Ivica Buljan, ravnatelj Drame HNK

Draga Mani,
Znam da ne smijem pisati nekrolog. “Pismo, eejjj Ivice pismo”, tako biste vi rekli. Ovdje u Ljubljani je kiša, nadire sa svih strana, slijeva se s Triglava, putuje iz Portoroža i čini kovitlace tople magle. Volio bih da smo u Splitu, tamo kiša stvara mirise, skače u more, plače i smije se. U poplavi fotografija i sjećanja koja izlaze svake minute, uz vaše ime na Facebooku još uvijek gori zeleno svjetlo i pokazuje se torta.

Kako da vas razveselim za rođendan? Nekad sam to odlično znao. Išli smo tih kasnih devedesetih u konobu “Varoš” na ručak, nedjeljom u “Jugo”, nekad u nepoznati restorančić kraj pazara na Sućidru kojem se ne sjećam imena. Ili ste vi kuhali. Evo ovdje u Sloveniji opet pripremam Pasolinija. Kabaret, pisan za Lauru Betti koju smo nekad davno posjetili u Rimu. A vi ste je upoznali još kad je snimala “Vizi privati, pubbliche virtù” s Miklósem Jancsóm. Seneka je bio scenograf. U ovom Pasoliniju je pjesma “Ma l’amore no” u kojoj Alida Valli svako malo uzvikne ono vaše omiljeno “Ajme”.

USPOMENE IZ NAJLJEPŠEG POTKROVLJA NA SVIJETU

Gdje i kako smo se mi upoznali? Sredinom osamdesetih valjda. Premijere, razgovori, vaša radio emisija gdje ste me pozvali da govorim kritike. Pa onda “Prolog”. Dogovarali smo tekstove u vašem, meni najljepšem potkrovlju na svijetu, u Medulićevoj. Mrgud Seneka pijuckao je svoj viski u fotelji, ili još češće radio u ateljeu, a mi smo čitali i komentirali Geneta. Barthesa češće. Nije moglo biti razgovora bez Barthesovih “Fragmenata ljubavnog diskursa”… A nakon toga vaše raskošne večere i vino. Vaša Marija i mala Glorija…

Pa kad ste došli u ITD, uredili dvoranu, Yorick, osvojili ruševni Francuski paviljon, podrume ispod scene. Čega i koga je sve tamo bilo Isukrste, rekao bi Arsen. “Budi se lijepa”, “Mrtva svadba”, “Kabaret Begović”, “Gorki, gorki mjesec”, “Fedra”, “Pilad”. Kako smo ono smišljali “Fedru”. Moje gorke suze kad ste rekli da nemamo novaca za tako veliku predstavu s Letom 3. Pa ste ih stvorili. Ne novce, nego su Letovci spavali na sceni, a Ivana Popović je iznad madraca napravila baldahine. Pa kako smo ispod praktikabala izvlačili režisera u napadu krize i očaja. Ridao je kao malo dijete. Kako smo namamili Dunju Vejzović da glumi u “Piladu”. Pa naše turneje po Španjolskoj i Venezueli. Madrid noću, uzbuđenje kojemu više ne znam naći usporedbe, lijepi ljudi, masline i šunka. Ili kad vas je jedan mladić snubio u ulici Saint Denis u Parizu. Ili kad ste se s torbom prepunom bolivara za dnevnice cijeloj ekipi “Fedre”, hrabro, neupadljiva kakva jeste, u žarko crvenoj haljini, hrabro vozili u metrou u Caracasu.

NJUŠIMO SE SA SPLITOM…

I kako smo došli u Split. Prvo pojavljivanje na Splitskom ljetu. Oceanografski institut. Gledaju nas, neki se boje nas, a nekih mi. Njušimo se kao beštije. Jer mi smo kao moderni, ludi, jer kao hoćemo uništiti kazalište. A što ste vi sve učinili za teatar, eeejjj Mani. Vila Dalmacija postala je druga kuća umjetnicima i samotnjacima. Znali ste da teatar nije samo žuta zgrada, već i sobe u kojima mi živimo. Tamo se snovalo, čitalo, ljubilo, glumilo. Teatar u gradu, Grad u teatru. Krenuli smo najprije od Lorcine “Jerme” i Ivančevog “Don Juana”, ali ih nikad nismo postavili. Zamijenili su ih “Buzdo” i Filipova “Cigla”. Ta vaša promjena naslova nakon brzinskog pregleda stanja i grada i teatra pokazala mi je kako u umjetnosti treba znati zaskočiti trenutak i odustati od planova koliko god bili obavezujući.

