Tatjana Bračanov

... i tako je Strah dobio svoje utjelovljenje…
Osamnaestogodišnji pokisli dječak pojavi se pred vratima. Maleni ruksak na leđima pokriven je crnom vrećom za smeće. Jeftine bijele tenisice na nogama umotane su u najlon vrećice iz trgovine. Pokislo, promrzlo, gladno dijete. Pokazuje na krpom omotan natečeni desni skočni zglob. Iz Afganistana je.

“Gladan?”, pita Vesna unatoč boli koju nosi. Unatoč devastaciji doma od zimus. U ovoj Ženi mržnja ne živi.
“Chicken?”, pita on.
“No chicken”, odgovara Vesna i spravlja mu ‘no chicken’ jelo.
“Evo, molim te, i pola moje leće”, (taman sam skuhala), prodrhturim jedva gutajući suze. Dječak iz Afganistana lice je Staha koji danima čuči u prikrajku mojih Koraka.

PLEASE I SORRY…

Tu su noć Ajkule, a tako se zovu pripadnici jedinice specijalne policije Primorsko-goranske županije, “pobrale” grupu od dvadesetak migranata u šumi pod Risnjakom. Dječak im je bio izvidnica.
“Please”, moli pokisli dječak.
Please koji para srce.
“Sorry, this is my job.”
Sorry koji para srce.

Strah ne bi trebao biti opravdanje za pokrenuti Tijelo u smjeru istegnutog sivog Risnjak-starca koji bdije nad pitomim i mističnim Kotara Gorskog. Schlosser-dom i Šuma pod 1528 metara nad morem uzvišenim Velikim Risnjakom trenutno su najsigurnije mjesta na svijetu.
Na sedlu, 1418 nmv, između vrhova Velikog i Malog Risnjaka, kad na Sclosserovoj livadi Proljeće oživi cvjetnu haljinu razigrane Flore Croatice oko planinarskog doma, Vesna i Gari dočekuju planinare već dvanaest godina za redom.
Do prvih snjegova.
Vesna osmjehom rastače Tamu i penjačev predah u kantatu Proljeća i Dobrodošlice.

U znamenju imena ovdje su se ispreplele čitave Priče i Životi. Prvi predsjednik HPD-a, utemeljitelj hrvatske botanike, dr. Josip Schlosser Klekovski.
Vesna.
Gari.
Risnjak.

Dražen i Damir, pripadnici su Ajkula, posebne jedinice specijalne policije Primorsko-goranske županije

Deseto Jutro otkriva se u mokrom Oku.
Tijelo je zacijelilo dovoljno za Korak.
Uz oružanu pratnju Ajkula grabim nizbrdo kratku dionicu do Medvjeđih vrata. Pozdravljam se s Draženom i Damirom. Iako zabrinuti, ne odgovaraju me od Puta. Ispod dubokih slojeva uloga boravi Razumijevanje.
“Javi čim stignes u Fužine”, kažu.
Šuma me ponovno guta.

Nastavljam nizbrdo mokrom stazom uronjenom u klizave stijene i lisnati pokrov. Preda mnom je ruta Tuhobić-Jelenčić–Lič. Vizualiziram Fužine i neke civilizacijske potrebe: paketi koji su neadresirani ostali doma u Šibeniku. Otpuhujem ideju o samokritici. Valja mi se prvom prilikom opskrbiti za dalje.

Od Gornjeg Jelenja prema Fužinama, primorskim rubom goranske visoravni, svojom se petkilometarskom kralježnicom opružio Tuhobić, tvoreći jasnu i oštru granicu između goranskih šuma i primorskog krškog terena.
Očekujem li obećane vidike na Učku, Medviđar, Riječki zaljev?
Na more, Krk i Cres?
Što od nepripitomjenog, surovog, privlačnog Gorskog?
Hoću li pogledom doprijeti tamo, na sjeverozapad gdje sam ostavila Risnjak, Snježnik, Snežnik? Da li će se otkriti Put jasnoćom na Lepeničko i Bitorajsko jezero. Na Lič-polje. Viševicu?

Kišna staza zavodljivo obećava, unatoč neprestanom vrludanju. GPS bezbrižno odmara bezglasno bilježeći moje tirkizno kretanje po magenti….

