Tatjana Bračanov

Nakon predaha na verandi, Vesna i Lidija me upućuju gore, k Marijanki i Damiru. Zanimalo je Damira to moje šumsko Iskustvo, a ja sam ga morala što prije ispljunuti da se osvjedočim da je bilo stvarno. Nakon priče o podsvetogorskom obronku Damir se želi i osobno uvjeriti da od hribske crkve sutra neću imati problema. Uspoređujemo trag i stazu podno nje. Taj kratki ‘nezahtjevni’ dio staze između Gorača do izvora Kupe i Crnog Luga prolazim već danima boreći se s ostacima Velikog Ledoloma.

Zabrinut je Damir za mene. Iznenadi me donoseći mi na dvorište lavor pun tople vode: “Ovo ti je odličan lijek. Ajde, uroni noge…”
… godi Marijankin domaći sok od koprive.

TROVANJE VODOM

Taman kad sam zakoračila u odluku gdje razvući šator za tu večer, oštra me bol presiječe preko želuca. Kašalj se pojača i počinjem se tresti. U takvom me stanju i nogama uronjenim u slanu hribsku kupku zatiče Stipko. Za večerom gledam fotografije posjeda prije i nakon saniranja posljedica ledoloma iz 2016. godine. Prije nekoliko godina Stipko je napustio metropolu i vratio se na djedovinu. Danas u Hribi razvija robinzonski turizam. Dolazili su ovdje “hikeri” sa svih strana svijeta, no zbog te sporne dionice sad ih gotovo i nema.

Preda mnom se stvara vegeterijanska gozba. Simfonija na bučinu ulju. Najednom, prestajem pratiti priču. Trčim prema kupaonici. Želudac se čisti već treći put!
“Oprosti, zbilja ne znam što mi je. Samo me presjeklo preko želuca”, kažem.
“Gdje si pila vodu?”, pita Stipko dok nespretno pokušavam sakriti neugodu.
Nabrajam: “Gorači, Čabranka, Tršće, pa tu kod Vesne, i Damirov odličan sok od koprive…”
“Trovanje vodom, to ti je”, kratko zaključuje.

Razgovor krene na priču o Vodi.
Ispostavilo se da Stipko zna sve o vodi. Ne mislim pri tom o nekim šamanskim znanjima, već o onim znanstveno utemeljenim. Zamagljenom sviješću pokušavam razabrati smisao onoga što mi priča.
Fekalije.
Sela.
Izvor.
Pokazuje mi dopis o ispravnosti čabarske vode. Voda s izvora nije za piće!
Uz odvaljenu stazu, neposustajuću kišu, migrante, još i trovanje. Kakav početak! Primjećujem ironično kako je Lifestraw koji nosim u ruksaku još nekorišten. No, djevičanska voda s Izvora? Srce mi krvari. Quo vadis Gaja kad smo ti krvotok otrovali na samom tvom Izvoru?
Long distance trailove bi trebalo uvrstiti u inicijaciju odrastanja.

Shvaćam da je Stipko odnedavno i v.d. direktor Čabranke i njegova je misija riješiti upravo dugotrajni problem zagađenja pitke vode čabarskog kraja. Dužnost je to koju obavlja volonterski, bez naknade.
Stipko je aktivist. Karavana za život jedan je od njegovih projekata.
U rujnu mu ovdje stižu i djeca. Srednjoškolci koji će ovdje nastaviti školovanje.
Vele tu im je ljepše.
Ljepše im je!
Vadi odnekud tablete crnog ugljena: “Čuj, ti takva ne možeš spavati vani. Tamo ti je soba. Skuhat ću ti kamilicu. Evo, popij aktivni ugljen. Tu imaš i za sutra. Sutra popij još tri. Nemoj zaboraviti…”
Melankolično gledam gozbu sočivica, povrća i sira koju mi je pripremio za večeru.
Tako sam umjesto u svom šatoru, završila u krevetu u sobi Stipkove kćeri.
Nemirno spavam: propadanje, nevidljive markacije, debla u truljenju, tragovi teških cipela u blatu. Tresem se unatoč pernatom zimskom Denaliju i slojevima navučene odjeće.

