turom po Bijeloj kralježnici, dok ću ja KPP-om put Velike Javornice na Dulibu i Zelenu kuću (ili ono što je ostalo od nje). Ne kalkuliram alternativu. Prihvaćam što je stavljano preda me: Tama. Dubina. Izmaštano nebo.
Unatoč intervalima nelagode dozvoljavam.

U mrežnoj nedostupnosti osjećam utjehu i zadovoljstvo.
Nevidljivost.
Nedodirljivost.
Nepostojanje za Tamo.
Samo bivanje Ovdje.
Jasno i bez uplitanja.
Raspolažem s onim što nosim sobom.
U sebi.
Bez iz puke lijenosti Uma, prepisivanja Nečeg i Nečijeg.
Utiskujem svoje autentično iskustvo u ovo Tijelo.

Najviši vrh bjelostijenskog grebena, ipak nije svepoznati 1334 nmv, već je koji satak dalje, na 1375 metara gustom šumom obrasloj Velikoj Javornici. Do nje se staza razigrala uzgor-nizdol razraslim bukvicima, jelom i poljima srijemuša odavajući (neopravdano) rijetkost Hodača ovim dijelom Planine …

… Na proplanku pod stijenom.
S natruhama medvjeđeg luka.
Mjesto je gdje možeš otpočinuti.
Gdje se možeš rasplesati.
Gdje možeš ostati.

Vrijeme je odnijelo skonište pod Javornicom.
Otpuhao ga Vjetar.
Postoji samo predožba koja spaja njegove razvaljene dijelove utisnute u moju fotografiju.
Šteta.
Šteta.
Šteta.
Solaris mazno miluje isušujući vlagu i tugu upijenu u koštano tkivo.
Budi novo.
Drugačije.
Svjetlije.
Oštrije.
Mirisnije.
Ugnijezdim na vršnoj stijeni iznad šume i pogledu. Na more. Na Klek. (Sutra će gore, stazom Vještih, draga mi kninska ekipa PD Troglav. Neka ih prati Sunčev Luk… )

Pod stopalima se izmjenjuju obronci podloženi šuškavim lišćem i nasadima srijemuša. Opijaju čulo mirisa i bude želju za obrokom. Stopalo mekano uranja u natopljeni humus.
Vješto izvlačim Korake u novoj Igri. U polju medvjeđeg luka gubim dio štapa. Ovo im je počasno Putovanje. Umiru dostojanstveno svoj osmogodišnji Život.

Zelena kuća u Dulibi migrantsko je utočište

S Javornice krećem put Stalka i Zelene kuće u Zelenoj dulibi.
Unatoč Gore-Tex odijelu koje štiti Tijelo, prvi dan lipnja nagovještava Ljeto u nosnicama.
Preda mnom je neizvjesna dionica.

Vratnik je i dalje Točka Želja.
A Želja na Putu je bremenita.
Vratnik je:
Točka Opuštanja.
Točka Otpuštanja.
Točka u kojoj migrantski tovar ugniježđen na ramena postaje Nit u Tkanju prošlih Priča.
Do tada, proći mi je kilometara.
Do tada, bivati je u ovom Koraku.
Ovoj Šumi.
Ovoj Noći.
Dulibska kuća migrantsko je konačište. 28 kilometara od Točke Želja.
Nigdjemjesto točno na polovici puta između ovog Jutra i Sutra.

Nelagodu koju stvara Misao otresam. Sve češće i postojanije osluškujem Puls Šume…
Mjestimično, da ne izađe iz navike, planinarska se Put zanese u Igri skrivača. Gospodarenje Šumama spoznaje i ovdje jasno svoje Interese.
Slovo nad Životom.
Šuma unatoč proljetnoj Halji djeluje mrtvo oplakujući Rod.
Tuga je Duboka i opipljiva.
Šuma povremeno odašilja poj Ptica.
Nariču žalopojke srušenim domovima …
Tuga opija.

Pola osam je. Zeleno zdanje zelene Dulibe utiskane u šumsko Zeleno odiše sjetom planinarskih pohoda, ognjišta, pjesme. Preko nje trulež. Osama. Miris migrantskih čabora.
Vatra je nedavno gorjela ispred. Miris gara još je oštar.
Mentalno čistim nepotrebno i usredotočujem se na Jezgru.
Taman onoliko koliko treba.
Ni grama Misli više.
Uočim plavu kantu: oblačim je u mahovinu i trulu koru drveta.
Skidam plavu naljepnicu s plastične posude koju nalazim pred vratima. Do polovice je puna jučerašnjeg Dažda.
Plavi znakovi koje želim maskirati u Šumu.