KIŠI NE MOŽEŠ POBJEĆI

Sveta, neiscrpna kiša. Do Tuhobića. I nakon. Na hrptu pogled u Maglu poetski je nadopunjen sjevercem. Proljeće u ruhu Studeni. Južna padina je u raslinju. Neuspješni su svi pokušaji da joj se uteknem u zaklon. Kraj je svibnja.

Ošibana hladnim vjetrom, grabim put juga i Jelenčiću (1106 mnv). Šumske su padine posute šarenilom cvjetnica pod gustim krošnjama. Negdje zagazim i do koljena u njihov mokri tepih.
Redovito otresam migrantsko kretanje koje želi uprljati Florinu haljinu.
Lič? Fužine?
Kiša odlučuje.
Stopala su već s natruhama plivačih kožica.
Satima nakon, cijedim se pod krovom iznenadno ukazanog malenog zdanja uz stazu.
Duboko uranjam Pogled u gusto Zeleno oko mene postajući Šumom…

Kad sklonište izroni iz magle…

Šaka orašarica, petnaestominutno sanjarenje i ‘žmikanje’ čarapa prekida drhturenje Tijela.
Upisujem točku.
Krećem se dobrim šumskim putem koji ne izaziva sumnju.

Na 25-om kilometru markacija priča: dva sata do Liča.
Veselo i mokro zamišljam Vatru.
Slijedeća oznaka nakon pola sata govori: dva i pol sata do Liča.
Otresam pitanje.
Slijedeća oznaka nakon petnaest minuta šapuće: dva i pol sata do Liča.
Sumnja žulja pod tjemenom.
Na križanju prolom s Neba.
Nejasna oznaka natrag prema Tuhobiću.
Brišem kapi s Garminovog ekrana.
Tirkiz je upisao paralelu mojih koraka izohipsom niže.
Previše vode s Neba?
Uključujem mobitel. Signal je ovdje u području mitologije.

Uočavam da se nalazim nedaleko od ranije upisane nadstrešnice. Zadnja se dva sata vraćam unazad. Par stotina metara niže od traga.
Opušteni Hod markacijom Lič u trenutku pretvara u mitsko mjesto.
Postavljam mokru Sebe u pravcu Fužina.
Kursor me uskoro dovodi do Lepeničkog doma izviđača.
Kiša me vratila u Proslov dana.
Pokušavam razabrati Osjećaj.
Stanje mirnoće je potpuno.
Sveta Kiša isprala je Očekivanja i Kalkulacije.
Odmaram uz klokotanje Lepeničkog potoka. Ljubav i Pažnju oko mene gotovo mogu dodirnuti.
Orašaricama hranim Stanice u neplaniranoj, čudovitoj, poetskoj Pauzi.
Hladnoća me ipak ubrzo pogoni dalje.
Kanalom slivnih voda što utječu u lepenički tok krećem put fužinarskih jezera, Benkovca Fužinarskog i Fužina.
Sati? Gotovo osam.

ASFALT KAO IZBAVLJENJE

Makadam u asfalt.
Asfalt u uzbrdicu.
Zadnja tri sata mokri je ranac dodatno otežao.
Hod je neuravnotežen. Stopala su izmiješana.
Nakon 11 sati i gotovo 35 mokrih kilometara, stopala hvataju asfalt kao izbavljenje.
S mene se cijedi čitav jedan Dan od svitanja.
Uzbrdo, pred sobom, u zavoju ugledam kako mi lagano prilazi vozilo…

Upisnik na Bitoraji

Ulazim u zapušteno zdanje Goranovih predaka ugniježđeno uz sam most u centru Fužina koji ga razdvaja od poznatog Hotel Bitoraja. Starina je na prodaju, tu već dugo nitko ne živi, upućuje me Goran u tajne pomalo derutnog obiteljskog nasljedstva:
“Evo: Kupi kocke za potpalu. Trgovina je još kratko otvorena. Pošta. Kafić. Sve ti je prijeko. Ključ mi ostavi tu kad budeš odlazila. Kakav račun? Osuši se. Odmori. Sretno. Zovi ako što trebaš. Tu ti je moj broj..”, uz kratke i jasne upute zatvori Goran za sobom vrata mojeg Noćas-doma.

