Mladenka Šarić

Sa svoje 74 godine Zagrepčanka Ljiljana Tripović živi je primjer da su godine samo broj. Počela je trčati sa 70 godina i dosad je istrčala na desetke utrka, među njima i niz polumaratona.  A kad se netko čudi kako to da u tim godinama tako strastveno trči, da putuje po Hrvatskoj i izvan nje da bi sudjelovala na raznim utrkama, da je istrčala tolike polumaratone, ona samo upita: “Ne vidim u čemu je problem. Godina imam koliko imam… Pita li itko, uostalom, Meryl Streep za godine? Pita li je itko zašto u tim godinama još glumi? Ne pita, naravno. A ona sad ima 70 godina isto koliko sam imala ja kad sam počela trčati i što joj fali? Ništa! Isto kao što ni meni ne fali ništa…”

Ljiljana trči svaki dan, a pri tom voli napraviti i selfie…

Ljiljanin optimizam i životna energija su zarazni. U mirovini je, ali ne miruje nikada. Trči svaki dan, po kiši, po snijegu, ljeti, zimi… Voli trčanje, voli prirodu, voli osjetiti svoje tijelo, voli osjetiti zemlju pod svojim stopalima, voli utrke u brdovitim predjelima gdje se trči uzbrdo…  Ljiljanu sam upoznala u jednoj grupi gdje je vježbala jogu, a oduševilo me je kad mi je objasnila da jogu vježba kako bi joj tijelo bilo elastičnije i u boljoj formi za trčanje. U tom se trenutku upravo pripremala za utrku u Italiji kroz gradove pod zaštitom UNESCO-a. S ponosom kaže kako je Zagrebački polumaraton 2015. godine, dakle kad je počela trčati, istrčala za 2:24 sata, što je njezin osobni rekord. Ako pomislite da ta sjajna, nasmijana žena trči od mladih dana, prevarit ćete se. Ona je počela trčati, rekoh, u mirovini, sa 70 godina, i to u opremi koju je djelomično posudila od zeta. Radni vijek je, inače, provela u učionici. Bila je profesorica engleskog jezika i povijesti umjetnosti. Nastavila je raditi u privatnim aranžmanima i nakon umirovljenja, a slobodno vrijeme provodila je u šetnjama sa svoja tri patuljasta pinča. Kroz hodanje sa psima spontano je došla do trčanja, i više nije stala.

“Jako mi je stalo do toga da ostanem vitalna i da što mogu duže sačuvam zdravlje. Volim ovu našu zemlju i mislim da je najveći dar koji joj mogu dati to da ostanem zdrava i ne budem na teret zdravstvenom sustavu…”, smije se Ljiljana dok raspliće priču o svim svojim motivima za trčanje.

Čudno su je, kažu, gledali ljudi. U tim godinama, pa trči. Slomit će kuk, slomit će ruku, slomit će glavu… Završit će u kolicima… To je bio samo dio sa široke palete primjedbi koje su joj nizali gledajući joj u leđa. Jer, naravno, ona bi pokraj svojih kritičara protrčala, nasmijala se, neke i pozvala da joj se pridruže… Ljiljana je članica Atletskog kluba Sljeme. Pokazuju je, kaže, kao maskotu, kao ogledni primjer zdravog pristupa zrelim godinama. Kad je došla k njima malo je pribojavala kako će reagirati na njezine godine, a sad, kaže, uživa u društvu mladih ljudi koji je dodatno pune energijom. Postala im je uzor.

Volim ovu našu zemlju i mislim da je najveći dar koji joj mogu dati to da ostanem zdrava i ne budem na teret zdravstvenom sustavu, sa smijehom govori o svojim motivima…

Naravno, svjesna je da zbog zdravstvenih tegoba nije za svakog trčanje. No, mogu hodati, kaže, važno da čovjek ne zalegne. Ljiljanino tijelo ima 74 godine, ali njezina glava, njezin duh – to je vrelo zadivljujuće mladenačke energije. Sve je zanima. S interneta na mobitel skida aplikacije uz koje trči, koje joj baš poput živog trenera govore kad da pojača, kad da uspori, kad da se odmori, mjere joj otkucaje srca, koliko ima kisika u krvi, kad da pojede bananu ili popije šalicu kakaoa kako bi nadomjestila potrošenu energiju… “Ja sam se, znate, skinula s Facebooka i sad sam na Instagramu. Facebook mi je dosadan…”, govori smijući se punim plućima na moju primjedbu da je to i logično jer FB je društvena mreža za stare, a ne za mlade poput nje…

O trčanju je govorila i u emisiji One nastupaju

O trčanju, motivima koji je pokreću, o tome da ne smijemo dopustiti da godine upravljaju nama, već mi moramo upravljati njima Ljiljana je govorila u emisiji One nastupaju, koja je ponijela inspirativni naslon – Trčim, dakle jesam… Poslušajte je, pogledajte i ako mislite da već predugo sjedite, ustanite i krenite… Polako, hodom, a nakon toga možda i potrčite… Jer, godine su samo broj…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here