Do jutra groznica postupno popušta.
Skidam sloj po sloj odjeće njenim opadanjem.
Oko pet i pol sati čujem kroz san Stipka kako ulazi u sobu. Ostavlja na stolu šalicu svježe kuhanog čaja od domaće kamilice i šalicu crne kave. U polurezoniranju okrećem se na drugu stranu. Tonem ponovno u san.
Oko devet sati budi me zvuk kosilice iz vrta. Zeleni pogled kroz okno.
Groznica je trajala skoro dvanaest sati. Napunim Jutro pogledom na prpošni hribski akvarel. Dvadeset i peti je svibnja.

OBLAČIM OPTIMIZAM…

Doručak čeka na stolu. U ruksak tutnem još nekoliko “ugljenih” tabletica koje mi je Stipko ostavio. Oblačim optimizam. Preda mnom je obećavajuće dobra dionica staze: niz Hrib, preko izvora Kupe, na Razloge, pa do Crnog Luga pod Velikim Risnjakom.

Mistično jezero u kojemu se rađa rijeka Kupa

Kako li se zaboravlja čudovito mjesto Hrib?
A Damirova skrb i drevna kupka za bolna i izmrcvarena stopala na zelenom travnjaku?
Odmor pred Vesninom kućom kad odlučih da želim biti? Sada. Ovdje.

Mladen Stjepan Vitković ime je Čovjeka zahvaljujući kojem moja stopala nastavljaju hodati Via Dinaricom.

Otpuhnem Predviđanja i oko podne i pol već sam na smaragdnom izvoru.
“Kad si sretan i sunce za tobom žuri.”
Obigravao je, vidao, zacjeljivao Solaris čitav dan. U njegovoj se Igri učas obreh uz smaragdni ležaj u kojem se rađa rijeka Kupa. Priđoh joj od Kupara uzvodno, uz mlinice, razigrana slapišta i nagovještaje polja po kojima leptiri razasuše raskoš.
Nacionalni park Risnjak, prvi od četiri hrvatska nacionalna parka na bijeloj stazi, na ovom je mjestu rastvorio svoje raskošno zeleno srce.

Ovo je TO mjesto gdje Pan poje, tanca, čupka i prebire notama svoju razlistanu sviralu.
Orgija on svoj zeleni tanac skačući s Gavranove stijene 250 metara dugim skokom i uranja do nepoznatih dubina izvor-jezera… u okomite bunare koji poput dvije ispružene ruke na smaragdnim dlanovima rađaju Kupu.
Uranja Satir-Pan u vodeni smaragd znajući da čovjek ne smije dublje.
Neke tajne imaju tajnama zauvijek biti…
… mitska izvor-zagonetka pretače se bojama u boje Šume…

Ekipa iz PP Lonjskog polja koju ovdje zatičem potvrđuje: sat strmog uspona do sela Razloge je humana planinarska put. Odavde sat uspona do sela Razloge. Trenutna krhkost tijela ne bi podnijela borbu s novom praŠumom.
Unatoč Ljubavi.
Unatoč Mitu.

Horvatovom stazom prema Schlosserovu domu

“Prije više godina ne bijaše ovdje ni jedne kuće, već su ovuda prolazili samo tovarni konji iz Čabra na Rijeku. Vraćajući se kući, na ovoj bi ravnici vozari počinuli, tuj se konji pasli i napajali, tuj se s konja tovare razložili. Poslije se ovdje podigla jedna kuća, koju su po razlaganju nazvali Razlog, a kad se njih više pogradilo, nazvaše mjesto Razloge”, opisuje Dragutin Hirtz ovo isto mjesto na kojem se podno gustih krošanja razlažem vidajući tijelo.

Još jedan obzor i raspucani vidici preda mnom.
Još jedno okrilje gustih krošanja.
Asfalt raspolavlja Šumu.
Poneko vozilo.
Stajem po tko zna koji put.
Na motociklima trojka zamiče na križanju prema Biljevini.
Jedno od njih je malac.
Skidam cipele.
Ruksak pod leđima.
Kikiriki maslac i rižini krekeri.