Sjetit ću se šetnji na Zvončacu, karnevala, dočeka novog tisućljeća, Jakova kako se s Robijem mačuje u hladovini ranog jutra u augustu, branja matare, prženih lignjuna, mirisa narančinih cvjetova koji iznenada polude krajem siječnja. I leta iz Rima nad nemirnim Jadranom, ja duboko u sjedalu, a vi nam naručujete vino. I “Rastanaka” u kojima pišete o prevari, o seksu, onako kako se ovdje nitko nije usuđivao..

“Cigla” u hotelu “Ambasador” i vaš prvi matun-mobitel koji je zazvonio na premijeri i trebalo nam je pet minuta da ga ugasimo. A gdje smo sve bili s “Ciglom”? Bruxelles, Bonn, pa onaj let do Nice na kojeg nisu primili naše previše razdragane glumce. Pa tulum u Talogu nakon Janežičevog “Cyrana de Bergeraca”. Kako smo samo s Anurovom radili te naše “Glembajeve”. I kakav smo samo skandal priredili s Pesentijevih “Šest lica traži autora”. Dio publike bijesno je izlazio lupajući vratima, a oduševljeni su dugo skandirali. Pa ono gostovanje s “Baš betonom” na Bijenalu Mediterana u Torinu gdje ste bili selektorica, kad je Saša Antić aktivirao protupožarni aparat, a cijelu dvoranu ispunio prah.

Ili kad ste rješavali teške ljubavne probleme telefonskim pozivima preko maramice. Kad su nas razjareni branitelji htjeli protjerati zbog “Krovne udruge”. A “Olovni vojnik” uz stihove Srečka Kosovela “Volim svoju bol”, koje zadnji put govori naša Zdravka Krstulović. Ili sve večeri s Borisom Dvornikom iz kojih je nastala Serafina Splićanka. Pa je trebalo nastati novo Malo misto, ali smo se svi teško posvađali, pa opet mirili. Pa naša Lepa u Fife i Štambuk koji nas besmrtno zabavlja svojim pariškim kozerijama. I Tolja Kudrjavcev s kojim se prepiremo, a u kasnu noć čekamo prvu “Slobodnu” s njegovom kritikom u trafici kod Prime.

I NADBISKUP NA NOGAMA

S kojim žarom smo radili ono naše prvo pravo Splitsko ljeto s plesačima iz Mongolije, i TBF-om na Bedemu. Diglo je na noge i samog preuzvišenog nadbiskupa. Ili kad ste predložili da prvi put igramo Seneku na hrvatskom. Ono uzbuđenje kad je Ladan donio prijevod s Jokastinim stihovima “Dušo moja zašto se snebivaš” koje će govoriti naša Ana Karić. Jokasta, otriježnjena spoznajom da spava sa sinom, želi se odmah ubiti mačem. Zašto ne kao Sofoklova iz dubokih moralnih razloga. Zašto je Senekina junakinja monstrum koji se ubija jer zna da više nikada neće biti s ljubavnikom?

Heejjj Mani, tko sve nije dolazio kod nas? Jack Lang kojemu smo tumačili kakav je ovo grad, trupa Stanislasa Nordeya rasuta po plaži, pa naš Paolo Magelli. Nisu tu bili samo umjetnici, znao je doći i Mile Kauboj. E njega ćete vjerojatno vidjeti među prvima, tamo na onom svitu. I psa Miru koji je ranjene šape došao do naše kuće i ostao živjeti s nama. I kako smo otišli iz Splita, s malo gorčine, ali brzo u Rijeci napravili “Jazz”, pa ljubavni “Marš”. Ili kako ste se kao lavica borili protiv onog župana u Dubrovniku koji je htio zabraniti Houellebecqa.

Sjetit ću se šetnji na Zvončacu, karnevala, dočeka novog tisućljeća, Jakova kako se s Robijem mačuje u hladovini ranog jutra u augustu, branja matare, prženih lignjuna, mirisa narančinih cvjetova koji iznenada polude krajem siječnja. I leta iz Rima nad nemirnim Jadranom, ja duboko u sjedalu, a vi nam naručujete vino. I “Rastanaka” u kojima pišete o prevari, o seksu, onako kako se ovdje nitko nije usuđivao. Mani, sad bih citirao onaj lijepi odlomak “Animula vagula blandula” iz “Hadrijanovih memoara” kad umire stari car pa gleda divne obale zadnji put. Vi biste rekli “Ivice, nemojte me zaj…”. Ako mora biti Marguerite, onda uvijek strastvena, zaljubljena Duras s bocom crnog vina, a ne učena Yourcenar.

O ljubavi Ivice govorite i pišite, o ljubavi. A ja vas volim.

  • Naslovna fotografija preuzeta iz tjednika Nacional

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here