Dubravka Lisak

Već dulje vrijeme proučavam interesantnu pojavu modernog društva, a to je nametanje pozitivnosti. Da se razumijemo, nisam negativna osoba i sama se jako trudim ostati pozitivna, ali mnogo ljudi jednostavno ne razumije taj koncept. Mnogo ljudi misle da to podrazumijeva potpuno napuštanje tzv. negativnih emocija, pa se počesto nađu u vrtlogu krivnje, nemoćni i razočarani što nisu uspjeli održati pozitivnost po svaku cijenu.

U današnje doba, postalo je popularno na društvenim mrežama dijeliti pozitivne citate. Otvoriš Facebook, Instagram, memeovi iskaču kao iz paštete. Svatko je nešto rekao, svatko je pozitivan. Tugu, nemoć, razočaranje… – to više nitko ni ne spominje. Podijeliš li neku tugaljivu pjesmu s YouTubea, nazvat će te 10 prijatelja pitajući što se dogodilo. A ti samo imaš glavobolju i slušaju ti se laganice, i to nikako ne znači da ćeš si prerezati žile ili iskočiti kroz prozor. Jer, kako stvari stoje, danas nije dopušteno biti negativan.

LAŽIRANO SAVRŠENSTVO ŽIVOTA

To je cijena koju plaćamo društvenim mrežama. Facebooku i Instagramu s kojih nas promatraju fotošopirana i nasmiješena lica s utegnutih tijela. Na društvenim mrežama  gotovo da i nema umornog lica kućanice ili samohrane majke koja nije stigla staviti šminku. Svi se volimo slikati kad smo u novim dizajnerskim štiklama ili kaputu od kašmira. Ali tko se slika u starim tajicama dok čisti prašinu kod kuće, kose svezane u rep koja već dugo čeka da ju se opere… Slikamo zalaske sunca na lijepim egzotičnim plažama, prikazujući savršenstvo života, ali ne prikazujemo hrpu neispeglanog veša u kutu sobe. Današnje društvo pred nas stavlja gotovo nemogući zahtjev, a to je da smo stalno savršeni i stalno pozitivni.

I tuga je emocija koju treba proživjeti, a ne od nje bježati

I tako surfajući po bespućima interneta, naiđoh na interesantan članak njujorškog psihijatra Konstantina Lukina, u kojem se bavi tzv. toksičnom pozitivnošću. On sam priznaje da ga sa svih strana bombardiraju objavama pozitivnih citata te da u većini ne vidi zlo u tome, ali zatim upozorava na opasnost ostajanja pozitivnim pod svaku cijenu, zanemarujući pritom i one malo teže, negativne emocije. Lukin je stručnjak sa stajališta kognitivno bihevioralne terapije, rekli bismo klasične psihološke škole, pa ne iznenađuje njegov koncept toksične pozitivnosti. Njegova fraza „toksična pozitivnost“ referira se na moderni koncept da se život može živjeti na pravi način samo ako ostanemo pozitivni, i nikako drugačije. Fokusirati se na pozitivne stvari i doživljaje, a izbjegavati sve ono što izaziva negativne emocije, zvuči kao jako dobar način da se postigne sretan život. No, je li to zaista tako?

DANAS NAM SE NAĆEME DA MORAMO BITI POZITIVNI PO SVAKU CIJENU, JER SMO ONO ŠTO OSJEĆAMO I DOBIVAMO ONO ŠTO PRIVLAČIMO. NO, JE LI BAŠ TAKO? Emocije su tu da nam pokažu put. Bile pozitivne ili negativne, treba ih proživjeti. Treba im dati priliku da istinski prođu kroz nas. Ne smijemo ih potiskivati…

U poplavi self-help literature koja u zadnjih nekoliko godina doživljava procvat, teško da ćete naići na knjigu koja se bavi negativnim emocijama. Sve se one temelje na savjetima kako ovaj život proživjeti sretni i zadovoljni, uspješni i bogati. Ono ste što osjećate, događa vam se što privlačite…, tumače nam. Morate privlačiti, manifestirati, odgovorni ste za sve što vam se događa… Vjerojatno poput mene, i vi nastojite primijeniti sve te savjete i izvučete iz svake knjige ono što vam u trenutku odgovara. A onda…. Bam!

Pozitivni citati prevladavaju društvenim mrežama…

Život vas tresne po glavi. Ostali ste bez posla. Umrla vam je majka ili otac. Najbolja prijateljica vam je dobila rak. Dijete je doživjelo prometnu nesreću. Ili se dogodilo, daj Bože, nešto manje tragično, ali svejedno loše. Ostavio vas je suprug. Kćer je prestala razgovarati s vama. Prijatelj vas je naljutio. Uginuo vam je pas. Bilo kako bilo, odjednom se nađete u velikoj tuzi ili bijesu. Nađete se u vrtlogu emocija koje su sve samo ne pozitivne. I nikako ne možete izaći iz tog vrtloga, što je sasvim razumljivo. Kako onda ostati pozitivan?
Odgovor je – nikako. Zaboravite na pozitivne statuse s društvenih mreža.