(…)

Iz Razloga do Crnog Luga petnaest je kilometara. Makadam umrtvljuje čula. Asfalt ih dokrajčava. Po crvenom simbolu ostavljenom uz rub Šume očitavam da je staza sigurna. Opustim nevidljivu siluetu napetosti koja mi i dalje čuči na ramenima.
Jos četiri asfaltna zavoja uzbrdo do table Crni Lug, kaže gospođa koju sretnem uz cestu.
Vrućina puta u mojim cipelama.
Zamjećujem uokolo tragove starih majstora šindre.

Nakon sat i pol, i četiri zavoja, u Crnom Lugu ne prepoznajem Tonijevo lice koje mi prilazi. Zajedno smo bili na ljetnom tečaju (*HGSS). Otrov u meni još ne jenjava.
Grupa mladih ljudi uživa u kasnosvibanjskom popodnevu.
Preumorna za ikakvu potragu, noćim u kući NP Risnjak. Dan šesti. Od Hribi Garmin priča 25,8 kilometara. Sanjam lepet pačjih krila s jezera pod kućom. Nova nemirna Noć.

Predah u šumi nakon dugog hodanja

Livada i Lug.
Proljeće i Zima.
Vesna i Morana.
Svjetlo i Tama.
‘Tračak mistike u maskama i veselje u kapama’ crnoluških zvončara.
Okružen tamnim crnogoričnim šumama koje mu čuče u imenu, na podlozi svijetlih cvjetnih livada, boravi Crni Lug. Podno Risnjaka, uz cestu Delnice–Prezid, čiji dio jučer u polusnu prehodah.
Maškarani pesniki tjeraju Zimu s crnoluških pragova, udarajući u štapove i zvonca još od 17.stoljeća. Ovdje, uz stare majstore šindre koji kale jelovinu, živi i jedan od najstarijih goranskih maškaranih običaja: educiram se uz doručak.
Uspijevam telefonski doći do domarice Vesne Devčić na Schlosseru:
– Samo ti nama dođi. Nismo još službeno otvoreni, još sređujemo, ali Vatre ima, toplo je. Osušit ćeš se. A naći će se i nešto za jesti. Ne brini. – Vesna riječima boji Dan u Proljeće.

Unatoč noćnom bunilu osmi dan čuči u nestrpljivom doskoku.
Čavrljam s čuvarom parka na ulazu.
NP Risnjak osnovan je 1953.godine. Od početnih 3041 hektara, danas se proteže na čak 6350 hektara. Primjećujem mali adrenalinski park pod krošnjama. Markacija kaže tri i pol sata do Schlosserovog doma pod Velikim Risnjakom (1528 nmv).
Biram Horvatovu stazu upisanu u magentu mog Garmina.
Gore se može i preko Mrakovog brloga.

Danas je Priroda u iščekivanju Kiše.
11:11.
Dobar Omen.
Šuma osjeća moju još uvijek plahu Opuštenost, ali prepoznaje natruhe Lakoće.
I nagrađuje.
Krdo srndaća mi presijeca stazu.

Ivan mi šalje upute za punjenje Garminovih baterija. Nekakav tehnički i lako otkloniv problem, ukoliko poznaješ materiju (ne poznajem). Za Ampere i njihove srodnike, Ivan je Majstor.

Tri sata Horvatovom stazom pretvaram u punih pet sati istinskog bivanja.
Sveta Kiša ispire.
Nelagodu.
Prljavštinu.
Bolnost.
Hranim čula.
Upijam.
Ne žurim.
Garmin umireno bilježi tirkiznu nit po magenti.
Prvi je dan Hodnje u kojem opušteno uživam.