Ajkulama šaljem poruku.
(*Dogovor je da im se do Vratnika javljam svaku večer.)
Signala niotkud. Razumljivo: u dulibi sam.
U ovom trenutku nitko ne zna točno Gdje i Kada se nalazim.
Zastrašujuće i umirujuće.
Takav je Put.
Takva je Hodnja.

Romantični dolac u nekim drugim i drugačijim okolnostima. Šumska uvala, plodna krška, usred šumskog pojasa. U ne tako dalekoj povijesti krčili su i obrađivali dinaridski goršatci ove udoline usklađujući život uz sezonu klasja i pitome Herbe. No Dinarid je napredovao i napustio svoje dulibe ostavljajući plodno tlo Šumi koja ga je blagonaklono prisvojila. Ostala su samo sjećanja u imenu njegovih duliba: Krasnarska, Bačić, Klepina ili natruha karaktera u Crnoj, Zelenoj, Tihoj …

Otvaram gusternu. Iz dubine u lice mi se zalijeću blijedosmeđi slabokrvni ljubitelji tame i vlage. Odmetnuti skakavci. Grabim mješavinu kišnice i taloga za koji ne želim znati što je.
Vrijeme je kućenja.

Krajnji dio kuće predviđen je za sklonište. U dnu pronalazim iznenađujuće čistu prostoriju ispunjenu solidnim drvenim krevetom na kat. Osiguravam što osigurati trebam, moram i znam: Odškrinuti prozor i drvena letva položena između okna i ljestava koje oslanjam uz zid. Zvuk pada letve na pod trebao bi biti dostatan da me probudi (ako zaspem – a želim).
Zamkama i ostacima nekakve žice vežem iznutra najprije ulazna vrata, zatim vrata između male dnevne prostorije i sobe u kojoj sam odlučila spavati.

Pogled usmjeravam na vrata. Lijevo od mene je prozor.
Na lako dostupna mjesta pored sebe stavljam ‘set za samoodbranu’: nož i suzavac s velikim dometom za Velike Zvjerke. (Poklon-amuleti od Ivana i Val.) Uređujem još neke šuškave detalje oko noćašnjeg gnjezda. Strpljivo prokuhavam skakavcokrečinu u koju svejedno uvlačim Lifestraw i pohlepno pijem poluhladnu tekućinu. Jedno trovanje po trailu sasvim je dovoljno.
Misao na minimum.
Vrijeme je napajanja.
Vrijeme je hranjenja.

Pitanje ne postavljam.
Prvog dana lipnja, Noć se prikrala gušća, tamnija i neizvjesnija no ikad.
Šuma noću živi drugačiji Život.
Osobito ovu, zelenodulibsku noć. Na mjestu tako poetičnog imena.
Puno je još Koraka proći za razumjeti njeno noćno Lice.
Uvlačim se u perjanu kukuljicu s potpunom predajom i povjerenjem.
Bit će što Biti mora.
Jutro uvijek svane.
Uvijek.
Svane.

Mala Smrt godi umornim kralješcima.
Vrijeme je počinka.
Jutro uvijek svane.
Uvijek.
Svane.

Tek pred jutro budi me šuškanje i komešanje s krovišta. Spoznaja toliko naglo otpusti napetost udova i grč u želucu da mi se na tren zavrti u glavi: Puhovi!
Hvala Čuvaricama i Čuvarima!
Jutro Uvijek Svane!
Dobro jutro Jutro!
Dobro jutro Dane!

U pokušaju spravljanja doručka, dok se tekućina u kojoj se krije Voda hladi, kontepliram pršteću Radost. Unatoč očekivanjima, noć je prošla iznenađujuće dobro. Kroz Svijest na tren proklizi sjećanje na Oris Nečeg Velikog u prolazu tik uz prozor, no Oris se noćas nije zaustavio.
Velika Zvjerka ili TkoŠto nije bila spremna za druženje.
Pane! Morana! Gaia! …
Čuvarice i Čuvari! Hvala!

Šuma je raspjevana nakon noćašnje Kiše. Pušta li me Nebo dalje? Ne želim ovdje provesti novu neizvjesnu Noć…
Nakon doručka Dan izoštrava Vizure. Navlačim Goretex i vezujem oko cipela dvomilimetarskom zamkom, pod nogavicama hlača ušivene gamaše.

