Dubravka Lisak

Već nekoliko dana inbox mi je prepun poruka domaćih novinara, prijatelja i poznanika u vezi referenduma koji je u petak, 25. svibnja, održan u Irskoj. O pitanju pobačaja davno sam napisala članak, koji je doduše sad već zastario, pa je vrijeme da se iz prve ruke objasni što se to zapravo dogodilo u Irskoj. Najprije, mnogi ne znaju da se na referendumu nije glasovalo za ili protiv pobačaja, nego za ukidanje zloglasnog 8. amandmana irskog Ustava. Riječ je o amandmanu koji je usvojen poslije referenduma 1983. godine i kojima se izjednačava pravo fetusa i žene. Kako je uopće došlo do tog amandmana?

ZBOG POBAČAJA U ZATVOR NA 14 GODINA

Godine 1981. pojavila se inicijativa prokatoličke stranke, nešto kao inicijativa Željke Markić u Hrvatskoj, kojom se lobiralo prema dvije najjače irske konzervativne stranke da se u Ustav unese amandman po kojem bi se pravo fetusa izjednačilo s pravom žene. Ta inicijativa započeta je 1981. godine, trajala je dvije godine i završila referendumom 1983. godine, na kojemu je sa 66 posto glasova amandman i izglasan. Ustvari, iako se zove Osmi amandman, radi se o članku zakona koji doslovno kaže: “Država priznaje pravo nerođenog djeteta s poštovanjem prema pravu na život majke, te jamči da će dokle god je to moguće, štititi pravo nerođenog djeteta”. Iako samo po sebi takvo pravo ne mora značiti ništa loše jer je usvojeno u najboljem interesu nerođenog djeteta, irskim ženama to nije donijelo ništa dobro.

Već sam pisala da se u Irskoj za pobačaj može dobiti 14 godina zatvora, i to nije šala. Isto tako nije šala ni to da je ogroman broj žena umro zbog tog zakona. Ovom prilikom iznijet ću tek nekoliko štetnih primjera što su proživljavale Irkinje zbog tog amandmana, a koliko ih još ima, tko to može izbrojati…

“Slučaj X” je za posljedicu imao referendum 1992. godine. Naime, 13 godišnja djevojčica je zatrudnjela nakon silovanja i sud joj nije dopustio da napravi pobačaj, bez obzira što je prijetila da će se ubiti. Na kraju joj je ipak bilo da otputuje u Veliku Britaniju napraviti pobačaj, ali je taj slučaj izazvao je silne prosvjede diljem zemlje i ponovni referendum. Donesen je 12. amandman koji doduše nije dopustio pobačaj čak ni u slučajevima kad majka pokuša samoubojstvo, ali je u slučaju opasnosti od suicida dopustio odlazak majke  u drugu zemlju zbog dozvoljen odlazak na pobačaj.

Irci su stizali iz raznih zemalja u Irsku na referendum o liberalizaciji

Drugi slučaj koji je imao golem odjek u javnosti zbio se 2014. godine, kad je žena koja je bila proglašena klinički mrtvom održavana je na životu, unatoč želji njene obitelji da bude skinuta s aparata. Liječnici su željeli spasiti život njezinu djetetu iako je ona praktički umrla. Slučaj je dospio na sud, a samim time i pred crkvene dužnosnike. Na kraju su ustvrdili da dijete ne može tako dugo poživjeti u maternici  te su jadnu ženu isključili s aparata. Te iste godine, mlada trudnica kojoj nisu dopustili da pobaci štrajkala je glađu. Dijete je na kraju porođeno carskim rezom.

