Tamara Rogić

Nije me bilo neko vrijeme. Naravno da se pitam je li to netko primijetio. Nema veze… Tu sam opet. Nastala je stanka u mom pisanju, jer mi je izgledalo da na temu EPK Rijeka 2020 više nemam o čemu pisati. Pišemo Željka i ja ovaj duo blog oko pola godine. Prisjećam se da mi je namjera bila pratiti pretvaranje Rijeke iz kulturno i ekonomski učmale sredine u regionalni kulturni i ekonomski inkubator na europskoj razini.

PAD INSPIRACIJE ZNAK DA NEŠTO NE VALJA

U dobro postavljenom programu europskih prijestolnica kulture, pokrenut još 1985. godine, zamišljeno je da se ta pretvorba  događa tijekom četiri godine priprema za preuzimanje titule, kako bi gradski potencijal zasjao u svoj svojoj punoći u onoj godini u kojoj grad i nosi tu titulu. Ako ta pretvorba traje četiri godine, kako to da mi se čini da više nemam o čemu pisati, nakon samo pola godine?

Nemam inspiracije. Nije li to ona najgora moguća spoznaja kad nešto radimo? Da nema one snage u nama koja nas pokreće. Inspiracija. Sva sreća da inspiraciju sebi definiram kao pojam koji treba imati dva aktera: svijet oko nas i svijet u nama. Za mene je inspirativno stvaranje interaktivno igranje ova dva svijeta. Baš smo se lijepo ja i EPK Rijeka 2020 počeli igrati, kad li sam u svom unutrašnjem svijetu odjednom čula: “E, pa neću se više igrati”. Gdje je to nastao kratak spoj?

Nisam fizički u Rijeci. Dakle, sve ono što se odvija i vidi u Rijeci kao što su plakati, radio i tv objave, razgovor “Budimo na mi” koji se odvijaju četvrtkom pred Malom galerijom…,  jednostavno rečeno, atmosfera u gradu, nije mi dostupna kao izvor inspiracije. Ostaju mi, stoga, kao dostupni izvori portali, Novi list, web stranica EPK Rijeka 2020, riječke Facebook grupe… Naravno da mi je web stranica EPK-a prvi izvor na kojemu tražim inspiraciju. Tamo nalazim kalendare događanja i kratke opisne osvrte. Struktura i sadržaj stranice izvor su inspiracije neko, određeno, vrijeme. Konstruktivna kritika usmjerena prema načinu komuniciranja ekipe EPK-a s javnošću ne donosi promjene. Ni na stranici, ni u javnosti. Slijede portali. Oni se vrlo malo bave EPK-om. Ono što se objavi uglavnom je skandalozne prirode o tome kako je netko opet ukrao ili pokušao ukrasti gomilu novca i više-manje špekulacija tko iza toga sve stoji. Primjećujem da se u svim tim tekstovima kritika svodi na optuživanje i traženje krivaca. Spoznaja da autori takvih tekstova sebe i građane vide uglavnom kao bespomoćne žrtve sustava kojem su sami izabrali vođe, golica moj unutrašnji svijet. Ton mojih blogova usmjeren je prema tome da ljudi preuzmu odgovornost sami i počnu djelovati.

Organizatori EPK žale se da su Riječani nezainteresirani (FOTO: Moja Rijeka)

Ponesena vlastitom inspiracijom, tražim kontakt s Riječanima po FB grupama. I susrećem samo još više žrtava bez vjere u promjenu. Najviše me šokiraju izjave nekih od glavnih organizatora i voditelja EPK o tome kako oni vide Riječane, koje su osvanule u Novom Listu u siječnju ove godine. Ukratko, javnosti poručuju kako su oni doveli tako veliku manifestaciju u Rijeku, a zauzvrat su od Riječana dobili nezainteresiranost! Ne vjerujem vlastitim očima: pa i organizatori programa vide sebe kao žrtve! Ljudi koji su osmislili program koji počiva na ideji kokreacije, ideji u čijoj biti nema “nas i njih” nego smo svi “mi”, svi smo ravnopravni stvaratelji, dakle ravnopravno preuzimamo odgovornost za uspjeh nekog projekta. Onaj tko padne u ulogu žrtve, ne kuži osnovno pravilo igre. Posljedica: game over! Jednostavno!

ŽELJA ZA PROMJENOM DOŽIVALJAVA SE KAO NAPAD

Interaktivna igra vanjskog i mog unutrašnjeg svijeta postaje jednosmjerna. Vanjski svijet, Riječani i EPK svijet u ovom slučaju, preuzeo je ulogu žrtve. Game over! Moje inspirativno djelovanje polako jenjava. Zamjenjuje ga sumnja “tko sam ja da svijetu objašnjavam kako se može i drugačije?!”

Hm, hm….. nisam li i ja sama postala žrtva… Sjećate se feelinga iz djetinjstva sažetog u onoj jadikovki: “Nitko se neće s menom igrati!”, a ti sam se želiš igrat samo onako kako ti hoćeš i nikako drugačije?! Sva sreća da je svijet europskih prijestolnica kulture puno širi od Rijeke. I vidi još jedne “sreće”: zadnji vikend u siječnju 2018. službeno je, uz cijeli spektar  manifestacija, započela godina u kojoj je Leeuwarden postao Europska prijestolnica kulture. Da, to je u Nizozemskoj. I da, dnevne nacionalne nizozemske novine su vrlo malo obavještavale o procesu pretvaranja Leeuwardena i cijele pokrajine Friesland u kulturni i ekonomski hub Nizozemske proteklih godina. Članci koji su u nacionalnim novinama osvanuli dan prije službenog početka leeuwardske godine puni su pozitivno nabijenog iščekivanja samih organizatora u to što će ova godina donijeti gradu i cijelog pokrajini. Ali ne samo ove godine, nego u sljedećih deset godina! Jer tek tada će se moći vidjeti prvi dugoročni rezultati promjena kojima je u prethodne četiri godine tek sjeme posijano.

Odjednom se moja unutrašnja inspiracija ponovno počinje buditi. Pretvaranje učmalosti u životni tijek je proces koji traje i traje i traje. Bit mu je promjena kulture ponašanje i razmišljanja određene sredine. Svi znamo iz iskustava u mikrositucijama vlastitih života da je promjena uvriježene kulture neke sredine najosjetljivija stvar koja sredinu može zadesiti… Želju za promjenom kulture, pa makar promjena bila i super mala, sredina doživljava kao napad na vlastiti identitet. Npr. kako ono reagira vaša mama, a bogme i vi sami, kad kažete da nećete doći na uvriježeni nedjeljni, obiteljski ručak?! Nije li užasno prepotentno od svih nas koji želimo promjene u Rijeci i među Riječanima da se nakon samo godinu dana rada pretvorimo u žrtve vlastite ideje i kažemo: F… You Rijeka! Game over! Bingo! Dobila sam dodatni život! Igra se nastavlja!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here