Mladenka Šarić

Žensko krilo hrvatske književne scene dobilo je još jedno zanimljivo ime – Dragana Radusinović Tafra, dugogodišnja novinarka, izvrsna poznavateljica pozitivnih i negativnih kretanja, kao i izakulisnih zavrzlama u domaćem poslovnom svijetu, izašla je pod svjetla pozornice s romanom “Tajkunova kći”, pričom koja se bavi, kako je opisala sama autorica, ljubavi u vrtlogu ortačkog kapitalizma, fiktivnom pričom inspiriranom našom okolinom, u kojoj je svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima slučajna. Ili, nije? Roman prvijenac, reći će mnogi, nalik je prvome djetetu. Bez roditeljskog iskustva i opuštenosti koja dolazi kasnije, u prvim danima života svog djeteta od svakoga želiš čuti da je divno, da ima pametan pogled, prekrasan osmijeh, da je pred njim lijepa budućnost, a bojiš se da u mnogi koji te riječi izgovaraju u sebi misle kako je riječ zapravo o prosječnoj bebi u kojoj veličinu vidi samo njezina majka. Iako su žene, kao zbog neke kletve koje se od davnina ne uspijevaju osloboditi, programirane da sebe preispituju više nego što je za njih zdravo, one u toj vječitoj borbi protiv sumnje u sebe pronalaze hrabrost za životne iskorake, zaokrete, pa i pustolovine za koje su mislile da se nikad u njih ne bi upustile.

Dragana Radusinović Tafra pobijedila je sve svoje unutarnje dvojbe, nije dopustila da je obeshrabre ona uobičajena pitanja koja sebi postavljamo: “Kako ću ja to?” , “Mogu li ja to?”, “Što ako ne bude dobro?”, nego je sjela i napisala roman koji nam kroz ljubavnu priču nudi ogledalo u kojemu se zrcali društvo u kojemu živimo, sva njegova trulež, zlo koje nam je došlo s transformacijom iz “nenarodnog režima” u “narodni sustav” i koje su poput golemog platna nad društvom razgrnuli oni koji su muljanjima svih vrsta, lupeštvom i otimačinom, u toj transformaciji postali stupovi društva. Kroz ljubavnu priču razgrnula je i onaj jad koji danas osjeća prevelik broj ljudi kojima je ta transformacija ubila nadu da će živjeti u otvorenom, naprednom, poticajnom društvu… Da, “Tajkunova kći” jest ljubavni roman, a netko će sigurno već zbog toga odmahnuti rukom aludirajući na banalnost žanra. No, pogriješit će, jer to je roman koji profilira ove meridijane i paralele na kojima živimo kroz puno različitih, a isprepletenih slojeva.

Dragana i njezin suprug Emil Tafra, koji je dao ime junakinji Jeleni Mogulić

Priča je to, dakle, o životu tajkunove kćeri Jelene Mogulić, kojoj se preko noći ruši svijet. Muškarac kojeg voli odlazi na drugi kraj svijeta, majka joj u (polu)pijanom stanju priznaje da joj otac, inače najveći tajkun u regiji, nije otac, kompanija koju je njezin (ne)otac stvorio propada, a onda odlučuje svoje znanje i snagu usmjeriti u njezino spašavanje… To je samo obris bogate i slojevite priče u koju valja zaroniti, i koju je književna debitantica Dragana R. Tafra napisala jasnim, čvrstim, novinarski konciznim i beskompromisnim stilom. “Tajkunova kći” je roman koji će čitatelja razljutiti jer je u njemu toliko puno tako nam dobro poznatog kolektivnog iskustva od kojeg imamo grč u želucu, ali i utješiti, jer čuva nadu u ljudskost, dobrotu i ljubav.

O tome kako je roman “Tajkunova kći”, koji je objavila izdavačka kuća Beletra, nastao sama je autorica otkrila ponešto na svome Facebook profilu, prisjetivši se trenutaka koji su je doveli do toga da nakon što je cijeli život razmišljala o tome da bi stvarno željela napisati roman, na koncu sjedne i to napravi. Njezin zapis donosimo u nastavku…

(KAKO JE NASTALA TAJKUNOVA KĆI?) Slegli su mi se dojmovi s promocije Tajkunova kći, roman o ljubavi u vrtlogu ortačkog kapitalizma. Morala sam govoriti o svojem romanu. I to mi nije bilo lako. Nisam znala što bih rekla. Prilično nevjerojatno, zar ne? Morala sam odgovarati na pitanja. Nisam bila sigurna hoću li znati odgovoriti. Prilično nevjerojatno, zar ne? Pa i ne. Događa se i najboljima! A i nekima poput mene. Puno sam ja toga rekla o svojem romanu. Cijelu onu sagu o tome kako sam oduvijek željela napisati roman i kako je trebalo dva desetljeća da se tema nametne i da se ja odmetnem. I sve je to istina. No, ideja je jedno, a realizacija nešto sasvim drugo. Sanjarim ja tako godinama. Sva samodopadna i silno cvrkutava o tome kako ću jednog dana napisati knjigu. I onda, bio je vjetrovito sunčan jesenski dan prije dvije godine kad je u moj život uplesala jedna sasvim i potpuno neobična žena. Ana Dumančić se ukazala i rekla mi je “Napisala sam Roman”. Unaslovila je roman sa “Pravi se da si normalna” Odvalila sam od smijeha. Prvo na naslov, a potom na roman. I napisala sam joj kratku recenziju. Oduševljena naravno činjenicom da je Ana napisala roman o stvarnom događaju. 🙂 Njezin me je roman nasmijao do suza. Na promociji “Normalne” kako ju je počela nazivati upoznala sam ženu (koja će sama otkriti svoj identitet ako to želi i kad to poželi ) koja mi je tamo pričala o jednom dijelu svoje karijere, a ja sam po običaju nešto mljela. Možda nisam djelovala kao da je slušam, ali to je prokletstvo novinarstva, treninga … sve čujete čak iako djelujete da ste usredotočeni samo na ono što sami govorite). Ta mi je dama rekla “Napiši knjigu”. Kako sam ja oduvijek željela napisati knjigu zaključila sam da je sudbina rekla “PIŠI”. I onda sam godinu dana radila ništa po pitanju te teme. Samo sam mislila o tome. I onda sam osam mjeseci (bruto) pisala i napisala…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here