Smrt Savite Halappanavar prelila je čašu Irkinjama. Iako je imala spontani pobačaj, liječnici nisu htjeli odstraniti plod jer mu je srce još kucalo, iako dijete nije imalo šansu preživjeti. Kad je zbog toga Savita umrla od sepse Irska se digla na noge…

Godine 2012. jedna je trudnica, pak, imala je spontani pobačaj, ali liječnici su odbijali abortus jer je djetetovo srce još kucalo. Na kraju je umrla, a njezina smrt bila je uzrok velikim prosvjedima te istrazi u Ministarstvu zdravstva. Njezino ime, koje se često spominjalo i u kontekstu prošlotjednog referenduma, bilo je Savita Halappanavar. Smrt Savite Halappanavar, stomatologinje indijskog porijekla, bila je kap koja je prelila čašu irskim ženama. Dovelo je to do masovnih prosvjeda na kojima se tražilo da se konačno ukine 8. amandman. Njezin primjer bio je jedan od onih na kojima se vidio sav apsurd tog zakona, jer je nakon spontanog pobačaja umrla od sepse, a sve zato jer je djetetovo srce, iako nije imalo nikakve šanse da preživi, još uvijek kucalo. Ali, njen slučaj digao je na noge sve “pro-choice” organizacije ne samo u Irskoj nego i diljem svijeta. Pa ipak, ondašnji premijer Enda Kenny odbio je organizirati referendum i pravdao se svim mogućim irskim zakonima i pozivao na istrage do kojih je njena smrt dovela.

ŽENAMA ZABRANJENO I LIJEČENJE AKO ŠTETI PLODU

Što je, ustvari, najveća tragedija zabrane pobačaja u Irskoj i 8. amandmana? Nije tajna da je od 2012. godine, nakon tog slučaja, na snazi novi amandman koji je omogućio ženama da bez pravnih posljedica odu pobaciti u Britaniju ili Nizozemsku. Ali, činjenica je isto tako, da žene za vrijeme trudnoće nisu mogle dobiti lijek čak i ako su se ozbiljno razboljele, ako je taj lijek bio štetan za dijete. Jer, pravo djeteta bilo je izjednačeno s pravom majke. Rezultat je bizaran. Kao trudnica niste mogli dobiti najosnovniji lijek. Mnogo žena je tako umrlo od raka, dijabetesa te raznih bolesti koje su u velikoj većini slučajeva lako izlječive u ranoj fazi i uz adekvatno liječenje. 

U 35 godina koliko je taj amandman bio na snazi, nebrojeno mnogo žena je umrlo. 2014. godine mlada suicidalna žena dobila je zabranu od suda da pobaci. Štrajkala je glađu toliko dugo dok dijete nije porođeno carskim rezom. 2002. godine, pak, žena koja je nosila fetus kojemu su utvrđene abnormalnosti otputovala je u Britaniju na pobačaj, a njezino pismo irskim dnevnim novinama dovelo je do ponovnih prosvjeda i govora o ukidanju tog zakona. Podnijela je Europskom sudu za ljudska prava tužbu protiv Republike Irske, koju je i dobila.
U svibnju 2007. godine, pak, Irska ipak nije zabranila 17-godišnjoj djevojci da otputuje u Britaniju i pobaci nakon što je utvrđeno da je fetus koji je nosila imao anencefaliju. Tijekom godina redali su se slučajevi i slučajevi… Amanda Mellet zatrudnjela je 2011. godine, ali je fetus bio abnormalan bez mogućnosti da preživi. Otputovala je u Britaniju na pobačaj i tužila Irsku Ujedinjenim Narodima. Na kraju joj je Irska morala platiti 30.000 eura odštete.

Primjera ima nebrojeno mnogo. Na stranu to što je od 1986. godine do danas otprilike 170.000 Irkinja otišlo pobaciti u Britaniju i Nizozemsku, a to su brojke samo registriranih prekida. Iako je pobačaj u Irskoj bio nemoguć, Irkinje su ga mogle obaviti putovanjem  preko mora. S obzirom da je i tamo vrlo skup, kažu Irkinje više od 1000 eura, plus putovanje i oporavak u bolnici, Britanci su vrlo dobro zarađivali na nesreći irskih žena. One, pak, koje pak bi se odlučile na pobačaj zauvijek nose stigmu srama i kajanja, kao da sama trauma pobačaja nije dovoljna.

zagovornici liberalizacije tumačili su da država i crkva nemaju pravo odlučivati o tijelu žene, već da to pravo pripada samo njima. No, zloglasni 8. amandman kaže da fetus nije njihovo tijelo, nego osoba s istim pravima kao i žene…

