Mladenka Šarić

Svake godine, koji dan prije 18. studenoga, kad se sjetimo stradanja i žrtve Vukovara, mnogi na društvenim mrežama napišu – Ne zaboravite Vukovar! Isto nam poruče novinske naslovnice, neko lice s televizijskog ekrana, plakat uz cestu, grafit na zidu, golemi transparent na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije… I svi to mislimo. U to ni najmanje ne sumnjam. Ne zaboravimo Vukovar! Ne zaboravimo taj užas kojemu smo svjedočili. Ne zaboravimo ta lica, te ljude, onu strašnu kolonu, onu sivu, sumornu sumaglicu, onaj osjećaj straha i hladnoće, one ruševine, one ljude stisnute jedne uz druge koji čvrsto drže ruke svoje djece, ono bezobzirno keženje kurjaka s maslinasto-zelenim šljemovima na glavama koji trijumfalistički ispraćaju pogledom ljude koje su tenkovima izvukli iz ruševina njihova grada, grada koji su oni srušili ne mareći za ljude… Ne sumnjam da ljudi koji izgovore tu frazu od NEzaboravu to čine iskreno, sa zahvalnošću i pijetetom. No, razumijemo li sve to mi koji smo stradanje Vukovara gledali iz relativno sigurne udaljenosti, zaprepašteni i smrznute duše zbog strahote koju gledamo, ali relativno nedodirljivi agresorskim razaračima? Možemo li to razumjeti? Ne suosjećati, jer suosjećamo, već stvarno razumjeti…

Vukovar može razumjeti samo onaj tko je osjetio pakao. Jer ono što se dogodilo u Vukovaru morao je biti pakao. S tom razlikom da je pakao stvoren kako bi u njemu završili zlikovci, a u slučaju Vukovara u pakleno grotlo bačeni su nevini ljudi…

Možemo li uopće razumjeti što to danas znači živjeti u Vukovaru? Živjeti danas, dakle 28 godina nakon onih strašnih mjeseci u kojima je Vukovar, taj dunavski dragulj, razoren milijunima projektila, mjeseci u kojima je ljudskim tijelima napunjena Ovčara, mjeseci u kojima su ljudi odvedeni, ubijeni, izgubljeni bez traga… To možemo li mi u ostatku Hrvatske uopće razumjeti Vukovar pitam se i danas, na sam Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, jednako kao što se pitam svaki put kad gradonačelnik Ivan Penava otvori temu (ne)procesuiranja zločina i zločinaca, kad pokušava reći koliko je nepodnošljivo živjeti u susjedstvu s ljudima koji su sudjelovali u teroru i mržnji, anisu izvedeni na sud… Njegove riječi redovito se stavljaju isključivo u politički kontekst, pa se danima raspravlja je li to udar na šefa HDZ-a Andreja Plenkovića ili nije, je li to natezanje unutarstranačkih frakcija ili nije, hoće li ga Plenković izbaciti iz HDZ-a ili neće… U političkom kontekstu to može biti sve navedeno i još štošta. U stvarnom životu to je najmanje važno. Važno je samo to je li ono što Penava govori istina. Je li istina da silovane žene susreću silovatelje? Je li istina da batinani i lomljeni ljudi susreću svoje batinaše? Je li istina? Dosad nitko nije rekao da nije. Znači da jest. I onda se postavlja pitanje kako je moguće da je to istina. Da je to istina o Vukovaru 28 godina kasnije. Kako je moguće da abolicija znači zatvaranje očiju na patnju žrtve? I to baš u Vukovaru? Zar tragedija koju je taj grad doživio nije bila dovoljna?

Vukovarski vodotoranj nijemi svjedok događaja, jedan od mnogih…

No, tako je kako je. Ono što bi trebao sagledati svatko tko se usudi izdaleka i s visoka analizirati Vukovar danas i zaključivati o isključivosti grada zato što nije pristao na ćirilične natpise na ulicama, zaključivati da su ostali nepovratno zarobljeni u ratu koji je odavno završio, o njihovoj osvetoljubivosti, o netrpeljivosti…, jest da je izdaleka nemoguće razumjeti ni ono što je bilo u Vukovaru prije 28 godina ni ono što je Vukovar danas. Vukovar može razumjeti samo onaj tko je osjetio pakao. Jer ono što se dogodilo u Vukovaru morao je biti pakao. S tom razlikom da je pakao mitsko mjesto stvoreno kako bi u njemu završili zlikovci, a u slučaju Vukovara u pakleno grotlo bačeni su nevini ljudi… I nakon svega u ljudima koji su prošli taj pakao ostala je paklena bol. Boli sjećanje na te dane, na patnje, na strah, na nestale, na ubijene, na bespomoćnost, na poniženje, na izostanak stvarne pravde… Bol se s vremenom pretvara u gorčinu jer nije učinjeno dovoljno da se onaj dio rata koji se vodi nakon što nastupi mir stvarno završi. Može li sve to razumjeti itko osim Vukovaraca? Mislim da ne može. Ali ono što svatko može napraviti jest da im ne drži lekcije o tome kako bi se trebali osjećati, kako bi trebali razmišljati, o čemu bi i na koji način smjeli govoriti…

Ne zaboravimo Vukovar…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here