Obavljam radnje koje me polako vraćaju u Život. I stanje kopnenog bića. Tuš. Vatra. Hrana.
U peći se razigrali Domaći, a odjeća uokolo ovješena poput tibetanskih molitvenih zastavica. Prizor priziva Radost. Javljam Radi, domarici PD Bijele Stijene u Tuku Mrkopaljskom da se sutra navečer vidimo, a dozvoli Kiša.
Domarica Rada je još jedna žena na mojoj Hodnji. Zadnji put smo se vidjele zimus.
Uočavam na nekoj polici pileće pohance umotane u najlon.
Zeleno plava patina ustajalosti preko njih.
Uljuljavam u snove Sunce, dinstani kupus i pire krumpir. I budilicu u sedam ujutro…

OPET KIŠA NATAPA ZEMLJU…

Ranom zorom budi me zvuk ujednačenog gustog dažda.
Kiša natapa prepijenu Zemlju.
Jedini Zvuk njena je Melodija. Jedini Obzor njeno je postojanje. Utjelovljeno milijardama ustrajnih, neumornih Kapi …
Okrenem se na drugu stranu. Tuk čeka neko drugo svitanje. Oganj je utihnuo.
Oko deset Kiša i dalje vlada Svijetom.
152 kišna kilometra su iza mene.
Svijet se ponovo rasplinjava u Snove.

Oko podne, javljam Radi da stižem dan kasnije. Kiša je gusta zavjesa dobro uhranjenih Kapi…
– Nema problema. Samo neće biti baš za jesti. Ispeći ćemo ti jaja. Kupi si nešto i stavi u’ ruksačić’. Tako se to radi – podučava me Rada planinarskim tajnama …

Viber-poruka od sinoć da mi dečki šalju paket s hranom u Tuk odlučuje da u trgovini kupujem samo nužno.
Ljenčarim u kafeu preko mosta hedonistički trošeći popodne u kavama.
Užicam jučerašnje novine.
Poslužit će za još mokre cipele.
Ana mi javlja da je stigla vreća koju sam naručila prije gotovo tri tjedna. Zamijenit ću je na Vratniku. Pola kilograma manje na plećima.
Provjeravam stanje na Hirzu. Na Stijenama kalkuliram biti za vikend.
Mariji na Vratnik pak javljam da stižem – nekad.

“Samo dođi, kad god dođeš”, odgovara ugodni glas nepoznatg oličja s druge strane slušalice.

Sumrak u stjenovitim predjelima posebno je očaravajući

Zatvaram vrata svog dvodnevnog fužinarskog doma. Osam je sati. Dvanaesti dan putuje k Bitoraju i Tuku Mrkopaljskom.
Prema Vratima, usklađujem ritam s rominjanjem.
Cesta vijuga uzbrdo. Pozdravljam prelijepe fužinarske akvarele.

Od Vrata se spuštam prema željezničkoj postaji.
Pruga siječe stazu.
Stazu uništenu sječom i silnim navlačenjem drvne građe.
Šuma neutješno jeca za svojim srodnicima.
Kamion nakrcan dr(e)vnim gorostasima me mimoilazi već treći put. Čak se i pozdravljamo…
Tišinom izažavam sućut Šumi kojom hodam.
Nakon sat i pol šumski kolni put napokon prelazi u poznatu planinarsku put.
Napredujem uzbrdo zamječujući jasno Svijet. Povremeno utišavam svoje zvukove da bih čula zvuk Šume.
U polju medvjeđeg luka, na proplanku, ugnjezdilo se drveno planinarsko sklonište Bitoraj. Unatoč neredu od zimus, vidi se da ovdje već dugo nitko nije zašao. U cisterni ima vode.
Zadržavam se kratko.
Još oštra strma dionica do vrha. Miris srijemuša golica nosnice. Klizim kroz blato i jestivo lišće.

Vrh Burnog Bitoraja zatičem u maglenoj opni. Zaklanjam se od sjeverca kako bih dokumentirala svoje postojanje. Kombinacijom planinarske puti, povremeno ispresjecanom prilaznim kolnim putevima grabim prema Tuku Mrkopaljskom.
Šuma je ovdje jedini vladar.