Stopala uživaju. Leđa surađuju.
Ruksak svakim danom postaje sve veći dio mene. Ili ja njega. Jedno smo Tijelo.
Prilagođavamo se.
Mijenjamo.
Surađujemo.
Izražavamo neposluh.
Negodovanje.
Uvažavanje.
No postojano koračamo.

Odrasle osobe vole brojeve. Kad im pričate o nekom novom prijatelju, nikad vas neće zapitati o onom što je bitno. Nikad vam neće reći: “Kakva je boja njegova glasa? Koje su mu najomiljenije igre? Skuplja li leptire?” Nego vas pitaju: “Koliko mu je godina? Koliko ima braće? Koliko je težak? Koliko zarađuje njegov otac?” Tek tada smatraju da ga poznaju. Ako kažete osobama: “Vidio sam jednu lijepu kuću od crvenih cigli sa geranijama na prozorima i golubovima na krovu” oni nisu u stanju zamisliti tu kuću. Treba im reći: “Vidio sam kuću od sto tisuća franaka”. Tada će uzviknuti: “Kako je lijepa!” (A. de Saint Exupery)

Pod vrhom Kolovratskih stijena napokon hvatam željeni signal. I drage glasove mojih Žena. Mojih Anđela.
Stablo na Puti radosno kazuje: ‘MORE’. Put mora i otvorenih vidika! Dan je petnaesti. Na nekih sam 230 odhodanih kilometara: ugrubo zbrajam.
Uokvirivanje u brojke otkriva moju urođenu aljkavost na taj način iskazanom Postojanju.
Izraženom kilometrima.
Datumima.
Godinama.
Kilovatima.
Minute su mi najbliže.
Sekunde priraslije.
U onome između njih se pronalazim.
Ili barem pokušavam pronaći.

KPP povremeno nestaje. Navigam uhodano po magenti. Uskoro se sve se utapa u dugi neprekinuti niz: šuma, put, polomljeno stablo, stijena, trag, trag srndaća, sve su tragovi srndaća, …šuma, put, stijena, trag ….

Nakon dva tjedna labirinta tamnih i zastrašujućih Priča pod svodovima začaranih Šuma Velikokapelske Gospodarice, gledam u čudu eonima udaljeno susjedno brdo Bezimenog vrha gdje sam disala prije sat vremena!

Kad sam s njega, nakon dana ščućurenih u pogledu, ugledala more, u hipu je s mene spuznuo jedan čitav košmar. Migrantski koridor ocjedio se zadnjim kapima kiše. Nestao je oko Svijesti okačen dvotjedni obruč. Podsvjesni marš prema Vratniku koji sam pokušavala ublažiti ljekovitim oblozima razlistanih Kazivanja i srebrnih Kapi napokon ima dopuštenje premetnuti se u Uživanje.
Opuštenost.

Raširim pažnju preko morskog bespuća u neprepoznatljive daljine.
Pogled je predugo čučao zgužvan.
Predano razlijenim Dan istežući Tijelo iz kukuljice.
Ljuštim slojeve guste, duboke i uznemirujuće Tame.
Premećem se u Trenutak kad Šuma (p)ostaje Šuma.
Kad oblak (p)ostaje Oblak.
Kad Kap (p)ostaje Kap.

Uskoro ću, napokon, slušati samo upozorenja o medvjedima …

Tek pod Malićem, satima nakon, nailazim na svježe markiranu stazu, gdje sretnem dvoje Austrijanaca, na povratku s Alinog bila. Bračni par Uta i Helmut. Zajedno im je 180 godina. Vele: spori su: trebalo im je četiri sata iz Podbila do vrha. (Pet je popodne.)
Ovi Centurioni su prije dvije godine prehodali u cijelosti Premužićevu stazu. Svih 57 kilometara!

Podbilo sa svojih 28 stanovnika u uskom pojasu do mora.
Prometnice u vijuganju.
Plavo bespuće.
Nebo iznad.

KPP na ovom mjestu asimilira 10 kontrolnih točaka (*KT) Senjske obilaznice koja započinje u Sibinju kraj Novog Vinodolskog i koju moja magenta prati preko Malića (867), Alina bila (1106), Krivog puta, Vratnika (700) i Jadićeva plani (1416). Ovdje se račvamo. Bijela staza mijenja kolosjek nastavljajući Velebitskim planinarskim putem (VPP), a Senjska se obilaznica vraća moru, Nehajskoj kuli i Senju.