STRAH MOŽE BITI I POZITIVAN

Konstantin Lukin nudi jednu kritiku i moguće rješenje. Sa stajališta psihoterapije, emocije, pa i one negativne, su tu sa svojom svrhom i razlogom. Njih ne treba potiskivati, jer tako postaju još veće. Tipičan primjer je osjećaj straha. Recimo da donosite poslovnu odluku i pritom osjećate strah. Moderno društvo će uspješnog čovjeka prikazati kao neustrašivu osobu. No, sa stajališta psihologije, strah je koristan jer izaziva oprez. Strah vas čini svjesnima potencijalnih opasnosti. Strah vas čini i pomalo anksioznim i napetim. Hoćete li iskusiti neuspjeh? Svaki vaš korak strah čini puno, puno opreznijim. Zato razmislite, je li strah u ovom slučaju negativna emocija? Nije. On bi bio negativan kad biste zbog njega odustali u potpunosti od svoje poslovne ideje ili kad bi vaša fobija bila tolika da ne uspijete izaći iz stana.

Emocije su tu da nam pokažu put. Bile one pozitivne ili negativne, treba ih proživjeti. Treba im dati priliku da istinski prođu kroz nas. Ne smijemo ih potiskivati. Jer, biste li, recimo, nekom tko je proživio tešku tragediju rekli da ostane pozitivan? Ili biste nekome tko je izgubio dijete na Facebook zalijepili neki pozitivan citat? Naravno da ne biste. Jer, negativne emocije su u takvim okolnostima prirodni izraz našeg unutarnjeg bića. Negativne i teške emocije postoje i zato da nas zbliže. One nas na neki način kao ljude povezuju u mrežu utjehe, u kojoj se ljudi međusobno ohrabruju i olakšavaju jedni drugima teške situacije. Ako se i nakon svega nastavimo smješkati i pretvarati da je sve u redu, jer to od nas traži društvo pozitivnog razmišljanja, tad lažemo sami sebe i druge. I drugi će smatrati da smo u redu, izostat će podrška i utjeha koja nas u konačnici i čini ljudima.

Već sam jednom pisala o „Smiling depresiji“, ljudima koji su depresivni, ali sa smiješkom na licu. Čini mi se da se i iza toga skriva potiskivanje emocija. S ljudima koji ne skrivaju emocije uvijek znate na čemu ste. I znate da im treba pomoći. Isto tako, i oni pomažu vama, iskreno i empatično.

Ostati pozitivan je u redu. Ali, prije svega treba ostati čovjek. Sa svojim pravim emocijama, savršen u svojim nesavršenostima…

Emocije, iako ih mi tako volimo opisivati, nisu dobre ili loše. Ne bismo ih smjeli etiketirati pozitivnima ili negativnima. One su tu da nam pruže smjer i uvid u naš život. One mu daju i smisao. Sve emocije, pa i one poput tuge, nemoći, straha i bijesa su itekako vrijedne. Ako ništa drugo, izazivaju reakciju podrške u našoj okolini. Okolina zna gdje smo i kako smo u nekom trenutku. I zato ih treba iskreno i bez skrivanja proživjeti. One dođu i prođu, ali smjer u kojem naš život ide počesto je obilježen baš emocijama. Trebamo ih gledati kao vodiče, učitelje, a ne kao smetnju.

I baš kao što Konstantin Lukin kaže, nema ništa loše u pozitivnom gledanju na svijet, naprotiv, u svim negativnostima trebali bismo naći nešto dobro za naš život. Ali isto tako kaže da ne smijemo potiskivati i zanemarivati ni naše prave emocije, one koje volimo zvati negativnima. Nitko ne može 24 sata dnevno biti sretan i pozitivan. Obraćajući pažnju na njih i proživljavajući ih u potpunosti živimo jedan pravi, autentičan život, lišen lažne pozitivnosti pod svaku cijenu.

I zato, drugi put kad otvorite Facebook ili Instagram, zapamtite da taj idiličan svijet društvenih mreža koji obiluje slikama s ljetovanja, novim stvarčicama i fotošopiranim osmjesima, ne odražava pravu sliku stvarnosti. Stvarnost je ono što nas dočeka kad umorni dođemo s posla, stvarnost je ljutnja kad zakasnimo na autobus i tuga kad izgubimo ljude oko sebe. Stvarnost je povremeno vikanje na neposlušnu djecu i krivnja jer smo nekoga povrijedili.

Ostati pozitivan je u redu. Ali, prije svega treba ostati čovjek. Sa svojim pravim emocijama, savršen u svojim nesavršenostima.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here