Ovako sa strane gledajući, mislim da je Irska bila licemjerna po tom pitanju. Zauzeli su stav “u našoj državi nećemo dozvoliti pobačaj, no nitko vas ne može spriječiti da ga napravite vani. Mi smo svoje ruke oprali, a na vama leži sva odgovornost”. Kad je izabran novi premijer, mlađahni sin indijskog imigranta, Leo Varadkar, koji je i homoseksualac te veliki zagovornik sloboda žena i gay populacije, jedna od njegovih prvih izjava bila je da je Irska konačno spremna za referendum o legalizaciji pobačaja. “Pro-choice” skupine govorile su da je bilo dosta gušenja ženskih prava u Irskoj i da ne žele da ženama netko drugi, a pogotovo Crkva i država, nameću što će raditi sa svojim tijelom. Problem je bio u tome što 8. amandman u Ustavu kaže da fetus nije njihovo tijelo, nego osoba s istim pravima kao i žene.

POVIJESNA POBJEDA

Leo Varadkar je na kraju, pod pritiskom irskih žena, organizirao referendum. Prije referenduma, registriralo se 120.000 novih birača, uglavnom mlađe populacije, kako bi mogli pristupiti glasanju. Na kraju je premoćno odlučila većina od 67 posto glasača da se 8. amandman ukine. Nakon ovog povijesnog referenduma ništa više u Irskoj neće biti isto. Velika je to pobjeda vladajuće stranke i žena koje su nadasve samosvjesne i moderne. Da ne pričamo da je Irska do sad bila 6. u Europi na ljestvici ravnopravnosti žena, a sad će je promjena ovoga zakona još više podići.

Nakon proglašenja rezultata žene su plakale od sreće

Ostaje pitanje kako se osjećaju protivnici legalizacije? Njih ne tješi činjenica što je taj zakon donesen prije 35 godina kad je glasačko tijelo bilo sastavljeno od žena koje su danas starice. Mlade Irkinje žele vlast nad svojim tijelom i odgovornost za svoje izbore. Njima neće starci krojiti život po svojim mjerilima. Također, ne mogu se pravdati da je Irska išta učinila po pitanju zaštite tih istih žena. Gore navedeni primjeri to dokazuju. A istina je i da taj stari zakon ionako nije spriječio pobačaje, samo su se oni odvijali u mraku i u stranim državama. Istina je i da Irkinje za razliku od npr. Hrvatica, imaju sva prava kao majke i država ih obilno pomaže ako imaju djecu. No, žene ipak nitko ne može prisiliti da rode ukoliko to ne žele. Nikad se nije ni moglo.

Čini mi se da Irska ide k tome da postane socijalna država poput skandinavskih. Da bi to ostvarila, ona mora, iako je katolička u svojoj osnovi, pratiti razvoj društva u svijetu.
Velika je ovo pobjeda. Ovo nije samo pobjeda irskih žena, ovo je pobjeda jedne mlade, napredne i progresivne Irske o kojoj nitko nema pojma. A izjava njihovog ministra zdravstva govori za sam kraj najbolje: “U vladavini 8. amandmana, mi smo rekli ženama da uzmu vlak, brod ili avion, a danas im kažemo, uzmite našu ruku. Mi, vlast, danas smo poslušali naše šefove, a to je narod, to su žene”.“

Leo Varadkar, irski premijer, slavio je zajedno s tisućama ispred Dublin Castlea, i u vrlo nadahnjujućem govoru, zaključio: “Danas je povijesni dan za Irsku, tiha revolucija je pobijedila i ovo je djelo demokracije. Stotinu godina je prošlo otkad su žene dobile pravo glasa, a mi danas kao narod stojimo ovdje i kažemo da im vjerujemo da mogu napraviti svoje vlastite izbore i odluke. Za mene, ovo je također dan kad kažemo NE VIŠE, ne više liječnicima koji govore pacijenticama da se ništa ne može učiniti, nema više putovanja preko mora do Britanije, nema više stigme i vela tajnosti, a izolacija i breme srama i krivnje više ne postoji”.

I ja se slažem. Demokracija je pobijedila. Irske žene su pobijedile. Pobijedila je mladost. A Irsku čeka modernije vrijeme od kojeg se ne može pobjeći.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here