Put Alinog bila, hrptom uzbrdo zaljuljala se zelena livada.
Ugodna kombinacija šumsko-livadne staze pod cipelom.
Drago mi je što sam, nakon spuštanja s Bezimenog vrha, na mjestu gdje u Nigdjezemlji asfaltna uska traka, uz porušeni električni stup, presijeca stazu i mami dolje k selu Alan, odustala od ideje da tu skrenem s magente dolje.

200 metara uzbrdo, poslije oštrog zavoja udesno, našla sam se u vrlo neobičnoj i nepripadajućoj scenografiji: Velebno betonsko zdanje s otvorenim bazenom i nekoliko razbacanih polomljenih ležaljki uokolo. Pod strehom vanjski kamin i raskošni stol od masivnog drveta za dvanaest. Gradnja tek koju godinu stara. Očekivani psi se ne pojaviše.
Ugledam vanjsku slavinu kako izviruje iz zida kuće!
Pipa! Špina! Špinice! Tepam joj.
Izlijevam žabokrečinu iz boce.
Ulijevam Vodu.
Napokon.
Pijem.

– A, puno si ti meni sigurna. Ne možeš tako sama noću spavati u šumi. Šuma je Šuma. Pogotovo noću. Ja sam bio šumar. I medvjedi. Imaš žutog, crnog i grlaša. Žuti i crni ti jedu biljke. Oni ti nisu opasni. Ali grlaša. E, njega se triba bojati. On kad se digne na noge, ne pita. Taj jede sve. Napada!
Očarana slušam Milu kako raspreda napokon dočekanu priču, dok pohlepno gutam toplu juhu i paštu na pomidore koju mi je spremila Juka.

Nakon dugog uživanja na Alinom bilu gdje sam mračne ćelije slutnje napunila Solarisovim optimizmom i Gajinom Raskoši, Eol i Pluvia uz Perunov grohot poguraše me roditeljski s vrha i
potpuno promočena stižem u Krivi Put.

Negdašnje (iznenađujuće ili očekivano) planinarsko sklonište i ovdje je davna povijest. Noć samo samo što nije. Naopako izvrnuti natpis u prozoru obaviještava gdje se nalazi ključ poluruševine u čijem su nizu nekad bile i osnovna škola i trgovina (‘’preuređuje se’’piše na vratima).
Četvrta KT Senjske obilaznice, uređena 1986., obnovljena 1996., sat ipol od Alina Bila čeka neko novo oživljenje. Znakovitih dvanaest postelja s madracima, struja i peć na drva ostaju Novoj-Novoj Budućnosti. U dvoru raskošna cisterna zbog nedostatka kante za vodu je također nedostupna.

Gojzerice moram negdje noćas osušiti. Nevidljiva sila me zakrene za 180 stupnjeva preko asfaltne ceste koja razdvaja naselje. Dvorište, patke, traktor. Sklop povezanih prizemnica pod niskim krovištima zatvara dvor s tri strane čiji uzorak prepoznajem: štala, radionica, sobe, kuhinja. Svjetlo iz jednog staklenog okvira u vratima. Pokucam. S kišnog šešira mi se slijeva vodeno Tkanje.
– Naprijed!, odgovara jasan glas iza vrata.
Maleni prostor kuhinje ispuni stol za kojim sjede gazdarica i tri odrasla muškarca: Julijana, Mile, Tigar i bezimeni susjed na odlasku.
– Dobro večer: cijedim se s vrata….

Julijana (Juka) Prpić dala mi je konak u Krivom Putu

– Nema skoništa, kaže Julijana (Juka). Ni ključa. Dali mi ga – uzeli ga. Ajde sjedi: svuci to mokro sa sebe. Popij prvo kavu. Osuši se. Ajde, ajde sjedi, majčinski me bodri.

Tu noć sam ostala kod Mile i Juke Prpić. Na večeri. Na sušenju. Na konaku. Tek koji satak lijenog koraka od Vratnika. Migranti i putnici namjernici njihova su svakodnevica.
Sa škripavog kreveta u sobi njihovog sina odavno nastanjenog u metropoli, odmičem plišavca koji mi je brižna Juka donijela da me noćas čuva …
U Krivom sam Putu.
Na pragu Vratnika.
U Krivom Putu ni traga od krivog puta.
Tu sam gdje trebam biti.

