Mladenka Šarić (mladenkasaric@gmail.com)

I slučaj Agrokor bit će jedan od onih koji će dodatno srušiti tranzicijski mit o društvenoj pravdi. Baš kao što se dogodilo i u svim tzv. velikim slučajevima prije ovoga. Očekivati nešto drugo, nešto novo, neko iznenađenje koje će promijeniti baš sve što poznajemo, bilo bi zavaravanje da je stvarnost drugačija od same sebe. Pravo i pravda često ne idu ruku pod ruku. Kad se radi o slučajevima visokog pravosudnog, političkog i društvenog intenziteta, u kojima se u javnosti očekuje da će sudskom presudom stići i nekakva, gotovo biblijska moralna zadovoljština koja bi bila ispušni ventil za cijelo društvo, u pravilu je pravo na jednoj, a pravda ostaje na drugoj strani ulice.

TRAKAVICE IZ SUDNICE

O kakvoj se to pravdi može govoriti ako se slučajevi koji odjeknu poput bombe kad se pojave, uzdrmaju temelje i zidove društva razotkrivajući goleme razmjere korupcije, pogodovanja, nezakonitosti, nemoralnosti…., u sudnicama raspliću desetak godina, bez kraja i konca, toliko dugo da više ni ne zamjećujemo vijesti o njima? Rastegnu se toliko da se više i ne sjećamo što se ono na početku dogodilo. Daleko je to od željenog ideala pravde koja bi donijela kolektivno pročišćenje, jer bi, eto, barem jedan od onih koji su grabili dok su drugi krvarili ostao bez onoga što je stekao. Ali, to je pravo. Te igrice s paragrafima, odgodama, ad hoc bolničkim liječenjima, desecima tisuća stranica zamršenog teksta u spisima, nedolascima svjedoka, bitkama vještaka, bježanjem, skrivanjem, lociranjem, zahtjevima za izručenjem…

U slučaju Ivice Todorića već se najavljuje da bi postupak mogao trajati 20 godina. Može li se to zvati pravda?

U slučaju najveće hrvatske kompanije, odnosno njezina vlasnika Ivice Todorića, pak, već se najavljuje da bi se na sudski rasplet moglo čekati i dvadeset godina. Bude li tako, kakva će to biti pravda? I kome će ona trebati? Tko će tada uopće imati volje reći da je baš dobro što se taj proces dogodio i da je pravda spora, ali dostižna. Hoće li to ikome išta značiti?

U zemljama koje su prošle tranziciju iz komunizma u kapitalizam, iz jednoumlja u višestranačje, postoji duboka potreba za izmirenjem računa na raznim poljima društvenog djelovanja…

Za 20 godina mnogi od nas koji upravo sada promatramo zbivanja u Agrokoru i pokušavamo shvatiti tko u toj priči što radi dobro ili naopako, tko za koga igra, tko je veleizdajnik, a tko zaštitnik nacionalnih interesa, je li to sukob Amerike i Rusije na jednoj mikro-bojišnici koja se spletom okolnosti otvorila u Hrvatskoj… neće biti živi. Jednako kao što možda tada neće biti i nekoga među onima koji će se naći na klupama za optužene ili za svjedoke… Ideja o društvenoj katarzi urušit će se još jednom, jednako kao što se urušila u slučajevima Ive Sanadera i Nadana Vidoševića, dvojice političkih moćnika, koji se povremeno pojavljuju u sudnicama, evo još će malo pa čitavo desetljeće proći od početka tih priča, a kraj se ne nazire…

ZAMISLITE, ON JE KAO I MI

Bivši premijer, optužen za razna korupcijska djela, strpljivo čeka u redu na blagajni…

Povremeno se u medijima i na društvenim mrežama pojavi mobitelom snimljena fotografija bivšeg premijera kako strpljivo stoji među kupcima pred blagajnom u velikom dućanu, čekajući da dođe njegov red da plati. Samo robu u kolicima, naravno. Ne i ono za što je optužen. To ni robotički uvježbane blagajnice ne bi uspjele brzo provući kroz naplatni uređaj. Budući da, dakle, nemamo što bolje, jer pravo gura pravdu u zapećak, mediji nam nude i vijest, posredovanu porivom nekoga tko se tamo u tom trenutku našao, o tome da je Sanader strpljivo više od 45 minuta čekao na policiji kako bi produljio vozačku dozvolu. Zamislite nije prosvjedovao… Zamislite kako je nisko pao… Pa, on je kao i mi… Čeka, šuti, drži listić s brojem iz automata koji određuje redoslijed u ruci i napeto gleda kad će se pojaviti njegov broj… Je li to ta katarza? To što je nakon moći koju je imao postao slab i običan kao mi?

U NEDOSTATKU KONAČNIH PRESUDA, mediji nam nude sliku sanadera u dućanu pred bLagajnom, U REDU ZA VOZAČKU DOZVOLU… A MI SE ČUDIMO JER ON ČEKA KAO I SVI, ŠUTI KAO I SVI, STRPLJIV JE KAO I SVI U TIM REDOVIMA… JE LI TO TA KATARZA? DA JE NAKON MOĆI KOJU JE IMAO POSTAO slab i običan KAO I MI?

O Vidoševiću, pak, nemamo nikakvih vijesti. O njemu ne znamo ništa, osim da kuće, koje su pečatom države zaštićene od prodaje dok se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi što će biti dalje, lijepo iznajmljuje i tisuće eura slaže na svoj račun… Za razliku od Sanadera, Vidoševića se ne može vidjeti ni u dućanu ni u redu za vozačku. Je li to ta pravda? Naravno da nije.

Pravda je mit koji se urušava

Pravda je moralna kategorija i kad je riječ o djelovanju pravosuđa uvelike ovisi o tome kako će suci i sutkinje interpretirati koji slučaj i kakvu će poruku društvu poslati u obrazloženjima svojih presuda. Pravo je u Hrvatskoj, nažalost, prečesto instrument pomoću kojeg moćnici, lopovi i probisvijeti s džepovima punim novca učvršćuju svoj položaj, opravdavaju svoje odvratne postupke, izbjegavaju biti kažnjeni za smrt koju su uzrokovali, legaliziraju svoj plijen i osiguravaju da, ako nešto i budu morali predati, dovoljno ostane i njima, jer trud koji su uložili da bi stekli ipak mora biti nagrađen. Pa neće, valjda, na ulicu bez ičega kao neki tamo jadnici…

OSTAVLJAMO TEŠKO NASLJEĐE

U zemljama koje su prošle tranziciju iz komunizma u kapitalizam, iz jednoumlja u višestranačje, postoji duboka potreba za izmirenjem računa na raznim poljima društvenog djelovanja. Neke su zemlje provele lustraciju kako bi pročistile društvo od ostataka političkog i špijunskog miljea koji su naslijedile. Hrvatska nije. Neke su zemlje pretvorile državno vlasništvo u privatno uz manje nepravde i kriminala. Hrvatska nije. Neke su se zemlje pomirile sa svojom poviješću. Hrvatska nije. Sve što nije napravljeno ostavljamo u nasljeđe generacijama koje dolaze. Odnosno onima koji neće otići iz Hrvatske.

Danas u svakom “velikom” slučaju mali čovjek u Hrvatskoj vidi priliku za ispravljanje nepravde. Neke, bilo koje… No, to se neće dogoditi. Svaki dan, sa svakim novim slučajem koji se otvori, uvjeravamo se da se najtočnijom pokazuje ona doskočica Ljube Ćesića Rojska. “Tko je jamio, jamio je!” 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here