Mladenka Šarić

Ne znam o čemu je razmišljao zadarski sudac Ivan Marković dok je puštao na slobodu petoricu mladih nasilnika, koji su, zajedno s još dvojicom koji nisu bili privedeni, godinu dana silovali djevojčicu koja je sa svojih 15 godina tek ulazila u svijet djevojaštva, premlaćivali je, snimali i snimkama ucjenjivali da opslužuje njihovu silovitu muškost ako ne želi završiti na internetu. Ne znam o čemu je razmišljao dok je izgovarao da se mogu braniti sa slobode jer nisu prijetnja žrtvi niti postoji opasnost od ponavljanja kaznenog djela za koje su prijavljeni. Ne znam je li mu se u nekoj sekundi to što govori ipak učinilo smiješno, pa oni žrtvi mogu prići kad god i gdje god hoće, pa oni su to kazneno djelo zbog kojeg su se i našli u njegovoj sudnici neometano ponavljali godinu dana! Godinu dana!

JE LI ZA SUCA ŽENA BEZVRIJEDNO GOVNO?

Ne znam ni ima li taj sudac kćer. No, ako je i nema, zamislimo da je ima i pogledajmo koju je poruku svojoj kćeri poslao milujući svojim riječima i svojom odlukom nasilnike po, kako je on to doživio, mladenačkoj, nestašlucima sklonoj muškoj glavi, a silujući još jednom istim tim riječima i tom odlukom njihovu žrtvu, tu mladu djevojku koja se do kraja života neće oporaviti od nasilja koje je proživjela. Dakle, taj je zadarski sudac očinski dobrohotno svojoj kćeri poručio ovo: “Mala moja, pazi kako se odijevaš, jer ako ti je suknja prekratka, ako su ti nokti i usne precrveni, ako ti je dekolte predubok, ako se preglasno smiješ, ako si previše druželjubiva, ako se vidi da se u tebi budi žena, svatko te ima pravo jebati, ima te pravo pretući, ima te pravo snimati, ima te pravo ucjenjivati, ima pravo od tebe tražiti da mu budeš seksualna robinja, smije te ponižavati, vrijeđati, pljuvati, čupati, dijeliti s prijateljima i poznanicima… Jer, ti si bezvrijedno žensko govno koje je sve to zaslužilo zbog kratke suknje, crvenih usana, glasnog smijeha, dekoltea, rasparanih traperica, uske majice…, svega što pristojna mlada žena ne bi smjela staviti na sebe…” Jer, upravo aluzije o “lakom moralu” mlade žrtve dominirale su prosvjedom koji su pred sudnicom rečenoga suca organizirali roditelji i rođaci sedmorice nasilnika. Ona je kriva, govorili su, jer je “zavrtila glavu njihovoj dici” i “dobila je što je tražila”.

Ne želim reći da je sudac čuo sve što su govorili pod njegovim prozorom. Ne želim reći ni da ga je to navelo da donese skandaloznu odluku o puštanju silovatelja na slobodu. Ne, stvari stoje još gore. Sudac ne sluša ulicu zato što taj sudac misli isto što i ta ulica koja mu je vikala pod prozorom. On misli isto kao i oni da je ta mlada djevojka, ta djevojčica, zapravo prokleta kurvetina koja je zaslužila da bude silovana, jer nije dovoljno “dobra”, nije dovoljno “pristojna”… Skandaloznom odlukom taj je sudac pokazao zašto je nasilje nad ženama u Hrvatskoj prihvatljiva rekreacija i zašto se godinama ne uspostavlja efikasan sustav zaštite žrtve. Još je jednom demonstrirao koliko je u Hrvatskoj prisutan onaj gadljivi pristup da je žena u startu kriva za neko zlo koje joj je naneseno, jer ga je izazvala i zaslužila.

FRAJERČINE ĆAĆINE MOGU SVE ŠTO HOĆE

Ne znam ima li taj sudac sina. No, ako ga i nema, zamislimo da ga ima i pogledajmo što je tom za svakoga normalnog muškarca i ženu gadljivom odlukom poručio njemu: “Frajerčino ćaćina, ti si faca, sve na svitu, cili svit je tvoj, ti možeš što god hoćeš… Možeš jebati svaku kurvetinu na koju ti se digne, jer one to traže, inače ne bi nosile kratke suknje, jaki ruž, crvene nokte, ne bi hodale u uskim majicama, ne bi se glasno smijale, ne bi te izazivale… I nema veze što je rekla da neće ni koliko ima godina. Sve su one iste, i sve traže isto… Ti si moje muško! Ti imaš pravo i istući je ako se brani, imaš je pravo pljunuti, iščupati joj kosu, snimiti je ako ti se to sviđa, ucijeniti je, ako hoćeš možeš je dati prijateljima, pravi muški i to dile među sobom… Jer, ti si sve, a ona je ništa! Ti si bog, a ona je nula! Ti si moj sin, a ona je smeće!” Jer, upravo takvu, nakaradnu i bolesnu mušku “solidarnost” istaknuo je svojom milostivošću prema nasilnicima. Oni smiju sve, bit će možda malčice kažnjeni, tek toliko reda radi, ali zapravo nisu napravili ništa ozbiljno, jer smeće je ionako smeće, pa s njim treba postupati kao sa – smećem.

Nepojmljivo je i šokantno to što se dogodilo u Zadru. Pravosuđe je rak koji izjeda naše društvo i što je najgore – nitko ga ozbiljno niti ne želi liječiti. Kako, inače, objasniti da se sve nekako mijenja, a pravosuđe i dalje ostaje nedodirljivo, suci zadržavaju svoje pozicije doživotno neovisno o tome kako rade svoj posao? Potpuno nedodirljivi. Nitko im ništa ne može. Da, pravosuđe treba biti neovisno, ali ne smije biti neodgovorno i bolesno. I zato je krajnji trenutak da u Vladi počnu pisati izmjene zakona kojima će biti ukinuta doživotnost imenovanja na sudačku dužnost, a uveden reizbor, kao prvi korak prema povećanju razine osobne i profesionalne odgovornosti sudaca. Jer, ako ostane ovako kako jest, sa sucima poput zadarskog sudovi nam i ne trebaju. Takvi ljudi žrtvi ne mogu dati pravdu, jer oni žrtvu ne priznaju, oni je ne vide, ne čuju, ne razumiju, ne osjećaju…

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here