Oltari u planini

Ujutro me na stolu dočekala kava koju mi je pripremila Juka. Ona je već od rana s ovcama. Na otečena stopala navlačim polusuhe čarape i cipele dok Mile priča: – Živjelo je ovdje 5800 ljudi prije Drugog svjetskog rata. Iselili se pomalo. Danas u Krivom Putu žive samo četiri duše…

Na zelenoj vlačici iznad makadamskog puta, ovce i maleni dlakavac razigranog repića.
Zagrljaj. – Jesil’ popila kavu? – otprati me brižnim riječima Juka …

Tri sata do Vratnika razvlačim na pet čistog užitka.
Urezujem svaki korak u sjećanje.
Napušteno kameno srce Veljuna Primorskog obukla je vegetacija. Nekoliko raspršenih vikend kuća na samom ulazu.
Polupusta lokalna prometnica krivuda po krošnjama.
Zavaljena sam uz nju, čini se, satima.

Izvlačim se nad sedlo: Senj. Krk. Cres. Rab. Hedonistički naplaćujem protekle kiše.
Dionica nizbrdo otkriva poznatu krušljivost terena izniklu iz igre mora, vatre, vjetra i nebeskih suza: Adrian, Vulkana, Eol, Pluvia.

Marija i Dado Nekić, gostoljubivi domaćini u konobi Putnik

Na 700 metara nad morem izdignutom prijevoju, uz impozantnu ruševinu nekad perspektivnog motela, uz same skute Velebita Mitskog, pogledom uprtim u Senj na razdijelu sam Svijetova Likosa i Adriana.
900 metra niz cestu, na ličku stranu, moj je današnji cilj: konoba znakovitog imena ‘Putnik’, kod Marije i Dade Nekić, vrhunske slastičarke i šumara kojeg je ljubav premetnula u pčelara.

Okružena Ljubavlju, do prije sat vremena nepoznatih mi ljudi, doma sam.
– Jedi, jedi, nutka me Marija, treba ti.
Prekrcavam se Hranom.

Lički kozji sir u ruksaku sa štanda Marijine kume pored vratničke pošte. Gozba za nepce za dane Hodnje preda mnom. Provjera s poštaricom Ankom kada stiže moj paket (sutra).
Paket u koji je upakirana Ljubav mojih Anđela.
Zadnji je dan da se javljam ajkulama: Hvala momci na brizi.
Tako se čuva Čovjek.

Sedamnaesti dan u nizu protekao je u potrazi za mjestom gdje je završio moj dragocjeni paket iz Šibenika poslan uslugom ‘’HP Ekspress slijedećeg dana do deset sati’’.
Brinje? Gospić? Otočac?
Nakon duge potrage i telefoniranja ukrug, igrom slučaja pronašla ga je poštarica Anka u Senjskom poštanskom uredu u svojoj prvoj polovici radnog vremena . ‘Zalutao’ je u Senj zbog, na paketu upisanog senjskog poštanskog broja (53 270) kojem lokalni poštanski ured Vratnik ne pripada.
A gdje pripada? Ne znaju ni Vratničani. A ni Senjani.
Da nije poštarice Anke, koja će mi ga donijeti u poštanski ured Vratnik u kojem radi drugu polovicu radnog vremena (od 13:30–15:30 sati), tko zna da li bi zavrzlami poštanskih brojeva ‘slijedećih dana do deset sati’ bilo kraja. HP Ekspress-no.

Nakon ručka, Marija i Dado me pozivaju u Otočac. U pošti Vratnik (53 237) preuzimam paket iz Šibenika. Nakon pola sata, u pošti Otočac (53 220) isti paket različitog sadržaja adresiram za doma, za Šibenik. Bez naznake do koliko sati.
Od ovog trenutka moj je ruksak olakšan za pola kilograma osnovne opreme!
Gacka se smaragdno ogleda u zaveslaju kanuista. Mašu dok ispijam otočački espresso.

Na Marijinoj terasi Eol i Solaris osušili su napokon temeljito opranu odjeću. Nakon Tršća, drugo trailsko pranje. Rasprele se priče nakon večere. …
U sobi, na stolu posloženi, grle me mirisi Doma i Ljubavi.

… otpraćaj na Stazu i obećanje da ću se po završetku Putovanja javiti Dadinom šibenskom prijatelju po šumi, Srećku Belamariću i da u prosincu dolazim po Marijine jestive adventske vjenčiće …

Tiho i s poštovanjem ulazim pod Velebitske skute. Koračam “malena pod zvijezdama” korake koje se imaju pružiti čudesnom velebitskom kralježnicom.
Hoće li me prihvatiti?
Prigrliti?
Plahi su koraci puni štovanja i strepnje.
No Hram mi se otvori: – Čemu strepiš?
Igra maglenih svitanja u krošnjama pretočila je osamnaesti dan u Solarisovo lice napudrano bucmastim oblacima.
Zmijugava tijela znakovlje su koje slijedi Dan.