Nomen est Omen.
Svoj znamen u imenu Burnom Bitoraju podarila je njegova sjeverozapadna silovita ljubavnica darivajući ga vjerno svojim vjetrovitim zagrljajima. Propinje se Bura-djeva stijenovitom Bitoraj-ljubavniku što strši nad bujnim goranskim i iščekujuje je postojano.
Bitoraj i Bura.
Eol i Petra.
Boraj i Stijena.
Razigraše se svim utjelovljenjima.
Utopiše Dan u magleni vrtlog.
Utopiše Mrkopalj, Sunger i rastrgane stijene.
I stožac Viševice.

MOTORNA PILA ZVUK ČOVJEKA

Satima nakon put prema Čelimbaši otkriva prisutnost Čovjeka.
Pucanj.
Zvuk motorne pile.
Šuma ovdje drugačije živi.
Ne Životom kojim bi htjela.
Neosušenim šumskim sagom koraci broje raskošne lokve.
Radujem se Tuku nakon Dana ustrajnog natapanja Kišom.

Izronih iz Šume s juga, na Čelimbašu (1805 nmv) . Vrh je raskošna livada. Zeleni pogled se ipak sramežljivo otvara. I Solaris se na trenutak izvlači iz kabanice. Preplavljuju me planinarska sjećanja dok sjedam uz hrpu kamenja naslaganih na vrhu. Iz tuljca izvlačim upisnu knjigu.
Mrkopaljsko polje u zelenoj kotlini poda mnom. Sve je ovdje u Planini. Obronci Bjelolasice na sjeverozapadu. U tom se smjeru smjestilo i Begovo razdolje, naselje na najvišoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj i Tuk Mrkopaljski, moj današnji cilj.

Ljepota kamenih oblika u netaknutoj prirodi

Spuštam se padinom preko koje je razvučena 720 metara duga vučnica. Zelena padina skijaška je staza. Kratim je ukoso provlačeći se kroz mladi ljeskov voćnjak koji je Gaja tako pomno posložila. Pod skutima, uranjam Korak u zeleni tepih. Iz Grudi me preplavljuje Radost zelenim pulsirajućim valom. Nijema zahvala Planini i Bogovima koji u njoj bivaju.
Kod žute table za Tuk, stiže mi u susret mještanin: “Migranti su bili sinoć. Tražili utočište i hranu”, informira me.
Još par stotina metara asflata vijuga uzbrdo.

Zaključani planinarski dom Bijele stijene ne sluti na dobro. Škljocaj brave. U okviru vrata pojavi se Mrgudni Mile.
Dio koji bih najradije zatomila.
Unatoč najavi: nema grijanja, nema čaja, nema kave. Nema ni jaja.
“Vatra?”, pitam.
“Ne ložimo za jednu osobu. Tko bi namirio toliko drva!”, odgovara.
“Mogu li spavati tu u blagavaonici, na kauču? Tu je toplo”, kažem.
“Ne može. Tu ja spavam”, odgovaraju mi leđa dežurnog Mile.
A ni moje dostave nema. Dečki se ponudili. Dečki zaboravili.
Nakon 28 kilometara mokrih nogu potpuno sam izbezumljena.
Gazadarica se ne javlja na mobitel.
Prizivam scenu s vrha vučnice od nešto više od sata: Mrkopalj obdaren trgovinama opružio se poda mnom. Sjedim i grickam zadnju energetsku pločicu.

FRUSTRACIJA MORA VAN IZ MENE

Ova frustracija iz mene mora van! Nazivam V. Stavljam je na zvučnik. Usred razočaranosti, ljutnje, umora i Riječi pred mene se čudesno materijalizira topla juha od gljiva, dva jaja pržena na oko i nekoliko kriška kruha. Vatra će ugrijati i sobu i vodu za tuš za pola sata…

Toni stiže ranim Jutrom oprati Mrlju nečije zaboravnosti.
Opskrbljujem se u mrkopaljskoj trgovini koju sam jučer gledala s padina Čelimbaše. Obnavljam zalihe koje Život znače za slijedećih nekoliko dana brda.
Jedva dočekam Odlazak iz ove noćne more. Toni, hvala!
Gazda psuje štene.
Napetost u Zraku.
Rukujem se.
Ne čujem ni bog. Ni sretno.

Na Samarskim stijenama – užitak veličanstvene prirode

Ne zamakoh ni dva metra od doma, začujem škripu guma Gazdinog auta iza sebe. Gazda i Mile odoše u polje. Vrijeme je kosidbe.
Pred zadnjom kućom u Tuku Vojnom smežurana baka priča o posjetima migranata.