Široki šumski put zavijuga uzbrdo u omiljenoj šumskoj inačici. U onu koja voli stopala.
Pretiču me otac i kći. Zajedničko nedjeljno prijepodne u trku do vrha.
Razmišljam hoće li moje staričice na nogama izdržati Put do kraja. Nove sam cipele imala tek prvi dan Hodnje, prvih 40 kilometara. U Mašunu su krenule doma, put Šibenika. Tako smo se moje petogodišnje znanice i ja ponovo obrele u zajedničkom životnom Izazovu.

Pored Vučje jame razrominjala se moja vodena Suputnica.
Navlačim Gore Tex i nabijam kišni šešir na glavu.
Ne smeta.
Netaknut i nepomućen Užitak.
Uz stazu izvrnuto korjenje i polegnuta debla rađaju neke nove Živote.
Utišavam svoju buku.
Da bih čula glas Šume.

Petim satom Hodnje kroz predjele Bukovca i Smrekovca očekivano mokra izbijam podno Schlosserove livade. Luku srećem pred domom. Vesna nas dočekuje drevnom toplinom Žena koje čuvaju Znanje o Ognjištu. Topli zagrljaj poznaje skrb, suosjećanje, utjehu, radost. Dobrodošlicu i Radgosta. Blagodati Ovozemaljskog i Onkraj.
U novoproljetnom ruhu dom dočekuje drage goste.

Luka na vrhu Velikog Risnjaka

Od doma zamičemo Luka i ja oštro uzbrdo kroz klekovinu i kamenjar. Čeličnim sajlama osiguran put do samog kamenitog vrha. Oslobođena za ranac skakućem poput gazele.
Veliki me Risnjak nakon toliko ranijih zimskih pokušaja ovaj put pustio k sebi.
Hvatam se za metalni volan na šipki ugrađen u vršni kamen. Zatičemo nekolicinu planinara. Upijamo prizore između maglenih sekvenci:
Kvarnerski zaljev. Istra. Julijske Alpe.
Krk. Učka. Ćićarija. Snježnik. Bjelolasica. Velebit.
Na tren uočim oris slovenskog Snežnika i Priču Magle pet dana unatrag.
Prije negoli se nad Prizorom izlio Magleni pokrivač nagradi me Prisjećanjem.
Zbog čega Živim.
Ovo što Volim.
Zbog čega Volim.
Ovo što Živim.

Ne mogu si dočarati slike devastacije koje su Vesna i Gari zatekli zimus. Da ne svjedočim cjelodnevnoj prisutnosti dva pripadnika specijalne policije s trokilogramskim naoružanjem na svakome od njih, migrantska priča ostala bi samo još jednim Mitom.
Ajkule.
Sve se čini nadrealnim.
Afganistan.
Pakistan.
Zima.
Destrukcija.

S Vesnom Devčić ispred Schlosserova doma koji je bio devastiran…

Vesna u bijelom kombinezonu liči nagorenu kuhinju.
Vesna riba garež s domskog kamina.
Vesna opasana pregačom oko struka šrokim osmijehom iznosi preda me toplu večeru.
Nova smjena Ajkula upravo pristiže.

Pred domom, u sumrak srećem Pabla, Schlossersku lisicu, Vesninog mezimca.
Umiljava se pod nogama.
Ostavljam mu nešto jestivog.
Neuspješno ga fotografiram.

(..)

Deveto se jutro otkriva u mokrom oknu.
Daruje pogled na magloviti vršni dio Velikog Risnjaka.
Brojim treću nemirnu noć.
Silazim oko osam. Prozirno mi tijelo leluja stepeništem. Vesna i ja uglas zaključujemo: nikuda danas. Uvlačim se natrag u postelju.
Kiša ispire žaljenje današnjih neostvarenih Koraka.
Zacijeliti Tijelo jedina je Misao.
Dan je odmora.
Tek kasnim popodnevom izvlačim se iz postelje.
Svijet i dalje miruje pod Maglom.
Luka je već zarana krenuo put Čakovca.

(…)

Oko 16:00 sati netko zakuca na vrata.
– E, neka si ti meni došao moj frende! začujem Ajkulu koji u hipu doskoči na glavna domska vrata. Pred vratima domskog dnevnog boravka migrantski košmar danas je napokon dobio svoje utjelovljenje…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here