Ljubav je dar koji životu daje značenje, kažu mudri ljudi. I dodaju da se ono što je suđeno mora dogoditi. S jednom toplom i nježnom pričom o ljubavi, čekanju i ispunjenju javila nam se naša draga čitateljica, za ovu priliku potpisana pseudonimom SORTO. Ovo je njezin zapis o ljubavi koja nalikuje filmskoj priči, ali ju je, zapravo, napisao i režirao sam život:

SREĆA I TUGA JEDNOG LISTOPADA

“Onog trenutka kad nam se počne činiti da nam život nešto oduzima, s druge strane on nam daruje puno više… Tog listopada, kojeg neće zaboraviti sve dok živi, sreća i tuga u njoj postale su nerazdvojne prijateljice. Tuga zbog razdvojenosti od jednog člana obitelji, a sreća zbog toga što je upoznala svoje jučer, danas i sutra. Njega.

Doslovno je dječjom radošću uživala u njegovom društvu. Bila je mirna. Smirivao ju je njegov glas koji je slušala preko telefona u dugim razgovorima o apsolutno svemu. Zezali su se. Pričali ozbiljno. O svim temama. Pomagala mu je prevladati njegove probleme koji su ga mučili u tom trenutku. On joj je vraćao znakovima pažnje na njegov način. Imali su neki svoj način razumijevanja. Znala mu je darovati neku sitnicu. Od srca. Smirivale su je riječi koje bi joj pisao. Smirivala ju je njegova prisutnost. Ali tek obična fizička blizina i nazočnost, jer granicu nikada nisu prešli. Nisu razmijenili ni poljubac. Bili su tek obični prijatelji. Imali su razlog za to. On je živio svoj život i to je poštovala. Znala je da mu se ne smije previše približiti. Nekako je osjećala da se sudbinu ne izaziva.

Tako je bilo sve do jednog ljetnog dana, kad ga je nastojala dobiti na telefon i nakon
čega je sve utihnulo. Poruka elektroničke pošte koja je uslijedila i prema njoj upućena sve je prekinula. Uništila. Odnijela.

Prošlo je deset hladnih zima. Deset je puta sunce isušilo polja. Deset puta je žuto lišće pokrilo vlažno jesensko tlo i deset su se puta zrakom pronijeli mirisi proljeća. Živjela je svojim životom. Svaki dan je bio kao nezavršen ručak. U svakom pokušaju vezivanja uz nekoga nedostajalo je ono nešto i sve je prestalo. Svaki dan dalje – veća je bila izgubljenost u njezinom životu. Svi su joj govorili da će sve doći na svoje mjesto ali u to nekako nije vjerovala.

NAKON SVEGA ZAJEDNO

Ostavljen na stolu, ekran njezina mobilnog uređaja je zasvijetlio. “Ah, dosadna li je i ta društvena mreža sa silnim obavijestima koje mi šalje”, pomislila je te hladne zimske večeri. Otvorivši mobitel ostala je bez daha. Bio je to on. Tražila ga je godinama. Htjela je znati kako je. Htjela je shvatiti zašto joj je tako zlobno odjednom napisao onu poruku toga vrućeg kolovoza, poruku koja je srušila sve. Tražila je odgovore na mnoga pitanja vezana uz njega. Godinama prije mislila je da će joj moderna sredstva komunikacije, pomoći da ga nađe. Tražeći tako, ili ga nije na nekim društvenim mrežama nalazila ili se jednostavno plašila doživjeti ponovni brodolom. Kad je ugledala njegovo ime iza poziva na povezivanje – apsolutno je izgubila osjet u tijelu. Zanijemila. Nakon početnog šoka, prihvatila je poziv. Sve što je uslijedilo – iznenadilo ju je.

Ljubav daje značenje životu…

Potražio ju je nakon tolikog vremena jer je tek nedavno saznao za komunikaciju koja ih je udaljila. Onu poruku koja ih je razdvojila nije joj poslao on, nego osoba koja se lažno predstavila njegovim imenom. Osjećao je da to mora ispraviti. Sređivao je svoj život. Zle osobe ostavio je iza sebe. Poslao joj je fotografiju predmeta kojeg mu je darovala i kojeg je svakog dana tih deset godina gledao. Okretao se budućnosti. Ostala je bez teksta. U svome srcu znala je da je to nešto čemu se nadala. Nešto o čemu je sanjala. Događao se san. Priznala mu je da je nedostajao. Sve te godine. Sve riječi koje je čula vezano uz to da će jednom sve doći na svoje poprimile su drugo značenje.

U njezinom srcu nije bilo nakupina snijega i leda kao što je bilo vani. U njezinom srcu bilo je toplo ljeto ugrijano zrakama njegova dolaska. U njezinom srcu bila je bonaca. A on? On je stvorio uvjete da ju voli bezrezervnom ljubavlju. Na tome mu je bila zahvalna. Tu je bio ključ svih tih godina čekanja. Svih godina u kojima je tražila odgovor na pitanje kako svi nađu nekoga, a ona ne može. Ona je, ne znajući hoće li ikada dočekati – čekala njega. Jer – bili su suđeni jedno drugome.

Očito je baš to situacija u kojoj i jedna od najhladnijih zima može postati topla…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here