Upakirana kocka sijena iz koje niču bijele gljive.
Maslačak se smiješi hvatajući Sunce.
Prepoznajem staze uokolo i spremište svojih prošlih šarenih Priča.
Šumski put me guta.
Drvored zaklanja …
Matić poljanom uz kamene svjedoke hodim u susret Stijenama…

ZELENO SRCE STIJENA

Trinaesti se kilometar pretvara u deveti.
Odmaram oslonjena o povaljeno deblo.
Solaris utopljava Predah.
Iznad mene putuju Oblaci.
Vjetar se razigrao u krošnjama.
Moj odraz u Šumskoj priči.
Spoznajem Drvo. Cvijet. Vlat. Lahor.
Bivam bez uvjeta.
Staza budi Sjećanja od Nekad-mene. Neke ranije Ja.

Zeleno srce Stijena uronjeno je u plašt mahovine i šuškavog lisnog pokrova. Dinamika staze godi stopalima.
Kuk.
Skrivena udolina.
Užljeb.
Igra u kršu.
Uživam unatoč ruksaku koji mi od prvog dana zadaje probleme.
Nagrada je svaki Trenutak u kojem Jesam.
U hipu sam Ratkovom skloništu. Potpuno je opremljeno: drva, peć, kišnica (potreban tretman – tableta ili Lifestraw, dobih uputu).
Tek su četiri sata. Do Bijelih i Hirtza je još je pet sati Hodnje.
Tijelo voli ovakav teren. Dan je još raskošno preda mnom i nakon okrepljujuće pauze odlučujem: nastavljam dalje.

Zahtjevna staza osigurana je dijelom sajlama, klinovima, ljestvama. Kuća koju nosim na leđima povremeno se buni u uskim međjustijenskim prostorima, kuloarima, užljebima i svodovima kojima se provući treba. Koje su Put. Zanemarujem njeno prigovaranje. Stopala uživaju u Igri upisanoj u Kamenu. Uživam u Stijenama. U svakoj.

Kad Bijele stijene postanu Stijene Sumraka…

S instaliranih dvadeset kilograma na leđima uputa ‘lakše’ postaje ‘teže’. Izazov vrijedan Opreza kojeg držim pomno. Ne igram na zaigranog Kairosa i njegov nestalan atribut. Ruksak me povremeno izbacuje iz ravnoteže, zapinje, negoduje, no Usredotočenost suvereno vlada.

U nekom trenutku Bijele se pretvaraju u Stijene Sumraka. Pola osam. Još dva sata: priča uputa na kamenu. Tikka je već spremna. Svijetlost s čela obasjava Svijet.
U zanosu shvaćam da svi moji Strahovi postojano postaju Stvarnost. I da se lagano krećem kroz nju.

Izron na vrh Bijelih Stijena nagrađen je Eksplozijom boja Sutona Veličenstvenog Strahovi se razmazuju u Spektru. Preda mom se rađa Čudo Postojanja u tisućama nijasni Nebeskih valova.
Zastajem.
Upijam.
Razmjenjujem.
Postojim.
Ponovo uranjam među kamena Obličja.
Stijene je prekrila Noć.
Lagano napredujem nesvjesna koliko još do kuće ili skloništa.
Zapamtim mjesto među Stijenama ukoliko bih trebala noćas postavljati šator.
Osjetilo njuha uhvati miris dima u zraku.
Poslije 45 minuta iz mraka izrone obrisi silueta u osvijetljenim prozorima Hirttove kuće.
Nakon prvotnog iznenađenja: “Sama? Mislili smo da dolaziš sutra…”, dočeka me toplo velikokapelaški veseli zbor: Josipa i Ivan s Mateom i Glorijom, Tajana i Željko s Dominikom i Mihaelom, Tamara s Tarom i Nikom, te Nataša i Antonio s Gabrijelom.
Planinarska kuća Dragutin Hirtz pršti od dječje razigranosti.
Iza mene danas je odkoračano 12 sati i 40 kilometara.

Uljuljkana toplom dobrodošlicom dragih prijatelja iz HPD Kapele, trinaesti dan Hodnje bijelom dinaridskom stazom utapa se u Snove.
Zadnji je dan mjeseca svibnja.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here