Podno Jadićeva Plani stopim se s Planinom.
Do večeri.
Do Oltara.

U rijetko uhvaćenom Trenutku civilizacije spoznajem da se Priča uvlači u samu Jezgru Postojanja.
Tradicija i Drevnost brišu Instantnost.
Mreža je iskrivljena Maska Života.
Instant-zametak rastopio se u Nebulinom Tancu pod Jadićeva Plani…
Ovdje je Vladarica Tišina.

Olakšana za migrantski ranac posvećujem se Prizorima i Tišini.
Nebule raskošno razigrale nabore haljina. I utopile ih. U brdo. U šumu. U Put.
Okužile me opojnim kretnjama rastapajući Sumnju.
Ostavljajući Prošlost Priči.
Ostavljajući Život Jezgri.
Slažem cvjetni aranžman u memoriju fotoaprata.
Comfortably numb…

… ugodno ušutkana Postojanjem stižem do Oltara.

Pogled s prijevoja Vratnik na Cres, Rab i senjsku cestu

Jure Miškulin me dočekao u svom dvorištu.
– Evo – pokazuje na dvorišnu špinu – a šator stavi tu ispred, taman sam pokosio.
Pijevac se šepiri među kokama.
Pas je na lancu. Vezan. Reži. Prije sat vremena, negdje na izlazi iz Rakite sretoh Jurinog sina kako istrčava ovog ljepotana. Došao me pozdraviti razigrano mašući repom dok sam zaneseno fotografirala mikrosvijet čudesnog velebitskog bila.
Sada, vezan lancem uz svoj drveni dom, frustrirano režeći, pokazuje mi zube. Raspadam se iznutra.

Planinsko selo na 940 nmv. Križanje prometnica prema Zavižanu, Krasnom, Senju i NP Risnjak. Tek nekoliko vikend kuća, zatvoreni planinarski dom i povremeno otvoren ho(s)tel. Stalno nastanjena jedino je tročlana obitelj Miškulin. Oltari.

Zmijolika ljepotica na ulazu u Velebit

Jure instalira stolac u maloj konobi kako bih nahranila tehniku: mobitel, gps, naglavnu svjetiljku, powerbank.
Rakijica-dvije. Priča krene:
– Tu živimo samo ja, žena i sin. Hotel je zatvoren. Ma skupo ti je to. A dom ne radi.
(Već sam upoznata s tim od siščana koji skrbe o kući – neriješeni vlasnički odnosi zatvorili su vrata ovog vrhunskog planinarskog objekta.)
U nelogičnosti hrvatske Stvarnosti predugo živimo.

– Ovo dolje je Pandar, pa Glavaši, a desno su Rukavine. Ne vide se. – inspiriran je Jure dok sjedimo na betonskom zidiću pred njegovom kućom, uz špinu koja Život znači. S mjesta odakle se, kao s crkvenog oltara pruža fantastičan pogled na udoline, zaseoke, lelujave šumovite grbe i u njih utisnute pašnjake.
Vadim iz ruksaka kozji sir iz Vratnika. Ide uz priču. I rakijicu…

Jurina žena, zanosna plavuša nije bila zadovoljna idejom da šator postavim u njenom dvorištu, pa se ipak premještam pod nadstrešnicu zatvorene planinarske kuće. Ne smeta mi. Samo da se ispružim što prije. U razgovoru, noć zavlada učas. Na slapištu suhog lišća, uz stražnju stranu kuće, jedno stablo upućuje uzbrdo – mentalno bilježim oznaku ‘KAVA’: na Jutro, na klupu, na oltar …

… Iz sna me dva put trznu komešanje. Nešto Šumsko se kreće vrlo blizu. Curi niz lišće s obronka. Palim naglavnu lampu u smjeru šumova.
Dajem Znak da sam Tu.
Jurin pas zalaje.
Uskoro mu se priključi pandarski lavež. Zalaju i glavaški psi. Laju psi iz Rukavina … preko napuštenog doma … zgrčim se u lavežu nelagode … cestom, u dolinu, u zaseoke, uz stada ovaca, u sjevernovelebitske guste šume, otpraća lavež noćno curenje lišća s padine nad mojim šatorom …
… no ubrzo Umor i San odvlače me od Projekcija.

… Mala Smrt pokrila je Svijet.
Tamo negdje preda mnom, treperi Zavižan…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here